Izdavačka kuća Glas Koncila imala je tu sreću i čast da na nedavnom predstavljanju triju knjiga – »Ako mu ti dopustiš… Život svete Maravillas od Isusa, bosonoge karmelićanke«, »Mistični život majke Maravillas od Isusa, bosonoge karmelićanke« i »Mali katekizam prikazanja svete Terezije od Djeteta Isusa poput žrtve paljenice milosrdnoj Božjoj ljubavi« – ugosti madridskoga nadbiskupa u miru kardinala Antonija Mariju Rouca Varelu. K tomu se boravak kardinala Varele sretno poklopio sa zagrebačkom proslavom svetkovine bl. Alojzija Stepinca. Uza sav zgusnut raspored svojega boravka u Zagrebu, 86-godišnji je kardinal rado dao intervju za katolički tjednik Glas Koncila te je na temelju svojega bogatoga životnoga i pastirskoga iskustva suvereno progovorio o važnim temama u životu Crkve u Španjolskoj, Europi i svijetu.
Sveta Maravillas od Isusa je karmelićanka koja je živjela i djelovala takoreći paralelno s Drugim vatikanskim koncilom, tj. prije Koncila, za vrijeme Koncila te kratko nakon njega. Nakon obnove karmela koju je u 16. stoljeću poduzela sv. Terezija od Isusa (Avilska), sv. Maravillas je osnovala najviše samostana, čak jedanaest. Njezina važnost za karmel, a onda i za čitavu Katoličku Crkvu, jest u tome što je vjerno razumijevala, tumačila i provodila odredbe Koncila. Snažno je pridonijela da se kontemplativni život očuva i razvija u poimanju i svijesti Crkve na Koncilu i nakon njega. Ako se osvrnemo na razdoblje nakon Koncila, njezina je važnost još veća i očitija. To je vrijeme, naime, bilo prožeto valom aktivizma koji je ugrozio plodove Koncila, nadasve njegove pastoralne plodove.
Jasno, sv. Maravillas od Isusa ne može se razumjeti bez moderne povijesti Crkve u Španjolskoj, koja je katoličku vjeru, ali i katoličku obnovu nakon reformacije, prenijela u čitav novootkriveni svijet te je bitno pridonijela prevladavanju protestantskoga raskola. Sjetimo se samo velikih svetaca kao što su Ignacije Lojolski, Ivan od Križa, Terezija od Isusa (Avilska) i drugi. U tom kontekstu moramo promatrati i život i djelo sv. Maravillas od Isusa.
Sada bi, međutim, netko mogao iznijeti primjedbu da je od 16. stoljeća prošlo pet stotina godina. To je točno, ali je točno i to da u povijesti Španjolske postoji vrlo prepoznatljiva crta vjernosti i svetosti koja nikada nije prekinuta. Ta se tradicija održala i provukla kroz velika događanja 19. i 20. stoljeća. I mi smo imali svoje prosvjetiteljstvo. Imali smo i svoje liberalne revolucije. Morali smo proživjeti i eksperimente marksizma i lenjinizma.
A imali smo i silno krvav građanski rat, nakon kojega smo opet morali prolaziti kroz nimalo lake procese. U svemu tome i unatoč svemu tomu naša se katolička tradicija u bitnome održala. A u nekim je razdobljima imala i svoje vrlo žive i misionarskim duhom prožete uzlete.
Ponajprije moram naglasiti da je Crkva u Španjolskoj još tu. U ovom se času intenzitet života i djelovanja Crkve razlikuje od područja do područja. Primjerice u Madridu, španjolskoj prijestolnici i jednom od najvećih gradova u Europi, udio sudionika u nedjeljnim misnim slavljima najviši je u Španjolskoj. Katolička supstancija Španjolske svakako je prisutna. Ovdje ću također samo spomenuti da mnogi katolički pokreti koji su nastali nakon Drugoga vatikanskoga koncila imaju svoje korijene u Španjolskoj: Opus Dei, Neokatekumenski put i mnogi drugi. I danas je vrlo velik broj misionara koje daje Crkva u Španjolskoj. Ima ih oko 20 tisuća.
Sv. Terezija Avilska doista je lik od svjetskoga značenja. Sv. Ivan Pavao II. je 1. studenoga 1982. u Avili rekao da je riječ o ženi koja je vjerojatno najviše ljubila Isusa u čitavoj povijesti Crkve, jasno ako izuzmemo Isusovu Majku, Mariju. Njezin je kasniji utjecaj bio enorman: mnoge ženske družbe nose njezino ime, ne samo u Španjolskoj, nego i u čitavoj Europi i svijetu. A njezini su spisi postali dio svjetske književnosti. Ako o njoj govorimo iz perspektive »apostolskoga zračenja«, teško da postoji žena u povijesti Crkve koja je imala tako velik utjecaj.
U povijesti Španjolske imamo više svetih žena. No kad je riječ o 20. stoljeću, u toj lepezi sv. Maravillas zauzima važno mjesto zbog svoje – kao što je rečeno – povezanosti s Drugim vatikanskim koncilom.
Smatram da ovdje moram iznijeti jednu opasku. Svi su karizmatski pokreti imali skromne početke, nekoliko oduševljenih pojedinaca iz čijega se djelovanja rodila obnova Crkve: sv. Benedikt i njegova sestra Skolastika; sv. Franjo i sv. Klara u franjevačkom pokretu; u 16. stoljeću sv. Ignacije Lojolski, sv. Ivan od Križa i sv. Terezija Avilska; a ni Neokatekumenski se put ne može razumjeti bez Kika i Carmen… Znakovito je da nije bilo gotovo ni jednoga velikoga pokreta u Crkvi a da u njemu nije sudjelovala neka velika žena. Stoga tvrdnja da žene u povijesti Crkve nisu igrale gotovo nikakvu ulogu, ako se pogleda duboko u srce crkvene povijesti, nije točna.
Ako se u Crkvi krene od moći, uvijek će se doći do pogrješnih zaključaka. Treba krenuti od prvenstva služenja. Naš nam je Gospodin Isus Krist darovan zahvaljujući jednoj ženi, Mariji. Nitko od nje nije veći, premda u rukama nije imala moć. Takvo gledište, koje je od presudne važnosti za razumijevanje mjesta žene u Crkvi, posebno je naglašavao sv. Ivan Pavao II.
Smatram da je u promatranju i vrjednovanju lijevoga i desnoga potreban diferenciran pristup. Naime, marksizam odnosno lenjinizam, za razliku od drugih lijevih strujanja, nije bio samo diktatorski, nego je bio i totalitaran. I na desnoj strani političkoga i društvenoga spektra treba imati u vidu različita usmjerenja. To posebno vrijedi za zemlje i široka narodna mnoštva u kojima je Katolička Crkva u povijesti igrala ulogu koja se jedva dade dovoljno vrjednovati.
Kad se taj diferenciran pogled pretpostavi, treba reći da – žele li se prevladati situacije koje su dovele do građanskoga rata – riječ pomirenje treba imati veliku ulogu za čitav narod, prije svega za katolike. Nakon španjolskoga građanskoga rata ubrzo je došao Drugi svjetski rat, koji je otežao suočavanje s građanskim ratom. U hladnoratovskom je razdoblju Španjolska stala na stranu Zapada. U tom je razdoblju temeljno usmjerenje katoličke misli i pastoralnoga djelovanja bila potreba da se podjela prevlada kršćanskim opraštanjem. Smatram da nam je to nakon četrdeset godina pošlo za rukom, tako da je španjolski ustav iz 1978. godine bio završna točka toga procesa pomirenja. Duboko sam uvjeren da ta tvrdnja nije tek literarna forma ili puka krilatica. Društvo je uistinu došlo do te točke da je malo tko pitao je li tvoja obitelj bila svrstana lijevo ili desno. Već za moj naraštaj to nije igralo veliku ulogu. Moram nadodati da je sada stasao novi naraštaj i da je djelovanje nekih – ja to tako vidim – opasno.
Da, istina je da je ateistički i agnostički pogled na svijet izborio velik utjecaj na ljude. S druge se strane katolici, i to ne samo hijerarhija, biskupi, nego i laici, katoličke udruge i pokreti, ne smatraju pobijeđenima. U obiteljskom pastoralu i pastoralu mladih na to smo ne samo reagirali, nego smo se odvažili i na nove pristupe. Ako se, primjerice, uzmu u obzir Svjetski dani mladih u Santiagu de Composteli 1989. i onaj 2011. u Madridu, ima se pravo reći da je katolička Španjolska još tu.
Nažalost, riječ je o nečem mnogo većem od prolazne mode, nečem iza čega stoje vrlo snažna intelektualna i kulturna strujanja koja već dugo djeluju protiv katoličke slike svijeta, a sada se pokazuju učinci toga djelovanja.
Jasno, spolne su zloporabe društveni problem, a ne nešto što bi se posebno odnosilo samo na Crkvu. No sada smo tek na početku sučeljavanja te se u ovom času o tome nema mnogo toga reći.
Papa Franjo kaže da Crkva treba izići. Apsolutno je u pravu, no na nama je da to stvarno učinimo, da to ne bude samo retorika, da te riječi ne shvatimo u posve duhovnom smislu. Sa svojim svjedočenjem vjere moramo izići na ulice, bilo da je riječ o svjedočenju posve jednostavnim osobnim gestama bilo velikim javnim zajedničkim proslavama.
Crkva i vjera moraju biti vidljive na ulicama. Mi svećenici i posvećene osobe također moramo biti vidljivi. Sekularni grad, o kojem se u posljednje vrijeme toliko govorilo, nije rješenje za čovjeka. Jasno, kad se govori o izlasku Crkve, to ne znači da smijemo biti dvolični ili da promičemo prozelitizam ili pragmatizam u želji da Crkvu ponovno učinimo većom i moćnijom. Ne, nego želimo dati svjedočanstvo da Krist ima odgovore na najvažnija pitanja čovječanstva. Papa Ivan Pavao II. na svojem je posljednjem pohodu Španjolskoj 2003. godine poručio mladima da evanđelje »ne nameću, nego nude«. To je danas naša zadaća; zadaća čitave Crkve i svih vjernika u Crkvi.
To je stara tema, stara rasprava. Smatram da je riječ o ne baš uspješnu suočavanju s modernitetom. Nadalje, sumnjam da će sve ispasti tako dramatično kao što se može činiti. Evanđelje i Kristov križ uvijek su bili sablazan i ostaju sablazan. Oni se ne prilagođavaju.
To se podrazumijeva samo po sebi. Crkveno zajedništvo, »communio«, nije površno i tek izvanjsko jedinstvo, nego je riječ o dubinskom jedinstvu u različitosti karizma. Veoma važnim smatram da se u sinodskom hodu koji smo započeli vratimo Drugomu vatikanskomu koncilu te se, primjerice, pitamo: Koliko smo do sada oživotvorili konstituciju o Crkvi »Lumen gentium«? Kako smo primjenjivali konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes«? Za mene su to važna pitanja. Od takvoga novoga iščitavanja Koncila možemo očekivati plodove. No ako se to ne učini, nisam baš uvjeren da će sinoda u pastoralnom smislu biti plodna.
One se izbjegavaju tako što se polazi od zajedničkoga temelja. A to je Koncil. Još smo u vremenu Drugoga vatikanskoga koncila.
