»Samim time što imam cerebralnu paralizu dvadeset i dvije godine svoga života borim se sa stanjem koje nikomu nije nimalo ugodno. Na putu me sprječavaju prostorne barijere – u zgrade institucija koje nemaju rampu uopće ne mogu ulaziti, što je slučaj u mojoj Petrinji, u kojoj prilaz većini institucija uopće nije prilagođen osobama s invaliditetom. Pogotovo nakon potresa, kada su sve ceste bile razrovane, nisam često ni mogla izići iz dvorišta. Ipak, uz pomoć moje obitelji, pogotovo majke i brata blizanca, odlučila sam iskoristiti svoje talente. Od malih nogu voljela sam španjolski jezik koji mi je pružao poseban mir i neki samo moj prostor, moj svijet u koji nitko drugi nije mogao ući jer nitko od mojih ukućana ne zna španjolski; u njemu sam mogla biti što sam htjela. Pohađala sam tečajeve i položila međunarodni ispit iz španjolskoga jezika razine B1 u Institutu »Cervantes« i, evo, od desetoga mjeseca prošle godine studentica sam Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Talijanski sam jezik tek nedavno počela učiti, na fakultetu. Mama je utjecala na moj izbor, većinom zbog toga što je španjolski dvopredmetni i nisam znala što drugo odabrati pa mi je savjetovala da odaberem talijanski i, evo, poslušala sam je i nije mi žao zbog toga. Od sedmoga razreda osnovne škole znala sam da želim biti prevoditeljica sa španjolskoga jezika. Prijevodi su moja strast i moja velika ljubav; bez prijevoda moj život ne bi bio isti, ne bi bilo veselja«, rekla je Maja.
U slobodno vrijeme bavi se pisanjem pa je podijelila priču o kreativnom dijelu svoje osobnosti.
»Pripremam roman za koji se nadam da će izići u nekoj budućnosti. Moja Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije ponudila mi je pomoć u ostvarivanju toga cilja; javili su se na jedan natječaj koji je raspisao naš grad pa čekam rezultate. Godine 2010. zajedno s prijateljima iz Udruge izdala sam slikovnicu za djecu. Imala sam tada deset godina.«
U osobnom rastu i obrazovanju Maju je nesebično poduprla njezina obitelj, ali i članovi Udruge, kao i osobe koje su se našle na njezinu životnom putu.
»Na prvom mjestu tu je moja mama i moj brat blizanac, a na drugo bih mjesto stavila svoju instruktoricu. Riječ je o našoj prijateljici Mladenki, ima osamdeset godina i govori više jezika; ni jedan nije zaboravila. Bez nje ne bih uspjela sve ovo postići. Ona ima vikendicu u Petrinji blizu moje kuće, a moja je mama poznavala njezinu kćer pa smo se na taj način upoznale i zbližile. Također, tu je i moja draga Maja Jakšić, psihoterapeutkinja koja mi pomaže u unutrašnjim teškoćama sa životom i moja psihologinja Silvija Sokal-Gojavić koja radi u Obiteljskom savjetovalištu Dubrovačke biskupije. Nju sam upoznala preko Maje i ona je također vrlo važan kamenčić u mozaiku moga života. Čujemo se svaki drugi tjedan po sat – sat i pol, njoj se mogu potpuno otvoriti, mogu joj reći sve što me muči i na taj si način olakšati življenje. Tu su i moje najbolje prijateljice; sve imamo cerebralnu paralizu pa si međusobno dajemo potporu razgovorom i savjetom. Tu su i neke moje nove kolegice s fakulteta koje mi pomažu sa zadaćom i u svemu što je vezano uz studij. Svi mi profesori također daju potpunu potporu u svemu što radim.«
U društvu se mnogo govori o inkluziji, no praktični koraci uključivanja osoba s invaliditetom u društveni život često izostaju. Na pitanje što bi se još moglo i trebalo poduzeti za punu socijalnu uključenost osoba s teškoćama Maja je pojasnila da je temeljna pretpostavka uživjeti se u tuđu situaciju: »Mnogo toga nedostaje. Prvo bih preporučila društvu da se više educira o osobama s invaliditetom, da mu one ne budu strane, da upozna naš način života i teškoće jer najveće su zaprjeke one u glavi, njih je najteže svladati. Budući da se ovih dana mnogo govori o zakonu o asistenciji, ne ću ništa komentirati, ali bih voljela reći da bih preporučila svima da se stave u našu kožu pa tek onda donose zakon. Također bih im preporučila da otkriju što osobe s invaliditetom mogu i da rade na ojačanju naših mentalnih kvaliteta. Važno je da osobe s invaliditetom imaju priliku otkriti što vole te se razvijati u tom području.«
Ljudi danas nerijetko ne prihvaćaju teškoće, odbacuju mogućnost težega puta. Majina obitelj nije slijedila taj obrazac.
»Puno je teže onima koji iznenada dožive neku nesreću pa ostanu u kolicima. Mi se s mojim stanjem borimo cijeli moj život, tako da moja obitelj nije imala većih teškoća u prihvaćanju moga invaliditeta. Mi invaliditet ne shvaćamo kao bolest, nego jednostavno kao neko stanje s kojim se moramo svakodnevno boriti. Prihvatili smo to i doskačemo tomu najbolje što možemo.«
U tome je veoma važan odnos s Bogom. Maja je iskreno opisala svoje iskustvo vjere: »Po pitanju vjere moja me mama mnogo naučila jer je ona stvarno odmalena duboko u vjeri. Ja iskreno ovih posljednjih godina nisam u njoj toliko koliko bih htjela, više se tražim i preispitujem svoju vjeru, no vjerujem da je Isus Krist Spasitelj i da je on jedini ispravni put prema kojem se moramo ravnati.«
O kojim temama Maja piše zanimalo bi mnoge ljubitelje knjige, pa je odškrinula svijet svojih književnih i medijskih radova: »Najčešća je tema svih mojih djela ljubav jer smatram da je ona jedina komponenta života prema kojoj se čovjek treba ravnati. U svojim tekstovima također nastojim osnažiti osobe s invaliditetom, kako bi se što uspješnije borile sa svojim stanjem. Imam i novopečeni Youtube-kanal gdje sam, dok nisam pošla na fakultet, objavljivala kratke videe od minutu – minutu i pol o raznim temama, ali najviše s ciljem osnaživanja drugih osoba s invaliditetom, da ne jadikuju nad svojom sudbinom, nego da se bore. Također, volim pisati i priče za djecu. Nekako mislim da su djeca najiskrenija publika koja nam daje najbolji odzvuk na kakvu smo putu, je li ono što radimo dobro ili nije. Trenutačno se najviše u životu ponosim svojim romanom pod nazivom ‘Osobne priče i avanture jedne inamorane cure’. Glavna junakinja moga romana zove se Doris i u obliku dnevnika opisuje svoj život, svoje uobičajene dane, svoje prve ljubavi. Dnevniku povjerava sve svoje snove, svoja nadanja i želje. Pišem o svojoj ljubavi prema glazbi, o ljubavi prema životu i onim najmanjima jer smatram da su oni najmanji među nama upravo djeca, najiskrenije i najvrjednije što moramo njegovati u društvu. Ne znam kada će roman biti otisnut, napisan je, čekam izdavača.«
Poznato je da se današnji mladi, osobito nakon pandemije, nerijetko osjećaju tužno i usamljeno. Mnogo je razloga za to, a Maja im je na temelju vlastita iskustva uputila riječi ohrabrenja: »Prvo bih im rekla da ih razumijem jer se i sama nebrojeno puta u danu tako osjećam, kao da će svijet propasti. Mogu reći da mi je moj španjolski svjetlo na kraju mračnoga tunela. Rekla bih da mladi trebaju otkriti što najviše vole i u tome se razvijati te da uvijek imaju na umu da je čovjek vrijedan koliko sebe smatra vrijednim. Da imaju u glavi po meni najvažniju rečenicu, nit vodilju, da poslije najmračnijega dana dolazi sunce koje obasjava. Mogu iskreno reći, meni na životnom putu jako pomažu pjesme Doris Dragović. Kada mi sve potone, vratim se slušanju glazbe i nakon što poslušam pjesmu, opet sam ‘nova osoba’. Također mi jako znači rad s osobnom asistenticom koja mi pomaže u realiziranju mojih ciljeva. Zaključila bih da se mladi, iako je to danas jako teško, uvijek trebaju nastojati okretati novim znanjima; neka im ona budu sigurna luka u burnom moru života.«
Kao snažna osoba s bogatim iskustvom Maja je naposljetku uputila vazmenu poruku čitateljima Glasa Koncila: »Sve je moguće samo uz Božju pomoć. Tko čvrsto vjeruje u Boga i svoje snove, kad-tad ostvarit će svoje ciljeve.«
