Što znači riječ duh, a što duša i u kojem se dijelu ljudskoga tijela se nalaze?
Čitatelj
U odgovoru na Vaša pitanja ne preostaje nam drugo nego ponajprije posegnuti za Katekizmom Katoličke Crkve (KKC) i teološkom literaturom. Tako ćete pod podnaslovom »Jedan tijelom i duhom« u KKC-u od broja 362 do 367 pronaći objašnjenja koja ćemo dijelom citirati, a dijelom parafrazirati. »Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je ‘Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša’ (Post 2,7). Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga. Riječ duša u Svetom pismu često označuje ljudski život, ili cijelu ljudsku osobu. Ali označuje i ono najnutarnjije u čovjeku i što je u njemu najvrednije, ono po čemu je posebno slika Božja: ‘duša’ znači duhovno počelo u čovjeku« (KKC, 362-364).
Što se pak tiče ljudskoga tijela, ono – kao što znamo – ima udjela u dostojanstvu »slike Božje«. »Ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva ljudska osoba određena je da postane, u Tijelu Kristovu, Hramom Duha. Čovjek, tijelom i dušom jedan, po samoj svojoj tjelesnosti jest zbir osnova tvarnoga svijeta, tako da oni po čovjeku dosižu svoj vrhunac i podižu glas da slobodno slave Stvoritelja. Stoga čovjeku nije dopušteno da prezire tjelesni život. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvorenim i određenim da uskrsne u posljednji dan« (KKC, 364).
Upravo zato što je jedinstvo duše i tijela tako duboko, duša se mora smatrati »formom« tijela, to jest »zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jedno je i živo ljudsko tijelo«. »Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav, a Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne ‘proizvode’ roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću« (KKC 365-366).
U Katekizmu se potom tumači da se katkad pravi razlika između duše i duha, pa tako sveti Pavao moli da se naše »cijelo biće – duh i duša i tijelo« – sačuva besprijekornim, savršenim za dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1 Sol 5, 23). »Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu. ‘Duh’ znači da je čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom« (KKC, 367), a »duhovna predaja Crkve naglašava i srce, u biblijskom smislu kao ‘dubinu bića’, gdje se osoba odlučuje za ili protiv Boga« (KKC, 368).
I profesor dogmatske teologije Marco Salvati s Papinskoga sveučilišta svetoga Tome Akvinskoga iz Rima u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« ističe da »Biblija ne zna za podjelu na tijelo i dušu u čovjeku.« Prema njegovu tumačenju te dvije dimenzije – duhovna i tjelesna – u potpunu su životnom jedinstvu, pa pojašnjava da je »razlikovanje između duše, duha i tijela nastalo da se naglasi ova ili ona strana jedinstvena bića kakav je čovjek«. »Time što je nefeš (duša), čovjek je živo biće koje svoje postojanje duguje Bogu i koje je sposobno za osobne odnose i za osjećaje; zbog toga što je ru’ah (duh), čovjek je živo svjedočanstvo Božje moći i najuzvišeniji izraz Božje stvoriteljske snage. Nefeš i ru’ah najjasnije svjedoče o ‘bliskosti’ koja postoji između Boga i čovjeka; naprotiv, time što je basar (put, meso), čovjek je živo biće koje, poput drugih stvorenja, ima tijelo, ‘materijalnu’ dimenziju koja, premda mu daje sigurnu prolaznost, zbog toga u Božjim očima nije manje vrijedna i dobra. Snagom svoga jedinstvenoga ontološkog sastava ili ‘stanja’, čovjek nadilazi svijet, premda mu pripada; on je ‘rođak’ neba i zemlje i kao takav je nešto ‘veoma dobro’ (Post 1,31) i konačno određen za uskrsnuće.« Profesor Salvati potom odmah naglašava da Biblija, premda isključuje dualističko gledanje na čovjeka (gledanje prema kojem bi duh i tijelo bili poput dviju »razdvojenih posuda«), neprijeporno vodi računa o suprisutnosti dviju dimenzija ljudskoga bića: tjelesne i duhovne i da je on, osobito snagom ove posljednje, »slika i prilika« Božja.
Kasnije, a opet vrlo brzo u povijesnom kontinuitetu, to jest iz susreta kršćanstva i helenističke kulture proizaći će dvostruki učinak: »S jedne strane, jedinstveno biblijsko gledanje zamijenit će pretežno dualistička perspektiva: duša i tijelo dvije su supstancije koje čine čovjeka; s druge strane, bit će naglašena superiornost ljudske duše: crkveni će oci, međutim, odbaciti poimanje duše kao dijela ili odvira (emanacije) božanstva te poimanje koje u sjedinjenju duše i tijela vidi neku vrstu kazne; za njih je čitav čovjek, duša i tijelo, određen za buduću slavu.« Zahvaljujući sv. Tomi Akvinskomu, ističe se novo usmjerenje, prema kojem »od trenutka sjedinjenja duša postaje forma, to jest odjelotvoruje, oživljava materiju, koja, sa svoje strane, prima postojanje, savršenstvo i bitna određenja«. »Iz toga izranja duboko prožimanje duše i tijela u čovjeku; njihovo sjedinjenje nije akcidentalno (slučajno, op. a.), već supstancijalno, duboko; sva djelovanja čovjeka, u toj perspektivi, plod su suradnje jedne i druge ‘dimenzije’«, ističe Salvati i poziva da među ostalim pročitamo konstituciju »Gaudium et spes«, posebno br. 14 koji podsjeća da »čovjeku nije dopušteno prezirati tjelesni život«, ali i potvrđuje uvjerenje da čovjek nadilazi materijalni svijet zbog svoje besmrtnosti i posjedovanja besmrtne duše.
