Student katehetike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Luka Sente jedan je od najaktivnijih župljana u župi Uzvišenja svetoga Križa u Svetom Križu Začretju, lijepoj župi u središtu Hrvatskoga zagorja. Potječe iz obitelji koja je generacijama privržena Crkvi i iz koje je poteklo više duhovnih zvanja. Prema poznatoj narodnoj »da jabuka ne pada daleko od stabla«, i Luka je pošao primjerom svojih roditelja, svoje uže i šire obitelji. Voditelj je ministranata i desna ruka župniku u svakoj župnoj potrebi. A više je godina kao animator i organizacijski angažiran i u tečaju kršćanstva »Kursiljo«. U Zagrebu stanuje u »Gostinjcu Franje Kuharića«, s nekoliko prijatelja njeguje molitvu u njihovoj privatnoj molitvenoj zajednici kojoj su dali ime bl. Alojzija Stepinca. A u vjerskim je krugovima pronašao i djevojku s kojom, po završetku studija, planira obiteljsko sjedinjenje. Luka je sretan i ispunjen mladi čovjek koji je svoje ostvarenje pronašao u Bogu, Crkvi, vjeri, molitvi.
Rođen je 6. ožujka 1998. u Zagrebu. Mama mu je Marija, djevojački Kukolj, iz Preloga. Umirovljena je vjeroučiteljica, diplomirana katehetkinja, koja je radila u osnovnoj školi u Svetom Križu Začretju. Lukin je tata Ivan Sente, iz Sekirišća kraj Svetoga Križa Začretja. Strojarski je tehničar, radi u struci u »Končaru« pa iz Zagorja svakodnevno putuje na posao u Zagreb. Njih su se dvoje upoznali na malom tečaju kršćanstva »Kursiljo«. Marija je studirala katehetiku, a Ivan je polazio Institut za teološku kulturu laika. On je bio povezan s prof. Tomislavom Ivančićem. U njegovoj su se kanoničkoj kuriji okupljali članovi »Kursilja« na koji je išla Marija koja je pak bila povezana s voditeljem »Kursilja« vlč. Andrijom Vraneom. I dogodio se susret. Par se vjenčao u crkvi Uzvišenja sv. Križa u Svetom Križu Začretju, a vlč. Vrane ih je još blagoslovio u Hrvatskom Leskovcu gdje je tada bio »Emaus«, sjedište »Kursilja«. Tamo je onda i bila skromna svadbena večera. Zato im je, kaže sin Luka, raskošan brak. Uz njega su dobili još dvoje mlađe djece. Iva je na svijet došla 1999. Završila je srednju fizioterapeutsku školu, stažirala u Krapinskim Toplicama, a sada je asistentica u nastavi u srednjoj školi u Krapini. Živi s roditeljima, kao i najmlađa Klara, rođena 2001. Maturantica je koja kraju privodi srednju školu za arhitektonskoga tehničara u Bedekovčini. Planira studirati arhitekturu. I Iva i Klara aktivne su u svojoj župi u Svetom Križu Začretju, baš kao i cijela obitelj. Brat i sestre dobro se slažu, pomažu si. Posebno sada braći pomaže Iva jer se financijski osamostalila. Ne skuplja samo za sebe, nego ono što zaradi rado podijeli s braćom.
»Povezanosti i međusobnoj brizi jednih za druge poučili su nas roditelji«, pripovijeda Luka. »Mama nam je brižna, puna ljubavi, jako je duhovna osoba, zajedno nas je s tatom dobro, zdravo odgojila. Samo što je ona prema nama djeci bila blaža, a tata stroži. Blaga je po naravi, razmisli prije nego kaj veli, nema nervoznih reakcija, jako je emotivna, ljudi joj se povjeravaju, ima vremena za sve, svakoga želi saslušati. Po tome je slična svojoj mami, našoj baki. A tata je zbog posla i putovanja manje bio doma s nama. Svejedno nam se maksimalno davao, trudio se, brinuo se o nama. Duhovan je čovjek. Prijateljski je nastrojen, voli razgovarati, društven je. Voli se kartati, mama ne, iako su njeni svi u Međimurju kartaši. Zato kad dođemo u Međimurje, nastane prava kartana.
Naši se roditelji jako dobro slažu. Otkako se mama razboljela, a to je bilo u mojem osmom razredu, tata je puno toga preuzeo u domaćinstvu, od usisavanja do pranja veša. Kuhamo tata ili ja. Mama može nekaj na sitno. Hoda, ali se mora držati za nešto. Često čita duhovnu literaturu, puno moli. Pomaže savjetima, literaturom. Kao vjeroučiteljica je bila na jako dobru glasu. Ostala je s mnogima u kontaktu. Živimo u selu Ciglenici Zagorskoj, u općini i župi Sveti Križ Začretje. Tamo su otkako su se oženili. Tata je tu kuću, uz pomoć svoje braće, izgradio sam, još prije braka. Pa je u nju doveo ženu. Do Svetoga Križa imamo pola sata pješice, a tek koju minutu automobilom. Tata je iz velike familije s devetero djece. Većina njih živi oko Svetoga Križa, osim strica Antuna koji je svećenik i sada rektor Nacionalnoga svetišta sv. Josipa u Karlovcu. Svi su jako povezani, imamo velika obiteljska okupljanja i baku Milkicu koja nam je svima poveznica. Mama ima manju familiju, ali opet ih je dosta braće, četvero. I oni su lijepo povezani, mama je najstarija. S njima se susrećemo kod bake i djeda u Prelogu. Lijepo mi je bilo odrastati u Ciglenici, na selu u prirodi. Najviše su me radovala druženja s bratićima i sestričnama. Odrastao sam u redovitu prakticiranju vjere. Zajednički smo molili, večerima se okupljali uz krunicu. Ljetovali smo na otočiću Krapnju uz tečaj ‘Kursiljo’. Slavili smo blagdane, išli u župu na mise i sve pobožnosti. Roditelji su nas ponajprije odgajali primjerom. Od njih nikada nisam čuo psovku ili nešto loše, dali su nam dobar vjerski i duhovni odgoj. Oduvijek su bili povezani sa svim župnicima i ostajali su u vezi s njima. U djetinjstvu sam se posebno vezao uz svojega župnika Dražena Karačića. Bio sam mu ministrant, on me pripremio za sakramente pričesti i krizme. Duhovan je to čovjek, dobar propovjednik. Volio je ljude i naš kraj, a resile su ga smirenost i ozbiljnost. Nakon njega župnik nam je bio Zlatko Pavetić. Doveo je ‘Kursiljo’ u našu župu pa sam se i ja uključio. Jako je duhovan i puno je radio s nama mladima. Imao je opušten odnos sa svima, i s mladima i s nama starijima. Uz obojicu župnika u župi je djelovao i dr. Stjepan Sirovec, svećenik, domaći sin. On je i danas s nama. A ja sam s njim u ekipi za božićni blagoslov obitelji. Piše dnevnik župe, radi župnu statistiku, zna jako puno o povijesti. Ljudi se vole pospominjati s njim. Ima jednu nedjeljnu misu i rado ispovijeda.«
»Niže razrede osnovne škole polazio sam u Mirkovcu. Do tamo sam imao petnaest minuta pješice i bilo mi je lijepo. Puno nas je bilo, dobro smo se slagali i družili se izvan škole. Imao sam učiteljicu pa učitelja. Dobro su nas učili, a posebno je učitelj bio jako strog. Bojala ga se cijela škola. Iako je bio pravedan i dobro nas je naučio. Bio sam odličan. I cijeli je moj razred bio jako dobar. Bili smo aktivni, stvarali smo priredbe, sve je bilo jako poticajno. U više sam razrede išao u Sveti Križ Začretje. Prevozili su nas busom. Isti su moj razred iz Mirkovca u peti razred preselili u Sveti Križ. S profesorima sam bio dobar, imao sam dobre ocjene, dobro sam se vladao. Zbog mame vjeroučiteljice morao sam biti naglašeno dobar. U školi sam išao na novinarsku grupu. I dodatno na biologiju. Engleski mi je također dobro išao. Izvan škole dvije sam godine išao na tečaj gitare k strogom učitelju iz Mirkovca. Nakon toga sam upisao osnovnu glazbenu školu u Zaboku, svirao sam harmoniku. Završio sam četiri godine. Do Zaboka je od nas osam kilometara, zato su me moji, u kombinaciji sa susjedima koji su također imali školsko dijete, vozili osobnim automobilom. Nisam uspio završiti svih šest godina jer sam pošao u srednju zubotehničku školu u Pregradu. Iako sam imao najbolju volju, zbog udaljenosti nisam mogao uskladiti srednju i osnovnu glazbenu školu. Imao sam ocjene i znanje za gimnaziju, ali sam htio u neko zanimanje. Ali si i ostaviti mogućnost za studij. Nisam se već na kraju osnovne škole htio ograničiti. Ujak i ujna bili su zubotehničari i to mi se po njima svidjelo.
U školi mi je bilo dobro. Bilo je puno praktičnoga rada, zanimljivo. Volim oblikovati materijale u rukama. Stanovao sam u učeničkom domu u Pregradi. Pa je to bilo moje prvo osamostaljivanje od roditelja. Dogodila mi se sloboda i duhovno traženje. Odgovaralo mi je da budem samostalan. Imao sam dobra cimera i dobre odgojitelje. Od moje kuće do Pregrade nije ni trideset kilometara, ali nema dobre prometne povezanosti. Zato je pala odluka da živim u domu. Svaki sam vikend bio kod kuće. Bilo nas je četvero iz Začretja pa su si roditelji kombinirali vožnju. U to sam doba prvi put bio na vjeronaučnoj olimpijadi. Imao sam dobru vjeroučiteljicu. Volio bih raditi s djecom jednoga dana kao što je s nama radila ona. O Pregradi nosim samo lijepa sjećanja.«
»Maturirao sam 2016. I odlučio se za katehetiku na KBF-u. Do zadnjega sam se dana dvoumio između smjerova, ili filozofsko-teološki studij, koji glasi kao zahtjevniji i ozbiljniji, ili katehetski. U budućnosti se vidim u vjeroučiteljstvu, zato sam se ipak odlučio za katehetski. Preselio sam se u Zagreb. Stanujem u kuriji kanonika dr. Alojzija Hoblaja na Kaptolu, u ‘Gostinjcu Franje Kuharića’. Vidjeli smo oglas u ‘Glasu Koncila’, javili se, župnik mi je napisao preporuku, i dobio sam smještaj. U kuriji živimo nas devetorica mladića. Iz različitih smo dijelova Hrvatske. Hranimo se u menzi u studentskom centru. U potkrovlju kuće imamo čajnu kuhinju s frižiderom. Atmosfera nam je obiteljska. Svatko od stanara ima svoju sobu, jedino sam ja s bratićem, što mi paše. Bratić je iz Preloga, s mamine je strane, isto smo godište, studira na FER-u. Imamo statut, kućni red. Dr. Hoblaju u vođenju ‘Gostinjca’ pomažu rektor katedrale kanonik Josip Kuhtić i kanonik Zvonimir Sekelj. Njih trojica čine vijeće koje sve vodi. O našim stambenim prostorima brine se jedna gospođa. Imamo i čistačicu koja održava zajedničke prostorije, a sobe si pospremamo i čistimo sami. Dr. Hoblaj nas želi dobro odgojiti pa održava redovite zajedničke sastanke s nama. Dolaze nam i neki drugi svećenici. Super mi je. Stanujem u središtu središta. Sve mi je blizu, fakultet, katedrala, trg, prijevoz. Smještaj nije skup. S vremenom se za to pročulo, sada bi mnogi htjeli stanovati u ‘Gostinjcu’. Doma sam u Začretju i dalje svaki vikend. Jedino ako sam s ‘Kursiljom’ na nekom tečaju. Na studiju sam se jako dobro snašao. Sada sam prva godina diplomskoga, bila bi to četvrta godina studija po starom. Imam stipendiju svoje općine pa se moram truditi da na fakultetu sve štima. Zasad je sve dobro. Ako ne bih upisao godinu na vrijeme, morao bih vratiti stipendiju. A to baš i ne bi bilo dobro. Zato dobro učim. Bratić i ja smo oformili molitvenu zajednicu ‘Bl. Alojzije Stepinac’ u kojoj smo nas petorica, on i ja, i još trojica prijatelja. Bilo je upita, ali ne primamo nove članove. Okupljamo se jedanput tjedno, srijedom. Molimo litanije, krunicu, osobne molitve. Zajedno smo prošli program ‘Exitus’ koji je za mladiće u trajanju od 90 dana osmislio fra Mate Bašić. Bili smo skupa na hodočašću bl. Alojziju Stepincu u Krašić, pa smo išli k sv. Josipu k momu stricu u Karlovac. Svaki od nas petorice ima curu i sve su naše cure izmoljene. Sad smo i njih uključili u društvo pa je nas deset čekalo Novu godinu zajedno. Nastojimo da se zbližimo svi skupa.«
»Vikendima sam doma u Začretju. Ministrant sam petnaestak godina. Posljednjih sam pet godina i voditelj ministranata. Subotom u 11 držim im kraću katehezu, vježbamo u crkvi, a znamo se i zabaviti. Ponekad odemo na izlete. Dolazi desetak dječaka. U posljednje tri godine idem u božićni blagoslov. Pomažem u raznim akcijama, oko kićenja crkve, čišćenja, pomažem kad su proštenja. Uključen sam u serviranje stola za vrijeme župnih svečanosti. Ako ide više buseva na neko hodočašće, pretvaram se u voditelja busa. Pomažem u oblikovanju župnoga listića, vodim evidenciju blagoslova obitelji, prisutan sam u organizaciji obnove bračnih zavjeta. Znam župniku u Zagrebu kupiti hostije. I odazovem se kad god me on zatreba. Drugu je godinu s nama vlč. Vladimir Drnetić. Jako je dobar. Teško mi je bilo kad je odlazio vlč. Zlatko. Ali i novi je župnik krasan čovjek. Zagorec je iz Zajezde. Ima smisla za nas mlade. U župu je aktivno uključena većina moje familije. Tata je puno godina čitač, njegovo je drugo čitanje na nedjeljnoj misi. Strina Vesna župnikova je domaćica, kuharica, čisti crkvu i župni dvor. Stric Pero sudjeluje u stvaranju jaslica za Božić. Stric Franjo pjeva u zboru, njegov sin Vid je ministrant. Moje sestre i četiri sestrične su u zboru mladih. Voditeljica zbora mladih također je rođakinja. Mama je pomagala u pripremama za prvu pričest i krizmu. Na cijelu obitelj Sente naši su se župnici mogli i mogu se uvijek osloniti. Taj mi angažman u župi jako puno znači. Župa je moja i moram joj se dati, potreba mi je to, ali i želja. Uživam u svemu tome. Moj je vjerski život u potpunosti ispunjen župom i ‘Kursiljom’, župa mi daje nešto više praktično, a ‘Kursiljo’ nešto više duhovno. Važno je i moliti i raditi pa mi se čini da sam dobro uskladio. Osjećam se dobro što mogu dati ono što sam primio. Ne mogu se zamisliti da nisam vjernik. Vjera je dar. Dobio sam ga i ne mogu ga potratiti. Važno je da se mi angažiramo, a Bog daje plodove. Svaki vjernik koji vodi dobar duhovni život trebao bi se davati drugima.«
