Čovjek je stvoren na sliku Božju. Velika je milost kada je čovjek svjestan takve stvarnosti. Bog stvara čovjeka i želi da bude poput njega. Ne da bude nekakvo odbačeno stvorenje, stvoreno onako usput, nego stvorenje koje je Bog pomno planirao otkinuvši dio sebe. I na kraju stvorio je čovjeka kao biće koje traži odnos, koje nije samo. Kaže Bog u Knjizi Postanka: »Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.«
Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. Prikaz stvaranja iz Knjige Postanka podiže ljudsku svijest o sebi samom. Kada se čovjek malo zaustavi, udahne i razmisli: »Bog me stvorio da budem poput njega«, postaje svjestan veličanstvene spoznaje. Pisac Božjih riječi sigurno je, promatrajući stvoreni svijet, a na kraju uspoređujući ga s čovjekom, došao do takvoga zaključka. Nešto mu nije odgovaralo, sve mu se u svijetu činilo kao da dovodi do krune evolucije, do stvaranja čovjeka. Spoznavši to, pisac je glasno uskliknuo: »Stvoreni smo na sliku Stvoritelja!«
No nije Bog nakon stvaranja čovjeka samo otresao ruke kao da bi zaključio dan stvaranja. Promatrao je krunu svojega stvaranja. Nešto je toj kruni nedostajalo. Iako je čovjek bio razumno biće, udahnut mu bijaše i dah života – taj dodir Boga što mu daje svijest o sebi i svemu oko sebe – tražio je još nešto. Čovjek je promatrao sav svijet, sve stvoreno, pružao ruku prema ostalim stvorenjima, divio se prirodi, a na kraju, usred stvorenoga, njegova svijest nije našla ravnopravnoga sugovornika. Bog bijaše Bog, Stvoritelj koji je udahnuo život, ali Bog nadvisuje ljudske misli, s druge strane bijaše stvoreni svijet koji ne razumije ljudske misli. Dok je Bog promatrao tako zamišljenoga čovjeka kako kopni utopljen u svoja razmišljanja, dosjeti se: »Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.«
Čovjek je dobio pomoć, dobio je drugoga čovjeka! Dobio je biće s kojim može podijeliti svoj ushit, svoj rad, svoje zadovoljstvo, ali i svoje žalosti. Stvorenjem novoga čovjeka ljudi su postali bića odnosa. Ne iščitava se iz ovoga samo puka želja stvaranja potomstva, iščitava se nešto mnogo više. Ljudi su stvoreni kao društvena bića, a ne kao samodostatne jedinke. To je poruka Božjih riječi: »Nije dobro da budeš sam.« Bog je promatrao samodostatnoga prvoga čovjeka i zaključio da tuguje u samoći. Iako je pokraj sebe imao Stvoritelja, potajno je želio uz njega i sebi dokraja slično društvo. A Bog, kao mudri Stvoritelj, iskazao je brzo svoj pažljivi pogled i čovjeka potvrdio kao biće svjesno društvene odlike svojega bivanja.
Pa ni Bog nije samostalno stvarao. O događaju stvaranja govori Ivan Zlatousti: »Primijeti samo kako dobri Bog nije zastao, nego dodaje ljubaznost i želi ovo razumno biće odjenuti u svaki stupanj poštovanja te mu priuštiti lagodan život. Primijeti kako je rekao ‘načinimo’, kao što je rekao na početku stvaranja čovjeka. Kome se Bog obraća? Ne bilo kojoj stvorenoj moći, nego Jedinom rođenom od njega, divnom savjetniku, liku autoriteta, knezu mira, svom jedinorođenom Sinu.«
Nije dobro da čovjek bude sam. I ne samo da bude sam, nego neka i ne ostane sam. Dok se danas mnogi ponose kako su sebi samodostatni, dok mnogi duboko uzdišu čim se trebaju naći s nekim, prikazujući da im je dosta susreta s ljudima, Bog iznova ponavlja riječi: »Nije dobro da budeš sam.« Spasonosan je bio taj Božji zahvat u stvaranju. Ljudska pretvaranja u samodostatnosti još više to potvrđuju. Koliki su zbog samodostatnosti otišli u poroke? Koliki su zaboravili komunicirati jer sve što o drugom znaju ostalo je na »mreži« ili na zaslonu mobitela? Samodostatnost je šuplja gluma, sam Bog ju je na početku stvaranja prozreo. Kršćanin sluša ove Božje riječi. Nikada ne će čovjek postati samodostatan, uvijek ostaje biće odnosa, društveno biće, biće okrenuto obitelji, prijateljima, znancima, suradnicima na poslu. Čovjek uvijek ostaje biće kojemu je u svakom razdoblju života potrebna pažnja.
Stoga kršćanin ima spasonosnu podršku dok čita Božje riječi. Ne treba se suzdržavati od susreta s drugima, ne treba se bojati drugoga, u životu ostaje snažno usmjeren na drugoga. Takva je i kršćanska molitva. Ona ostaje žar koji izlazi iz usta mnogih vjernika, u jednodušnoj molitvi, uz povik »gore srca«, hrabro dok svi zajedno prinose zahvalu Bogu Stvoritelju.
Gospodine, stvorio si nas kao društvena bića. Nemoj da zaboravimo taj pečat koji si u nas utisnuo, daruj nam dovoljno spremnosti da se za druge borimo, ispunjavajući Tvoju želju da ne budemo sami, nego ostanemo povezani
s drugima i s Tobom koji vladaš u vijeke vjekova. Amen.
