Intervencija Nadbiskupskoga duhovnoga stola u Zagrebu »Obersturmführeru Heinzeu« kod Zapovjedništva njemačke policije za više od 30 osoba uhićenih u Krapini, 27. veljače 1945.:
»Dana 18. veljače ove godine Njemačka je policija u Krapini uhitila 30 osoba i privela u logor/tabor ‘Jankomir’. Razlog njihovog uhićenja je tzv. ‘crvena pomoć’.
Tvrdi se da se radi o prijevari: skupljalo se za ‘siromašnu djecu’, ali se poslije dalo za crvenu pomoć.
Nadbiskupski ordinarijat u Zagrebu moli, da njemačka policijska vlast ovaj slučaj brzo istraži, kako bi se oslobodilo nevine ljude, koji su nasjeli, ako je istina da su prevareni« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 87.).
Preporuka Glavnomu ravnateljstvu za javni red i sigurnost pisma Dragice Tavčar u kojem ona moli oslobađanje uhićenoga supruga dr. Aloisa Tavčara zbog suradnje s partizanima, 5. ožujka 1945.:
»Dne 28. II. 1945. uhićen je moj suprug dr. Alois Tavčar, redovni profesor Poljoprivrednog fakulteta Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu po nalogu ovog Ravnateljstva radi protudržavne djelatnosti.
Moj je suprug pozvan od fundatora Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu još 1922. da preuzme katedru i Zavod za bilinogojstvo i genetiku, te ovu službu vrši otada neprekidno kroz 23 godine. Uz predavanja iz dva predmeta i istraživačkog rada ljeti na ogromnom zavodskom pokušalištu, zimi u labarorijima, moj je suprug surađivao u svim velikim stručnim časopisima, stranim i domaćim, u kojima je dosad bilo objelodanjeno preko 50 znanstvenih radova… Okupljen tako od jutra do mraka svojim preraznim poslovima nije imao smisla za ništa, što je bilo izvan toga, a to je među ostalima i političko djelovanje. Nikada nije bio član ni jedne političke grupe ni akcije, te mu je svako političko djelovanje bilo daleko i strano.
Potpuno sam stoga sigurna da je njegovo uhićenje neki dan moglo uslijediti samo zabunom ili klevetom, te jedino molim, da ga se čim prije presluša i njegova stvar uzme u pretres, da bi se tako čim prije oslobodio i mogao nastaviti radove na pokusnim poljima, koji radovi upravo prispijevaju u ovo doba godine i čiji se kontinuitet obzirom na ogroman i višegodišnji značaj tih radova i kultura ne smije prekinuti.«
U ime nadbiskupa Stepinca molbu je potpisom preporučio onodobni pomoćni zagrebački biskup i generalni vikar Josip Lach:
»Gornju molbu toplo preporučam, budući da se radi o jednom stručnjaku, te nije poznato, kako doznajem, da se o što ogriješio.«
Tajnik Stjepan Lacković vlastoručno je dopisao:
»Gosp. pukovnik Rukavina (Juraj/Juco, op. a.) odgovorio:
Tavčar je surađivao s drom Klinčićem, koji je organizirao pomoć Slovenaca u Zagrebu namijenjenu partizanima.
Kako je njegova krivnja međutim lakše naravi, a jedini je stručnjak za jareziranje pšenice, to će biti u najskorije vrijeme pušten na slobodu« (str. 97.-99.).
Okružnica u proslavi »Nedjelje kršćanske ljubavi« i prikupljanje pomoći za gladne, beskućnike, bolesnike i ostale stradalnike, 7. ožujka 1945.:
»Iz dana u dan množe se svakovrsne nevolje prouzročene ratom. Napose u gradovima raste broj izbjeglica i postradalih od napadaja iz zraka. Malo je župa u nadbiskupiji, u kojima ne bi bila nužna pomoć gladnima, beskućnicima, bolesnima i ostalim stradalnicima. Tim se nevoljama može pomoći jedino onda, ako čitav narod osjeti dužnost Kristove ljubavi.
Stoga određujem, da se u ovoj Korizmi nedjelja Glušnica (18. III.) uzme kao nedjelja kršćanske ljubavi. Ukoliko se ne bi moglo provesti u nedjelju Glušnicu, neka se obavi na prvu narednu nedjelju. Župnici, upravitelji župa i ostali upravitelji crkvi i javnih bogomolja (pa i redovničkih) neka te nedjelje u propovijedima stave vjernicima na srce potrebu odricanja i djelatne ljubavi prema braći koja trpe nevolje… Neka se prema okružnici od 15. studenog 1944. br. 8582 u seoskim župama, gdje to prilike dopuštaju, svakako provede sabiranje živeža, ako to već nije učinjeno. O uspjehu toga sabiranja treba odmah izvijestiti ‘Karitas’ nadbiskupije zagrebačke« (str. 99.-100.).
Propovijed na Papin dan u zagrebačkoj katedrali u kojoj je među ostalim istaknuta potreba poštivanja ljudske osobe i ljudskoga dostojanstva, 11. ožujka 1945.:
»Još danas se svijet divi djelima kiparstva, slikarstva, graditeljstva Grka, govorništvu, organizatorskom talentu i državničkom umijeću Rimljana. Ali u cijelom starom poganskom svijetu uzalud ćete tražiti ono, što je najljepše i najvažnije, a to je puno poštivanje čovječje ličnosti, bez obzira kojem spolu, rodu, staležu ili narodu pripada. Ropstvo, najgadnije i najstrašnije, bilo je ozakonjeno. I nije čudo, da je onda u samoj Antici na dvadeset tisuća slobodnih ljudi bilo četiri stotine tisuća robova. A kazna ropstva bila je jednaka kazni smrti. Gospodar nije imao nikakove obveze prema svome robu. Zakon je kaznio onoga, koji bi ubio vola, ali je šutke prelazio preko onoga, koji bi ubio roba.
U takvu sredinu stupilo je na poprište kršćanstvo na čelu s papama, da sruši skoro nerazorivu ogradu, koja je postojala u poganskom svijetu između roba i gospodara, i da vrati čovjeku njegovo ljudsko dostojanstvo, dano mu od Stvoritelja svijeta. Papa Grgur Veliki, s kojim kao Rimljaninom svršava staro doba ropstva, piše jednom zgodom: ‘Budući se naš Otkupitelj, Gospodar svih stvorenja, zato smilovao nama i uzeo na se ljudsku narav, da snagom svoga božanskog bića raskine okove ropstva, koji su nas stiskali i vrati nam opet prijašnju slobodu, to je bilo spasonosno za ljude, koje je narav od početka učinila slobodnima a pravo naroda tih podvrglo jarmu ropstva, kad ti ljudi milošću svojih gospodara opet steknu slobodu, za koju su rođeni.’… A za današnjeg papu Pia XII. možemo reći, da je sjajna zvijezda na tamnom obzorju čovječanstva, koji u tmini razbuktalih strasti ne prestaje svijetliti, te riječju i djelom pokazivati, da je svaki ljudski individuum, bez obzira kojoj rasi, narodu, staležu, dobi ili spolu pripada, neumrla slika jednog te istog modela, Boga Stvoritelja, i prema tome svaki ljudski individuum imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ni jedna ljudska vlast ne smije oduzeti. A koliko vrijedi ljudska ličnost u sustavima koji se blatom nabacuju na Crkvu i njezinog predstavnika Svetog Oca, koliko vrijedi čovjek u poretku koji ne računa s Bogom, to prepuštam vama, dragi slušatelji, da prosudite sami. Ne sumnjam nimalo, da će taj sud biti stoposto pozitivan za Crkvu i njezine vrhovne poglavare, a porazan za one, kojima je sloboda ljudske ličnosti na jeziku, a u praksi je gaze nogama… Ne trpe danas međutim samo pojedinci. Trpe i čitavi narodi. A mali i slabi narodi upravo strahuju za svoju budućnost, jer je jedino mjerilo međunarodnog i međustaleškog poretka postala pesnica. I kad gledamo danas predstavništvo grube sile, i nehotice nam pada na um ona slika iz Svetog Pisma, koja ga tako dobro karakterizira: ‘Obučeni su u nasilje kao u haljine’ (Ps, 73,6)… Htio bih na koncu istaći još jednu besmrtnu ulogu, koju Pio XII. čini danas čovječanstvu, dosljedno nauci, koju je donio na svijet utemeljitelj Crkve Isus Krist. A to je pobijanje nečovječne mržnje, koja danas razdire svijet, i neprestano naglašava potrebe ljubavi među ljudima, narodima i državama« (str. 100.-104.).
NASTAVLJA SE
