»Sveta je Stolica uvjerena da glede temeljnih prava, u nedostatku jedinstvenih poimanja o vrjednotama koje nadahnjuju njihove sadržaje, svaka instanca – bilo pojedinac, skupina, država ili također multilateralna organizacija – nastoji samo legitimirati vlastito viđenje ili dati ideološki odgovor. To se čini uz rizik stvaranja konflikata, s ciljem da bi se možda ojačale unaprijed određene pozicije ili da bi se legitimirali pritisci i jednostrana tumačenja.« Tom je rečenicom na završetku predavanja, pročitanoga na međunarodnom simpoziju na temu »Ljudska prava u suvremenom svijetu: postignuća, propusti, nijekanja«, koji je održan o 70. obljetnici Opće deklaracije o ljudskim pravima na Papinskom sveučilištu »Gregoriani«, Papin državni tajnik Pietro Parolin možda najbolje opisao promjenu koja se dogodila u odnosu na početno poimanje ljudskih prava na temelju kojega je nastala i koje izražava Opća deklaracija.
No što činiti u nedostatku konsenzusa o temeljnim vrjednotama, u stanju množenja i sve veće fragmentacije prava, u stanju u kojem pravda sve više postaje opravdivost? Kardinal Parolin na ta pitanja pokušava dati odgovor sa stajališta vatikanske diplomacije, koja nastoji nadasve biti aktivna u rješavanju sukoba, međunarodnih ili između skupina unutar jedne zemlje. Državni tajnik podosta opširno opisuje da ti sukobi, u kojima u pravilu dolazi do svih mogućih kršenja temeljnih ljudskih prava, nemaju jasno odrediv početak i završetak, nego često »čuče« i u razmjerno normalnim stanjima prije otvorenoga sukoba i nakon njegova službenoga završetka. Stoga su prijedlozi kardinala Parolina zapravo primjenjivi i na mnoga stanja izvan sukoba.
»Riječ koja se rabi u govoru diplomacije je dijalog«, kaže kardinal državni tajnik kao odgovor na pitanje kako djelovati. Ali da ni dijalog nije nešto što treba uzeti zdravo za gotovo sugerira pitanje koje je kardinal Parolin odmah potom postavio: »No koje su to danas margine dijaloga kad je riječ o ljudskim pravima?« Da bi dijalog uistinu bio plodan, potrebno je »poznavanje objektivne datosti«. »Ta je datost često uznemirujuća, pa čak i bolna, a izražava se kao nasilje, nepravda, isključivanje, nijekanje identiteta, pa sve do najponižavajućih oblika kršenja prava«, rekao je kardinal Parolin. Tu je prije svega ubrojio »nehumane postupke protiv civilnoga pučanstva za vrijeme oružanih sukoba«, ali i »vjersku nesnošljivost koja i dalje proizvodi mnoštvo mučenika za vjeru«. Da bi se učinkovito odgovorilo i stvarno zaštitila temeljna ljudska prava u takvim situacijama, unatoč različitim viđenjima koja mogu biti uvjetovana nizom čimbenika, treba ih vidjeti i zajednički prepoznati, kao što su tvorci Opće deklaracije o ljudskim pravima, unatoč različitim viđenjima, »pa čak i religijskim«, kao zajednički temelj za djelovanje prepoznali »užase rata koji je kršio sva moguća prava te je svakojakim barbarstvima bio izložen subjekt prava: ljudsko biće«.
Drugi je prijedlog kardinal Parolin nazvao »preventivnom kohezijom«, a u njoj dijalog ima posebnu ulogu – ali ne bilo kakav dijalog. »Cilj je ujediniti polazeći od slušanja svih stajališta. To nije tek teoretski pristup. Koliko se puta u aktivnostima tijela nadležnih za ljudska prava stajališta koja se ne uklapaju u interese i ideologije koji su trenutačno u modi odbacuju ‘a priori’, čime postaju kao i najslabiji koji ne uspijevaju izraziti svoje stajalište? Kolike su strane u slučaju… isključene iz kruga oko pregovaračkoga stola i iz rasprava, ili općenito iz razgovora o ljudskim pravima u ime širih ravnoteža? Dijalog o pravima pretpostavlja prisutnost i onih koji su neugodni ili se prema prevladavajućim viđenjima čini da nemaju legitimitet kao predlagatelji ili kao čimbenici«, rekao je kardinal Parolin.
Daljnji prijedlog kardinala Parolina odnosi se na »formuliranje vrjednota i njihovo ispravno tumačenje«. Tu je opet dozvao u sjećanje pisce Opće deklaracije o ljudskim pravima koji su kao »čvrst temelj«, unatoč svim različitim viđenjima kojih je i onda bilo, prepoznali nužnost da se izbjegne da čovjek »ne bi morao pribjeći, kao krajnjemu sredstvu, pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja« (Preambula deklaracije). »Mislim da imamo potrebu obnoviti onaj duh i ne ograničavati se na zacrtavanje pojedinačnih interesa, često sebičnih. No moramo biti svjesni da, ako su se 1948. godine gaženja ljudskoga dostojanstva odnosila poglavito na materijalne stvari, danas se ona odnose i na vrjednote, ili barem na onaj zajednički stol općeprihvaćenih vrjednota koji je barem djelomice omogućio postizanje tolikih ciljeva«, rekao je kardinal.
Dijalog o vrjednotama je »moguć« i »važan«, smatra kardinal državni tajnik. »Riječi kao što su dostojanstvo, sloboda i odgovornost već se nalaze u govoru i u čežnjama ljudske obitelji, štoviše bez njih je nemoguće govoriti o ljudskim pravima, ili razmatrati stanja koja iz njih proizlaze kao što su mir, sigurnost, razvoj i suradnja«, rekao je kardinal Parolin. I tomu dodao ključno pitanje: »No koje značenje pripisujemo tim riječima?« »Jasan rez između prijašnjega i sadašnjega razumijevanja ljudskih prava, a time i Opće deklaracije«, prema njegovim riječima nameće sljedeću potrebu: »Potrebno je stoga imati hrabrosti i ponovno ispisati normativne akte i njihove sadržaje kako bismo u središte vratili vrjednote, makar znamo koliko su poteškoće velike. Alternativa su, međutim, nepokretnost kada dođe do kršenja te tumačenja s učinkom šoka, ukratko sve veći odmak od zaštite ljudskoga dostojanstva.«
U tom je trenutku, u zaključku svojega izlaganja, kardinal Parolin zatražio pomoć čitave Crkve, posebno teologa odnosno katoličkih visokoškolskih ustanova i dikasterija Svete Stolice koji su za njih zaduženi. »Možda je došao čas da se pokrene široko promišljanje i savjetovanje u Crkvi o ljudskim pravima, štoviše rekao bih o budućnosti čovjeka, prihvativši svijest da je klasično pitanje: ‘Čovječe, tko si?’ zamijenilo izrazito podmuklo pitanje: ‘Čovječe, kojim pravima želiš raspolagati?’ To se promišljanje ima odvijati u svjetlu nauka i učiteljstva Crkve, a njegovati, s obzirom na metodu i govor, tako da ga je moguće ponuditi međuvladinim organizacijama, svjetskim i regionalnim, kako bi se skrbile za prava čovjeka, a ne se samo njima bavile«, rekao je u predavanju kardinal Parolin.
»Takvo promišljanje«, poručio je među ostalim kardinal državni tajnik, »bilo bi također presudno za odgovor na još jednu potrebu: uvrstiti u programe za formaciju svećenika i u formaciju za posvećeni život prostor kako bi se sustavno dublje upoznala građa vezana uz ljudska prava. To bi se opredjeljenje pokazalo strateškim s obzirom na pitanja koja se svakodnevno čuju iz naroda Božjega, koji je često dezorijentiran te u svojim pastirima traži ono svjetlo koje je ključno za izgrađivanje ispravne savjesti te je u stanju zajamčiti potrebno razlučivanje.« Sličan je formativni pristup kardinal Parolin poželio i za vjernike laike koji na ovaj ili onaj način u svom djelovanju dolaze u doticaj s pitanjima vezanima uz ljudska prava, posebno za one koji djeluju u politici.
Vincenzo Buonomo, čiji je članak u vatikanskom dnevniku »L’Osservatore Romano« također poslužio kao vodič za ovaj prilog, daje nešto općenitiju viziju, u kojoj je možda lakše jasnije razabrati bitno. On kaže: »Kako zaštititi temeljna prava? Razlikujući ih od jednostavnih i često ograničenih potreba koje ih lišavaju svake potrebne učinkovitosti. Privesti nova stanja izvornoj postavci Deklaracije moguće je i može biti put kojim ići. Normalno je da ljudska prava evoluiraju, no nešto je sasvim drugo lišiti ih njihova temelja i vezati ih uz trenutačnu modu uvodeći parcijalno i ideološko viđenje na kojem se arbitrarno grade nova prava, a da im se jasno ne odredi sadržaj i pravna dosljednost. Nužno je nastaviti govoriti o pravima ne napuštajući njihov etički temelj i načela moralnoga reda koja su prisutna u društvenim odnosima, od međusobnih do međunarodnih. Bit ćemo promatrani kao oni koji su ‘izvan mode’ u odnosu na prevladavajući model, ali to je dio naše zadaće.«
»A treba biti svjestan«, nastavio je Buonomo, »da prava ne mogu biti spremnici koji se, već prema povijesnim, kulturnim i političkim okolnostima, pune različitim značenjima i elementima. Štoviše, nedostatak vrjednota uz koje bi se vezala prava glavni je uzrok njihove neučinkovitosti i njihova kršenja. Samo slabo viđenje ljudskih prava može smatrati da je ljudsko biće zbroj njegovih prava. Takvo viđenje zapravo ne prepoznaje da su ljudska prava sredstvo koje je čovjek stvorio da bi omogućio puno ostvarenje svojega urođenoga dostojanstva. Opća deklaracija uistinu može služiti obrani slobode i njezinih pravila, ali može također spriječiti da se izopače u nijekanje prvenstva ljudskoga bića.« Tek jednom zagradom autor sugerira da najteži ispiti za zaštitu ljudskoga dostojanstva zapravo još uvijek nisu nastupili. U toj zagradi stoji: »vidi umjetna inteligencija i neuroznanosti«.
ZAVRŠETAK
