RUŽA ZLATAR, UTEMELJITELJICA UDRUGE »SUNCE«
S Gospom se mijenjaju sve prognoze
Snagu vjere i pobožnosti prema Majci Božjoj pismom svjedoči Ruža Zlatar iz Ludbrega. Osim svoga djeteta, osobe s invaliditetom, majka Ruža je uz pomoć i zagovor Majke nebeske prigrlila i druge roditelje te njihovu djecu koja se suočavaju sa životnim križem. Tako piše: »Ponoć je već davno prošla. Noćni mir remeti pokoji dremljivi lavež pesa. Cestom projuri rijetki automobil. Cijeli grad utonuo je u dubok i miran san. Samo u Ludbreškoj ulici na kućnom broju 67 osvijetljen je prozor. Rijetki prolaznik pomisli ‘zaboravili su ugasiti svijetlo’. Ne, nisu zaboravili, ondje majka bdije nad svojom bolesnom djevojčicom kojoj se jednostavno ne spava. U Ludbreškoj ulici živi 45-godišnja bolesna djevojka Melita koja ima liječničku dijagnozu encephalopthia, retardacija psihomotorike, epilepsija, teška mentalna zaostalost sa znakovima autizma. Liječničke prognoze bile su 13 godina života, pa zatim 18 godina, a Melita danas ima 45 godina. Živi uz Božju pomoć i moju neizmjernu ljubav, ljubav koja dolazi iz dubine duše i srca. Zapravo posvetila sam joj svoj život«, stoji na početku pisma.
»Melita je drugo dijete u obitelji. Do godinu dana bila je tako dobra da se nije znalo da u kući uopće živi maleno dijete. S godinu dana normalno je prohodala. U drugoj godini javljaju se prvi problemi i do tada predobra Melita odjednom postaje razdražljiva, plačljiva, javlja se tremor kineskoga tipa za koji nema objašnjenja. Od tada počinje naše lutanje svijetom tražeći pomoć za nju. Obišli smo svijet u malom, tada čitavu Jugoslaviju od Zagreba do Beograda i Ljubljane; posjećivali travare, bioenergičare. Put nas je nosio u Njemačku, u malo mjesto Springe kod Hanovera gdje je išla na terapije, no nakon svakoga ciklusa uvijek isto: potvrđena dijagnoza i uvijek na početku«, svjedoči majka.
»Kao majci ni danas mi nije jasno kako sam sve to proživjela: bol, tuga, patnja u mom srcu velika, potoci suza iza mene i uvijek jedno veliko pitanje: Zašto? U svemu tome održala me moja velika vjera, nada i molitva, jedino što mi je ostalo u mojim besanim noćima. Uz to sam i radila. Zapravo 26 godina u kuću je dolazila moja krsna kuma koja je čuvala Melitu jer je nikad nisam smještala u instituciju, ostala je živjeti u obitelji. Godine 1996. bila sam među osnivačima udruge ‘Sunce’. To je roditeljska udruga, nas roditelja bolesne djece, da se nekako zajedno lakše nosimo sa svojim patnjama i bolima, da zajednički djelujemo na podizanju kvalitete života naše djece. I u tome smo kao udruga u potpunosti uspjeli. Posložila sam kockice koje su u životu meni nedostajale, jer danas mlade mame ne moraju lutati svijetom kao što sam to činila ja, već u našem dnevnom centru ‘Kući Sunca’ imaju defektologa, logopeda, socijalnoga radnika, odgojitelje s puno didaktike i svom potrebnom opremom koja je na zavidnoj visini.«
»Uvijek zahvaljujem Bogu i Majci nebeskoj na snazi koja je neiscrpna da kročim kroz život uzdignute glave i ponosna, čista lica, boreći se ponajprije za svoju Melitu i povrh nje nastojala sam desetcima osoba s invaliditetom pomoći da dožive život pun ljubavi, omogućujući im živjeti u obitelji.
Željela sam izreći zahvalu Majci Božjoj nebeskoj na daru koji mi je poklonila i odlučila sam povesti prije petnaestak godina svoju djecu i roditelje na hodočašće po marijanskim svetištima. Tako svake godine pun autobus hodočasti u Međugorje, na Trsat, u Mariju Bistricu. Uz to uvijek još obiđemo jedno svetište gdje je crkva ili kip Majke nebeske kao što su Sinj, Vepric kod Makarske, kip Majke Božje od Okova u Vrpolju kod Šibenika, Majka Marija od Puta kod Skradina, kip Majke Božje Loretske kod Primoštena, sve crkve Marijine u Hrvatskom zagorju, Majka Božja od Kamenitih Vrata u Zagrebu. Ove godine po četrnaesti put bili smo u Međugorju, uvijek u svibnju, njezinu mjesecu. Osjećaj koji doživimo ondje ne može se opisati. Mir, spokoj duše, unutarnji mir koji se može samo ondje doživjeti. Uvijek sve te godine donosim kamen iz svetišta. Na desetom hodočašću kada smo odlazili na ‘brdo ukazanja’ moji zaposlenici tražili su kamen, no nije ga bilo. Došli smo do kipa Majke Kraljice Mira, prepustili se molitvi i nakon nekoga vremena svatko sa svojim mislima počeli se spuštati, a ja bez kamena. Negdje na sredini brijega, odjednom tutanj, kao da poskakuje lopta, no to se kotrljao kamen i, gle čuda, zaustavio se između mojih nogu. Dobila sam svoj kamen, isklesan, oblikovan u obliku brda. Mojoj radosti i sreći nije bilo kraja, bio je to dar za sve one sklopljene ruke, za sve one molitve, za sva ona putovanja na kojima tražim snagu i energiju za svoj život.
Sa mnom uvijek putuje moja Melita i bez obzira na njezine poteškoće radost i sreća sjaje iz njezinih očiju, samo treba to prepoznati. Ove godine u siječnju Melita je teško oboljela. Visoka temperatura, pet dana 39. Završile smo u OB-u Koprivnica. Dijagnoza gripa tipa A i teška upala pluća. Male prognoze, teško i za zdrava čovjeka, a ne za osobu s njezinim poteškoćama. Desetak dana bdjela sam nad njom sa sklopljenim rukama i molitvom na usnama. Melita je izdržala i nakon desetak dana odlazimo kući. Na odlasku doktori mi vele: ‘Nismo je mi spasili, spasio ju je Bog.’ I što reći na to, živim i dalje život s Melitom, sretna sam, ispunjena, sa svojom velikom obitelji, dajući sebe, neiscrpnu ljubav, na kojoj ne štedim. I na kraju kažem: Hvala Ti, Bože, za ovaj dan, a sutra što će biti sutra…«
BOSONOGI MARTIĆEV HOD NA MARIJU BISTRICU
Nakon 11 godina braka izmolili sina
Vinko Martić živi u zagrebačkom Retkovcu sa suprugom Višnjom Prusec-Martić. Rođen je 1971. u Velikoj Bukovici kod Dervente, gdje je živio do dvadesete godine. Nakon toga doselio se na zagrebačko područje. »U braku dugo vremena nismo imali dijete, a to nam je bila silna želja. Uvijek sam razmišljao o potomstvu, podjednako kao i supruga, ali jedanaest godina nismo imali dijete. Kao i drugi bračni parovi obilazili smo liječnike, tražili pomoć, ali to je sve bilo bezuspješno. Kod Boga nema slučajnosti ako mu čovjek vjeruje, pa tako sam i ja ‘slučajno’ sreo jednu stariju vjernicu iz župe, s kojom sam malo popričao. Govorio sam joj o našem problemu, a ona mi je odmah rekla da se zavjetujem Majci Božjoj i da hodočastim u nacionalno svetište u Mariju Bistricu. Tako sam krenuo u Mariju Bistricu bosonog. Kad sam došao, ispovjedio sam se i na koljenima sam obišao više puta oko kipa Majke Božje, i zavjetovao se. Supruga je nakon toga prirodno začela. Vjerujemo da nam je milost dobivanja djeteta izmolila naša nebeska Majka. Otad redovito idem pješice hodočastiti Majci Božjoj u Mariju Bistricu. I dalje bos«, navodi Martić.
Današnjega osnovnoškolca sina Antonija zavjetovali su Majci Božjoj, ali i sv. Antunu. Martić kroz šalu navodi da kad je prvi put išao bos na Mariju Bistricu, pojedinci su zvali njegovu suprugu pa joj rekli: »Zar ne vidiš da nešto s njim nije u redu, hoda bos.« »To je moj zavjet i dok god budem mogao, pješačit ću bos i zahvaljivati Majci Božjoj te joj istodobno prikazati sve svoje želje, patnje i radosti. Iskrena molitva i zavjet uvijek urode plodom, a kad se čovjek preda Bogu, život je jednostavniji, lakši i ljepši. Ne treba čekati pad i nevolju, nego uvijek sve predati Bogu i Majci Božjoj«, zaključuje Martić.
