Ne samo da se tijekom tri desetljeća nakon završetka hladnoga rata nije dogodio »kraj povijesti« – u smislu trijumfa liberalne demokracije i ostvarenja utopije o svijetu bez nacija i granica među državama – nego su liberalizam i globalizam civilizaciju Zapada doveli do ruba. Nastaviti tim putom, zagovarajući još više liberalizma i još više »nadideologija«, »nadnacionalnih« institucija i »nadsustava« kontrole, značilo bi učiniti hromi korak preko ruba te se strovaliti u bezdan i propast.
Ta su se upozorenja mogla iščitati na konferenciji »Alliance for Responsible Citizenship« (hrv. Savez za odgovorno građanstvo), koja se održavala u Londonu od ponedjeljka 17. do srijede 19. veljače. Konferencija je okupila više desetaka uglednih svjetskih govornika iz poprilično širokoga spektra disciplina: ekonomije, psihologije, teologije, filozofije, znanosti i tehnologije… A njihova predavanja u golemom konferencijskom kompleksu »ExCel London« na istoku britanske prijestolnice, uz još oko četiri tisuće drugih sudionika iz raznih dijelova svijeta, iz prvih je redova pratio i Glas Koncila.
Paradoks Jordana Petersona
Nakon što je još 2023. prvo okupljanje »Saveza za odgovorno građanstvo« poprilično uznemirilo lijevoliberalne političke i medijske krugove u svijetu, ovogodišnje je izdanje konferencije u tim istim krugovima tumačeno uglavnom kao »pandan« globalističkomu »sijelu« koje se vijećajući o budućnosti svijeta i čovječanstva, u pomalo zavjereničkom ambijentu, već godinama okuplja u švicarskom Davosu.
Iza okupljanja i iniciranja »Saveza za odgovorno građanstvo« stoji nekoliko imena – među kojima je hrvatskoj publici možda najpoznatiji kanadski psiholog i odnedavno naveliko citirani autor i spominjani »javni intelektualac« Jordan Peterson, čija su djela prevedena i na hrvatski jezik. Njegova su izlaganja na londonskoj konferenciji pozdravljena dugim pljeskom publike, čime se on potvrdio prije svega kao »zvijezda« nekoga novoga »antiglobalističkoga« pokreta, koji se opire »agendama« s kojima se ne mogu složiti ni kršćanski vjernici. To su razne identitetske teme, poput rodne ideologije i izokretanja muško-ženskih uloga, i pokušaji redefiniranja ljudske spolnosti, ali i cenzura nepodobnih mišljenja u javnom prostoru i na sveučilištima. S druge strane Peterson se u svojim brojnim javnim nastupima predstavlja i kao »promicatelj kršćanstva«, premda se nikad izravno ne izjašnjava je li ili nije pripadnik neke kršćanske denominacije. Tako paradoksalni kanadskih psiholog i stručnjak za »samopomoć« sa svojim prilično načelnim predavanjem o zamkama hedonizma na londonskoj konferenciji možda i nije bio jedan od govornika nad čijim bi se izlaganjem moglo promišljati i u kontekstu konkretnih obogaćenja za neka buduća djelovanja.
Na djelu je »ukinuće čovjeka«
Puno je precizniji u tom smislu bio, primjerice, anglikanski teolog i filozof Os Guinness. On je pozvao ne samo na povratak judeokršćanskim temeljima kao nekomu sustavu vrjednota koji je »funkcionirao« u prošlosti pa može biti od koristi i u sadašnjosti, nego na potpuni povratak vjeri praotaca Zapada. »U ovom je trenutku obnova vjere neizostavna. Čovjeku su na osobnoj razini potrebne tri stvari: značenje, osjećaj pripadnosti i svrha. A na njih ništa ne može ponuditi tako duboke odgovore kao što to može kršćanska vjera, koja je izrasla iz judaizma«, rekao je Guinness, koji je svoj hod u kršćanskoj vjeri započeo u Episkopalnoj Crkvi, a iz nje je izišao zbog njezina teološkoga liberalizma te se pridružio redovima anglikanaca u Americi.
Opasnost koja vuče Zapad prema provaliji nalazi se unutar njegovih »granica«. Guinness je tu misao ilustrirao trima bojama: crvenom bojom radikalnoga marksizma, duginim bojama seksualnoga pokreta i crnom bojom radikalnoga islamizma. »Sekularni humanizam podbacio je, počevši od samoga razuma jer je razum pod utjecajem postmodernista postao ‘europska moć’, ‘bijela moć’, ‘muška moć’, sve samo ne univerzalni zdravi razum. Ta je ideologija pokušala zamijeniti Boga, no pritom je samo proizvela niz novih kvazireligija. Uzmimo marksizam. On je počeo s idejom da svaki kriticizam mora prvo započeti od kritike vjere. A marksizam je završio kao religija koja je uništavala svaki kriticizam«, podsjetio je Guinness.
»Danas se slavi trijumf čovjeka, no zapravo svjedočimo onomu što je još C. S. Lewis nazvao ‘ukinućem čovjeka’ jer se sada pojavljuje prijetnja da se čovjek zamijeni, i to našim vlastitim medijima poput umjetne inteligencije«, upozorio je anglikanski teolog Guinness i podsjetio da »više sekularizma« ne će »spasiti« zapadnu civilizaciju.
Umjesto »viktimologije« potrebna je »kreativna manjina«
Kada su američki ustavotvorci pisali da postoje istine koje su same po sebi očite (eng. self evident), podsjetio je Guinness, oni su zapravo nastupali s pozicija judeokršćanskih vrjednota jer govor o primjerice dostojanstvu i pravima svakoga čovjeka nije nešto što bi se moglo pripisati misliocima koji su oblikovali civilizaciju antike. Za Platona i Aristotela, pojasnio je anglikanski teolog, postojali su ljudi koji su stvoreni da bi vladali i oni koji su stvoreni da bi se nad njima vladalo. Kršćanstvo je u tom smislu unijelo revoluciju u međuljudske odnose idejom da je svaki čovjek jednako Božje stvorenje, a ukinuti čovjekovo dostojanstvo značilo bi iščupati korijene na kojima počiva zapadna civilizacija, dodao je Guinness.
»Kvalitativni« pomak u ljudske odnose u usporedbi s odnosima u civilizaciji antike kršćanstvo je unijelo i zagovorom vrline umjerenosti i obuzdavanja vlastitih nagona i strasti. To je oprimjerio grčkim gradovima u kojima je vladala demokracija, koja je donosila slobodu, no ona se pretvorila u »tiraniju većine« i imperijalizam zbog kojega se dogodilo unutarnje urušavanje. »Neobuzdana sloboda postaje anarhija, neobuzdani razum postaje autoritarizam«, napomenuo je Guinness te podsjetio da, premda se svijet nalazi u neizvjesnom trenutku, upravo starozavjetna dinamika progonstva i povratka izabranoga naroda Bogu donosi nadu.
Na sličnom je tragu u jednom od panela londonske konferencije nastupio i koptski nadbiskup Angaelos koji je na temelju povijesnih iskustava Koptske Crkve u Egiptu podsjetio da »viktimologija« nije pravo rješenje te da je u prošlosti mnoge prijelomne promjene iznosila »kreativna manjina«. »Krist je sa samo 12 učenika promijenio svijet. Dakle, mi brojčano i ne moramo biti veliki da bismo bili učinkoviti«, rekao je i podsjetio na »paradoks« kršćanstva u kojem se može biti jak i u slabosti, što spominje i apostol Pavao kada u Drugoj poslanici Korinćanima govori o uvrjedama i progonstvima na koja je nailazio zbog vjernosti Kristu. Jedan od govornika na konferenciji ARC bio je i katolički biskup Robert Baron iz biskupije Winona-Rochester.
Nova autoritarna osovina ponovno prijeti Zapadu
Osim unutrašnjega vrijednosnoga urušavanja, opasnost se nalazi i na vanjskim »granicama« Zapada, a predstavlja ju autoritarna »osovina« koju čine četiri zemlje: Kina, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja. Njihovi bi apetiti u srazu sa Zapadom mogli rezultirati i trećim svjetskim ratom. Upozorenje je to koje je na londonskoj konferenciji iznio Niall Ferguson, suradnik američkoga instituta »Hoover« i profesor na Sveučilištu Harvard, i općenito jedan od vodećih svjetskih povjesničara.
Upozorio je da je nova osovina koja se sa Zapadom nadmeće za prevlast u svojoj autoritarnosti slična savezu između Njemačke, Italije i Japana u Drugom svjetskom ratu, premda je trenutačno riječ o »zastrašujućoj sili« koja raspolaže daleko većom vojnom i ekonomskom snagom u usporedbi s Trojnim paktom. Neki elementi toga odmjeravanja vidljivi su u ratu u Ukrajini i na Bliskom istoku, podsjetio je Ferguson.
Carstva se uvijek urušavaju pod teretom svojih dugova
No u Fergusonovu fokusu nisu bile »igre« i mogući ishodi na »velikoj šahovskoj ploči« geopolitike, nego teme iz ekonomske sfere. Naime, predstavio je »Fergusonov zakon«, ekonomski model teoretičara Adama Fergusona iz 18. stoljeća, koji pokazuje da u trenutku kada neka velika sila počinje trošiti više sredstava na kamate na svoja zaduženja u odnosu na sredstva koja troši u svoje vojne svrhe, dolazi do opadanja njezine moći i kolapsa. Na londonskoj je konferenciji Niall Ferguson navodio primjere sila koje su kroz povijest pale ispod »crte« o kojoj je govorio ekonomist Ferguson – bile su to Mletačka Republika, nizozemsko trgovinsko carstvo, Francuska u 18. stoljeću koja je »kolabirala« u vrijeme Luja XVI., Britansko Carstvo koje se visokim porezima u 18. stoljeću »okomilo« na američke kolonije i potaknulo ih na revoluciju, sve do SAD-a u kojem se taj scenarij počeo događati prošle godine – prvi put nakon velike recesije tridesetih. »To odašilje dojam slabosti i možemo biti sigurni da se sve to pomno prati u Pekingu, Moskvi, Teheranu i Pyongyangu.«
Kriza Zapada ne može se riješiti »usisavanjem« migranata
Ispod »crte« ekonomista Fergusona osim SAD-a pale su i neke druge zemlje članice skupine G-7. Razloga je nekoliko, od kojih je gorući vezan uz demografiju, upozorio je Ferguson. Stopa fertiliteta u svakoj je zemlji skupine G-7 manja od 2,1 rođenoga djeteta po majci. To vodi ne samo prema opadanju broja stanovnika, nego i starenju stanovništva. Na tržištu rada događa se velika potreba za radnom snagom, što je problem koji se na Zapadu posljednjih godina samo prividno rješava »usisavanjem« migranata, što je postalo »najveće pitanje naših vremena«, upozorio je povjesničar Ferguson. Radna je snaga potrebna, no prenaglu migraciju ne prati nikakva integracija pa su teroristički napadi s predznakom islamizma postali stvarnost brojnih europskih zemalja, podsjetio je Ferguson. Spomenuo je i problem slabljenja produktivnosti rada, ali i problem sve lošijega obrazovnoga sustava u školama i na sveučilištima diljem Zapada.
