Daleko od očiju javnosti, bez ijedne objavljene vijesti, jedan od tihih, iskrenih i samoprijegornih rodoljuba i domoljuba, scenarist i redatelj dokumentarnih filmova Luka Klapan iz Pridrage kod Zadra primio je obavijest da je ovogodišnji laureat za specijalnu nagradu žirija za film o starom sakristanu na 22. međunarodnom festivalu religijskih filmova u talijanskom Trentu. Bolji poznavatelji hrvatske kinematografije znaju da je postao poznat i po dokumentarnim filmovima iz Domovinskoga rata, što je sasvim dovoljan razlog za razgovor s njim, na koji je rado pristao tijekom dolaska u Zadar, u kojem su zaposleni i on i njegova supruga.
KLAPAN: I ja sam dio izgubljene generacije, imao sam tek dvadeset godina kada je početkom devedesetih meni i mnogim mojim vršnjacima naprasno prekinuta bezbrižna mladost, baš u godinama kada smo trebali stasati u zrele ljude. Taj okrutni rat koji se dogodio bila je teška i krvava bitka svih nas, bitka koja je odnijela mnoge živote, uništila mnoge obitelji i na kraju nanijela goleme materijalne štete. Sjetimo se samo izbjeglica, koliko ih je moralo napustiti svoje domove pred najezdom paravojnih srpskih horda potpomognutih jugoslavenskom vojskom. Već kao dijete napuštam roditeljski dom i zamjenjujem ga zagrebačkim stacionarom u kojem su se godinama odgajali mnogi policijski službenici. Nakon škole raspoređen sam u Specijalnu jedinicu tadašnjega RSUP-a, i sjećam se dobro nadolazećih demokratskih promjena i tihe pobune kolega srpske nacionalnosti, tj. raskola u policijskim strukturama. Počeo je Domovinski rat, zbog okupacije nisam više mogao otići kući u Pridragu. Mislio sam da se više nikada ne ćemo vratiti svojim kućama. Slijede potom godine rata, godine patnje i razočaranja. Survao sam se u duboku melankoliju, do mene ubrzo dopiru vijesti o ubojstvima mojih sumještana, mojih vršnjaka i prijatelja. U to vrijeme imao sam valjda najjači unutarnji umjetnički poriv, to je bio prvi okidač. Tragovi svega toga očituju se ponajprije u mom filmskom nastojanju danas, kada sam zaista svjestan svoje zlovolje zbog nepravedna postupanja Srba prema Hrvatima koji su početkom rata ostali na svojim ognjištima. Činjenica je da su počinjeni ratni zločini i da su počinitelji u većini njih poznati, ali još nitko nije priveden pravdi. No zbog budućnosti i mira moramo oprostiti jer opraštanje je plemenit čin, a pomaže i onomu tko oprašta. Tako nas uostalom uči i naša vjera.
KLAPAN: Mišljenja sam da je Domovinski rat u hrvatskoj kinematografiji slabo ili malo zastupljen. Jasno, govorimo o dokumentarnom filmu kojega je u godinama poraća bilo znatno više za razliku od današnjega vremena. Mogao bih čak i primijetiti da se tek pod povećanim pritiskom javnosti uzimaju u obzir neki od takvih filmova. Zasigurno valja spomenuti i prikazivanje filmova o Domovinskom ratu na našim nacionalnim televizijama, na Hrvatskoj radioteleviziji prikazuju se uvijek isti dokumentarni filmovi o Domovinskom ratu. Tko imalo gleda Hrvatsku radioteleviziju, to može lako primijetiti, a ostale televizije i ne prikazuju dokumentarni sadržaj. Autori svoje viđenje Domovinskoga rata u svojim dokumentarcima prikazuju na razne načine, kroz njima interesantne priče i situacije u kojima su se nalazili njihovi sugovornici. Ne podcjenjujem ni njih ni njihove filmove, ali istraživačkih dokumentarnih filmova poput mojih o ubojstvima hrvatskih civila u Domovinskom ratu za sada nema. Ponudio sam ih Hrvatskoj radioteleviziji, pri čemu sam decidirano naveo da za njihovo javno emitiranje ne tražim nikakvu financijsku naknadu. Hoće li ih prikazati, ne znam. Sada smo u korespondenciji i čekam odgovor iz Odjela dokumentarnih sadržaja. Kada govorimo o igranim filmovima kojima je tema Domovinski rat, neki redatelji rade određeni iskorak snimajući ih, ali u maniri američkih ratnih filmova kakve su šezdesetih snimali redatelji Robert Aldrich i John Sturges. Kristijan Milić snimio je nekoliko dobrih ratnih filmova.
KLAPAN: Cilj koji sam stavio pred sebe je potraga za živim svjedocima te filmsko dokumentiranje svih mjesta na zadarskom području u kojima su ubijani Hrvati što su početkom velikosrpske agresije, slijepo vjerujući da im se ne će ništa dogoditi, ostali u svojim kućama. Filmove »Glas Medviđe« iz g. 2017. i »Bruški martirij« iz g. 2018. snimao sam svaki konkretno oko 14 do 15 mjeseci. Osim što pronalazim sugovornike, istražujem s njima i pojedinosti oko počinjenih zločina kako bih u konačnici filmom najvjernije sve prikazao. Razgovori s dobronamjernim ljudima u mojim istraživanjima čine me i više nego sretnim. Zato mislim da je za dokumentarni film ovakvoga tipa pronalazak kazivača najveći uloženi trud. U spomenuta dva filma to sam donekle uspio, možda iz razloga jer je u oba slučaja riječ o masovnom zločinu, a ne o pojedinačnim ubojstvima. Moram spomenuti i gospodina Ivicu Čerinu iz Podgrađa kojega sam upoznao prije nekoliko godina, i javno mu zahvaljujem na mnoštvu korisnih i vrijednih informacija iz vremena Domovinskoga rata u kojem je i sam herojski sudjelovao i bio ranjen. Moj novi projekt radnoga naslova »Korlaćani« na kojem nema živih svjedoka koji su vidjeli smaknuća i ubijene civile, nego postoje fotoelaborati koje je u milicijskoj stanici Benkovac tijekom vojnoredarstvene akcije »Oluja« među mnoštvom razasutih papira slučajno pronašao sin ubijenih supružnika. Naše Državno odvjetništvo za počinjena ubojstva Hrvata u Korlatu podiglo je optužnicu u samo jednom slučaju, i to za ubojstvo Milana Bulića protiv okrivljenih Steve Macakanje, Željka Ležaje, Branka Kužeta i Željka Cupaća. Oni su 5. lipnja 1992. naoružani i u četničkim odorama došli u kuću pokojnoga Bulića, inače osobe s invaliditetom, bez lijeve šake, tražeći da preda oružje, što im je bila izlika da ga nakon maltretiranja ubiju. Zvjerski su ga tukli i naposljetku usmrtili drškom vila. Njegova supruga Cvita, koja je sve gledala, molila je jednoga od ubojica, ujedno susjeda Branka Kužeta da mu pomogne, pri čemu je ovaj ostao ravnodušan. Da apsurd bude još veći, Cvita je Branka Kužeta dojila istodobno kada i svoga sina Sinišu. Prije rata njih dvojica bili su nerazdvojni prijatelji, zajedno su odrastali i igrali se po nepreglednim korlatskim plodnim poljima, zajedno su išli u školu i zajedno sjedili u školskoj klupi, i što je najbitnije u svemu ne poznajući tada bilo kakve razlike na nacionalnoj osnovi. Postoje dakle zanimljiva iskustva o tamošnjem suživotu Hrvata i Srba kojih je do Domovinskoga rata podjednako živjelo u tom mjestu. Ali najbitnije je da se istina na kraju filmski dokumentira, za što nikada nije kasno.
KLAPAN: Treba istaknuti da su na benkovačkom i zadarskom području, u Bukovici i Ravnim kotarima Srbi i Hrvati živjeli sasvim drugačiji suživot. Osim što su se međusobno udavali i ženili kao i u drugim područjima Hrvatske, posebnost u njihovu suživotu bilo je to što je ovdje bio nemali broj sestrinstava i pobratimstava. To je vid posebnoga prijateljstva gdje bi se obje strane u crkvama zavjetovale na doživotno bratstvo i sestrinstvo, a prakticiralo se uglavnom u obiteljima koje su imale po jednoga sina ili kćer. Inicirali su ih i jedni i drugi. Možemo konstatirati da su upravo zato mnogi ubijeni Hrvati na benkovačkom području početkom Domovinskoga rata ostali u svojim kućama jer su vjerovali da im dojučerašnji susjedi i prijatelji Srbi ne će nauditi. Došao je taj strašni rat i činjenica je da su se dogodili još strašniji zločini, Srbi su poubijali Hrvate koji su im vjerovali i koji nisu htjeli otići iz svojih kuća, u većini slučajeva počinitelji tih ubojstava su poznati, ali ni do današnjega dana nisu privedeni pravdi. Zato danas postoji određena rezignacija kod stanovništva koje živi na tom području, ljudi su ogorčeni i vlada sveopće mišljenje da se zločini moraju istražiti i procesuirati, a zločinci kazniti. Stekao sam dojam da se ne može govoriti o povratku Srba i normalnom suživotu obaju naroda dokle god zločinci ne budu procesuirani i kažnjeni. Dakle bez toga nema mira, a time ni vizije kvalitetne prosperitetne budućnosti za taj ionako siromašan kraj.
KLAPAN: Jedina nadležna državna ustanova u smislu davanja materijalne potpore za filmske projekte je HAVC, od kojega do sada nisam tražio materijalnu potporu za svoje filmove, što ne isključuje tu mogućnost za neki od mojih projekata na kojima ću u budućnosti raditi. Kada govorimo o financiranju mojih dokumentaraca, iza mene ne stoji ni jedan konglomerat, samo moja upornost i ljubav prema filmu glavni su mi aduti. Sada konačno neovisno djelujem u novoosnovanoj Udruzi »Jedina solucija«, čiji sam osnivač i čiji će se rad temeljiti među ostalim i na međunarodnoj suradnji po pitanju audiovizualnoga stvaralaštva. Rad udruge temeljit će se isključivo na donacijama dobrih ljudi koji će prepoznati naše ciljeve. Momu filmskomu projektu nije potrebna megalomanska svota s obzirom na to da na projektu, kako u produkciji tako i u postprodukciji, radim posve sam. Gradovi i općine od kojih zatražimo pomoć nerijetko doniraju sredstva za moje projekte. Volim isticati da je takvo ulaganje u kulturu zapravo ulaganje u budućnost.
KLAPAN: Za sebe mogu reći da sam redatelj koji je prije svega sklon vrjednovanju tradicije i tradicionalnoga te se u svojim filmovima od toga ne želim odmicati, no isto tako primijetio sam da se moji filmovi u zadnje vrijeme sve više prikazuju na stranim filmskim festivalima, za razliku od naših filmskih festivala na kojima su se prikazivala moja ranija ostvarenja. Smatram da je to zbog toga što zadnjih nekoliko godina snimam dokumentarce o ubojstvima Hrvata u Domovinskom ratu i filmove s vjerskom tematikom, pri čemu uspijevam sve samostalno odraditi: scenarij, snimanje, montažu i dr., za razliku od drugih autora iza čijih projekata stoje koprodukcije i desetine ljudi. Ti su autori uglavnom u miljeu s organizatorima većine filmskih manifestacija u Hrvatskoj. Kada govorimo dakle o dokumentarcima s temom iz Domovinskoga rata u kojima istražujem ubojstva hrvatskih civila, osim što film snimim, nakon toga samostalno vodim računa i o njegovu prikazivanju po gradovima diljem Hrvatske, kontaktiram s ljudima i dogovaram termine za projekciju. Na tim projekcijama svaki put okupi se popriličan broj zainteresiranih gledatelja. Tada ponosno prezentiram svoj rad i sumnji nema mjesta, krajnji cilj je postignut.
KLAPAN: Današnja mladež nije dio nikakvih izgubljenih generacija poput moje koju je pogodio rat. Svjedok sam, a i mnogi od nas, vremena u kojem su Srbi bili u znatno boljoj poziciji od Hrvata. Osim što su uglavnom svagdje imali rukovodeća radna mjesta, imali su i vojsku. Hrvati nisu smjeli glasno isticati da su Hrvati i bili smo manji ne ću reći od makova, nego od gorušičina zrna. Hrvatske pjesme bile su zabranjivane i Hrvati bi zbog pjevanja završavali na prekršajnim sudovima i u zatvorima po Lepoglavi i Gradišci, dok se Srbima mnogo puta gledalo kroz prste i opraštalo. To je samo djelić u nizu njihovih prioriteta. Poslije Drugoga svjetskoga rata težak križ nosili smo u socijalističkom društvu, sve do početka devedesetih, kada su oslobodilačkim Domovinskim ratom Hrvati postali slobodan narod, i u svojoj slobodnoj hrvatskoj državi. Mi zapravo nismo bili slobodan narod, bili smo zakinuti u najbitnijem segmentu slobode življenja gdje se slobodno i s ponosom može isticati svoje domoljublje i svoj nacionalni identitet. Nakon svega, kada sagledam situaciju iz današnje perspektive, ta nepravednost, to nije bilo ništa drugo nego nametnuti nam velikosrpski hegemonizam. Eto, upravo zato želim pronositi istinu o Domovinskom ratu na posve drugačiji način, da mlađi naraštaji koji su rođeni u slobodnoj Hrvatskoj pokušaju shvatiti, da vide i da znaju kakvi su se strašni zločini događali kako bi oni danas slobodno i nesmetano mogli pjevati hrvatske pjesme i govoriti da su Hrvati, a da pritom ne će završiti na prekršajnom sudu i u zatvorskoj ćeliji.
KLAPAN: Osim rada na dokumentarnom filmu »Korlaćani« u produkciji sam i s još jednim dokumentarnim filmom radnoga naslova »Restaurator«. To je priča o poprilično interesantnom gospodinu Boži Vidakoviću kojega je naš vrsni snimatelj Frano Vodopivec ugledao na cesti i pitao želi li glumiti indijanskoga ratnika u filmu »Winnetou«. Početkom šezdesetih film »Winnetou« sniman je na Velebitu, prilikom čega su se u priobalju tražili mnogi statisti. Kasnije kada je Vidaković prihvatio poziv, doznao je zapravo tko je čovjek iz crnoga automobila koji se na cesti u Kožinu zaustavio pokraj njega. Božo Vidaković ili dobri duh Kožina, kako ga danas mnogi Kožinjani zovu, četrdesetak godina živio je u američkoj »Velikoj jabuci«, tj. New Yorku, otišao je iz mnogobrojne obitelji i siromaštva trbuhom za kruhom u bolji svijet. Nakon što je u Americi pohađao i završio tečajeve restauriranja zaposlio se u talijanskoj konzervatorskoj tvrtki koja se bavila restauracijom tamošnjih sakralnih objekata. Zbog svoje darovitosti i svojih kvalitetnih umjetničkih sposobnosti, ponajprije u obavljanju restauratorskih zahvata, šef mu je uskoro dodijelio poslove u stanovima hollywoodskih glumaca i pjevača, pa je tako stekao poznanstva sa Stevenom Spielbergom, Sigourney Weaver, Dianom Ross i drugima. Nakon povratka iz Amerike u američkom stilu napravio je kuću u rodnom Kožinu, gdje sada uživa restaurirajući svetačke kipove, križeve, tabernakule i crkvene svijećnjake. On je pravi dobrotvor jer svoj posao nikomu ne naplaćuje, a nerijetko pomaže i siromašnim Kožinjanima. Nas dvojica još imamo nešto malo snimiti u kožinskim Medića dvorima, nakon čega film lagano ulazi u postprodukcijsku fazu. Mišljenja sam da će se zbog svoje tematike i taj moj filmski uradak najvjerojatnije više prikazivati na stranim filmskim festivalima nego na filmskim festivalima u Hrvatskoj.
