Od svega što je Isus rekao – odnosno od svega što su nam o njegovu liku i djelu predali sveti pisci – zapovijedi ljubavi svojom su jednostavnošću, ali i otajstvenošću ostavile najdublji pečat na svakoj ideji čovještva. Napose druga zapovijed – »Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga« – isprepletena s prvom, ali i svjedočanstvom Kristova života, jednostavnom, a savršenom logikom upućuje pojedinca na zauzeto i odgovorno prihvaćanje bližnjih i sebe sama, čime mu se omogućuje civilizacijski iskorak prema miru, zajedništvu i ljubavi.
Ipak, dva milenija nakon Isusa te zapovijedi svoju puninu na zemlji nisu ostvarile, nego i dalje čeznutljivo traže pozornost onih kojima su upućene.
No na što se doista odnosi ljubljenje bližnjega? Je li to osjetljivost za siromašne, bolesne, ugnjetavane i povrijeđene, za sve koji iznadprosječno podnose teške životne okolnosti? Djelomično, dakako, jest. No poziv na ljubav prema bližnjemu svakodnevna je borba, poput malene kušnje najobičnijih susreta kada se traži jednostavnost srca, otvorenost uha, zornost pogleda, a ponajviše smirenost i suosjećajnost svakoga oblika komunikacije. Takve kušnje doista jesu male, no njihovim zbrajanjem, odnosno pobjedom nad svakom od njih razvija se velika ljubav čovještva – u odnosima prema obitelji, prijateljima, kolegama, poznanicima, prolaznicima. Takva ljubav upozorava da gruba riječ, otresitost ili manjak pozornosti pridonose postupnomu povećanju sveopćega međuljudskoga ponora, a ne rješavanju vlastitih teškoća. Jer ljubav prezire sebično izbjegavanje i udaljavanje te se raduje obilatoj žetvi zajedništva, i sama je umnažajući svojom prisutnošću.
