Sveti će Jeronim napraviti radikalnu odluku i opredijeliti se za monaški život, što će biti za njega ne samo život u skrovitosti i udaljen od svjetske buke, nego će biti život radikalnoga opredjeljenja za duhovne vrijednosti i za Gospodina. Zato će pišući uglednoj gospođi Marceli (Ep. 26) i isticati da posvećeni život u Gospodinu pretpostavlja bijeg od bavljenja svjetskim stvarima, napose od besplodnih razgovora, ogovaranja i kleveta koja se čine u ljudskim društvima.
Osim toga, htio se udaljiti i od trošenja vremena i snage na traženje ekonomskih dobitaka i životne raskoši. Sve to ga je ponukalo da posvjedoči koliko je bolji i zdraviji, mirniji i sigurniji život u jednostavnosti njegove betlehemske špilje: »Poradi toga, jer već dugo vremena provedoh skanjujući se, i moja lađa sad bi rastresena od vihora i oluja, sad probijena udarajući o grebeni, daj da se što je moguće prije zaklonim, kao u neko pristanište, u seosku samoću. Ondje je crni kruh i zelje zalivano mojim rukama, i mlijeko, seljačka slast, bit će mi hrana dakako jednostavna, ali neškodljiva. Živeći na taj način, ne će me san odvraćati od molitve, ni sitost od čitanja svetih knjiga. Ljeti, u hladu pod drvetom bit će mi samoća. Jeseni samo blagi zrak i odozdo prostrto lišće, pokazat će mi mjesto počinka. U proljeće, polje će se kitit cvijećem; a uz cvrkutanje ptica psalme ću ugodnije pjevati. Kada zahladi, i udare zimski snjegovi, ne ću kupovati drva, i bit će mi toplije kad budem bdjeti ili spavati. Bar, koliko ja znam, ne će me skupo stajati što se neću nahladiti zimi.
I ne odolijevajući povući još poneku paralelu između rimske gradske vreve i svoga života, na poseban način ističe da je monaški život lijep i smislen samo kao opredjeljenje za kraljevstvo nebesko: »Eto Rimu njegova vreva. Borilište neka bjesni, trkalište neka mahnita, kazališta neka su u veselju i raskoši; i zašto treba o našima (monasima) reći, neka se svaki dan pohađa senat gospođa. Nama je dobro držati se Gospodina, i u Gospodina Boga položiti svoje uzdanje (Ps 72,27): da uzmognemo jednom reći, kad se ovo siromaštvo zamijeni kraljevstvom nebeskim: Zbilja što ima za me na nebu, i što sam želio od tebe na zemlji (72,24)? To će reći: kad nalazimo onoliko na nebu, žalimo što smo male i ništavne stvari tražili na zemlji.«
