Vlada Republike Hrvatske na sjednici u srijedu 14. travnja donijela je odluku o raspisivanju lokalnih izbora čiji bi se prvi krug trebao održati 16. svibnja, a drugi 30. svibnja. Građani će birati strukture vlasti u 428 općina, 127 gradova, 20 županija te Gradu Zagrebu koji ima status županije. U posljednjem je mandatu u izvršnim i predstavničkim tijelima lokalnih vlasti bilo najmanje 9575 osoba, od kojih je općinskih načelnika, gradonačelnika i župana 576, njihovih zamjenika 745, a ostalih 8254 su vijećnici. Da je riječ o enormno veliku broju osoba, o velikim troškovima za proračune i o upitnu učinku za prosperitet potvrdila je sama Vlada koja je u prosincu pokušala predložiti zakon kojim bi se taj broj smanjio za oko 10 % tako što gradonačelnici gradova i općinski načelnici ondje gdje ima manje od 35 000 stanovnika više ne bi imali zamjenike. No to nije baš uspjelo jer prema novom zakonu zamjenike ne će imati gradovi i općine tek s manje od 10 000 stanovnika, a vijećnika bi moglo biti još i više (ako zastupljenost članova iz reda pripadnika nacionalnih manjina nije osigurana među izabranim članovima, bit će dodatnih izbora na kojima će glasovati samo pripadnici manjina).
Iako je sada sva pozornost usmjerena na budućnost lokalnih zajednica kojima se u predizborno vrijeme obećavaju potoci meda i mlijeka koji bi trebali poteći iz valjda neiscrpnih vrela fondova Europske unije, začuđuje to što je u potpunosti izostala ikakva kvalitetnija analiza što se za dobro lokalnih zajednica, a time i za nacionalno dobro, uspjelo napraviti u mandatima članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave kojima je danom proglašenja izbora prestala služba.
Iako bi se zacijelo moglo naći svijetlih primjera djelovanja lokalnih vlasti, poput otvaranja škola, vrtića ili igrališta, stipendiranja učenika i studenata, asfaltiranja putova i pokoji uspjeli projekt razvijanja poduzetništva, nije samo dojam da su mnoge lokalne vlasti zakazale u dugoročnoj revitalizaciji njihovih područja.
Ma koliko se trudili pod tepih stavljati najveće probleme, oni su izišli na vidjelo pogotovo kada su prirodne sile pokazale svoju snagu. U duhu Isusovih riječi da ništa nije skriveno što se ne će otkriti ni tajno što se ne će doznati, baš su razorni potresi 2020., od zagrebačkoga do sisačkoga kraja, pokazali bijedu u kojoj u Hrvatskoj žive mnogi ljudi i krajevi. Pokazalo se međutim da sustavna zapuštenost nije samo stvarnost mjesta do kojih vode loše ceste na području Banovine, nego ona čuči i iza fasada zgrada i kuća u metropoli pokraj kojih se i najviši predstavnici vlasti svakodnevno voze na posao.
Nadalje, neke bi lokalne vlasti mogle mirno podnijeti kolektivnu ostavku ako bi ih se suodgovornima smatralo za odgovor na pitanje gdje su im (otišli) mladi i zašto se ne vraćaju. U kategoriju podrivanja nacionalnih interesa moglo bi se svrstati i sustavno pustošenje hrvatskih sela i poljoprivredne proizvodnje koja je doslovno na koljenima (npr. samo u četiri godine, od 2016. do 2020., za gotovo 45 posto porasle su površine obradiva zemljišta na kojem se više ne proizvodi poljoprivredna kultura niti vrši ispaša).
Lokalni su izbori važni jer se snaga i razvijenost neke zemlje mjeri po kvaliteti života ljudi u njezinu najzabačenijem dijelu. Zato izgleda komično beskrajno iscrpljivanje javnosti o budućim nositeljima vlasti u velikim i bogatijim gradovima u odnosu na stvarne probleme većine hrvatskih krajeva i ljudi koji ondje žive. Zato se na izborima s pravom treba tražiti suodgovornost više od 9000 (novih) dužnosnika.
