Katarinine molitve za sretnu smrt i pomirenje s Bogom
U maloj župi Prizma žive Zdravko i Katarina Prpić. Zdravko je bio hrvatski branitelj, a Katarina je umirovljenica. Katarina je rođena 1953. od otca Ivana i Ivane Husarek u Lukavcu, gdje je i krštena jer je otac tada bio poslan na rad u koksaru Lukavac kao šamoter visokih peći, a majka je bila s njim. »Ondje smo ostali do mojega 10. mjeseca, kad je otac dobio premještaj«, navodi Katarina, koja ima pet sestara. Jelena je rođena 1958., zatim Marija 1961., Jasminka 1966., Ivana 1969. te najmlađa Gabrijela 1971. »Vjenčana sam 1981. u Županji, župa sv. Ivana Glavosjeka. Prvih četiri i pol godine života provela sam putujući s roditeljima zbog otčeva terenskoga posla. Nakon toga majka i ja smo ostale u Županji jer se trebala roditi sestra Jelena, a otac je još nekoliko godina proveo na terenu.«
O povezanosti s Crkvom i zavjetu Majci Božjoj kazala je: »Koliko god moje pamćenje seže u prošlost, toliko je i moj život vezan uz Boga, Majku Božju i Crkvu. Moja je majka bila praktična vjernica, životom je svjedočila vjeru. Kao šestogodišnje dijete ostala je bez zemaljske majke, koju joj je nadomještala nebeska Majka. Misu nikada nije propuštala. Otkada pamtim majku, pamtim i odlaske u crkvu s njom. Posebno su mi drage bile svibanjske i listopadske pobožnosti posvećene Majci Božjoj, kao i lipanjske pobožnosti posvećene Presvetomu Srcu Isusovu. Od nje sam naučila u potpunosti prihvaćati Božju volju i o njoj promišljati. Kao djeca uvijek smo bile vezane uz župni dvor i časne sestre, ja napose uz sestru Jelku, orguljašicu. Uz nju sam provela puno vremena i razgovarala o redovničkom životu. Kad sam bila osmi razred, pitala sam s. Jelku bi li me povela u đakovački samostan da provedem s njima koji dan, jer jako me privlačio redovnički život, posebice misijsko djelovanje. S. Jelka mi je ispunila želju i povela me sa sobom, bile smo četiri dana u samostanu. Nakon što sam mami rekla da bih voljela ići u samostan i u misije, savjetovala mi je da prvo završim srednju školu i neka kroz to vrijeme promišljam o svemu. I jesam, krenula sam u srednju školu i razmišljala o maminu savjetu, znala sam da sam joj na neki način potrebna jer sam bila najstarija, a pomoć u kući bila joj je dobrodošla. Tijekom vremena promišljanja bila sam sve sigurnija da sam ovdje potrebnija. Nakon završetka srednje škole donijela sam odluku da ću poći raditi jer su moje sestre pristizale za školovanje. Mama nije utjecala na moju odluku, bila je to providnost Božja, znala sam da će roditeljima, posebice mami, biti lakše budem li išla raditi. Tako sam 1971. otišla u Zagreb na doškolovanje i ostala u Zagrebu raditi i živjeti. Po dolasku sam se uključila u župu sv. Obitelji u Držićevoj ulici. Bilo nas je puno mladih i jednom smo tjedno s kapelanom imali sastanke na kojima smo čitali Bibliju i razgovarali o pročitanom.«
Katarina posebno ističe da ju je mama preporučila nebeskoj Majci jer je otišla iz obiteljskoga doma u veliki grad. »I sama sam se utjecala Presvetomu Srcu Isusovu i Majci Božjoj da me prate na mom putu. I bila sam uslišana. I prije negoli sam doškolovanje privela kraju, dobila sam posao, što mi je bilo jako važno da mogu pomoći roditeljima. Majke Božje zagovor uvijek me pratio. Kada sam rodila kćer, preporučila sam je Majci Božjoj da je čuva i vodi putom Gospodnjim. I u tome me Majka uslišala, moja kći je izrasla u dobru i Bogu odanu osobu.«
»Kad se razboljela i trpjela velike bolove, mama mi je rekla: ‘Moli Boga da mi ove muke skrati i uzme me k sebi.’ Stisnulo mi se grlo, ali sam joj obećala da hoću, ne znajući kako ću to moliti. I opet sam zazvala Majku nebesku da priteče u pomoć. Odmah sam osjetila smirenost i počela moliti. Bog je molitve uslišao i nije ostavio mamu da se dugo pati, pozvao ju je k sebi. Nije bilo lako rastati se s njom, imala je samo 59 godina. Tada sam shvatila što znači u potpunosti se predati volji Božjoj. Deset godina nakon mame razbolio se tata i bilo je izvjesno da se njegovo vrijeme navršava. Tata nije bio baš revan u odlascima na misna slavlja. Bilo bi to o Božiću i Uskrsu, a vrlo rijetko nedjeljama. Bio je sve slabiji pa sam zvala sestru koja je živjela s njim u kući i rekla joj neka pozove svećenika da ga ispovjedi i podijeli mu bolesničko pomazanje. Odbila je jer nije htjela da on misli da umire. Mene je to jako brinulo i opet sam zazvala Majku nebesku da pomogne. I jest. Sljedećega sam vikenda otišla u Županju i baš su te nedjelje dvojica braće blizanaca slavila mladu misu u Županji. Na kraju misnoga slavlja župnik je obavijestio da će mladomisnici sljedećega tjedna pohoditi bolesnike i pozvao je da se prijave bolesnici za posjet mladomisnika. S mise sam otišla dobroj susjedi i molila je da odmah sutra ode prijaviti tatu za posjet mladomisnika. Sestri nisam ništa rekla. Dan uoči Velike Gospe nazvala me, rekla da je bio mladomisnik i ispovjedio tatu i da mu je sada lošije te me pitala jesam li sad sretna. O, da, bila sam jako sretna kad sam čula da je tata izmiren s Otcem nebeskim. Sutradan, na Veliku Gospu, bila sam na misi u našoj župnoj crkvi i zahvalila Majci nebeskoj na zagovoru. To je poslijepodne tata umro. Rekao mi je stric, njegov brat, da ga je držao za ruku i samo se blaženo nasmiješio i zaklopio oči. Znala sam da je Majka nebeska došla po njega. Veću milost nije mi mogla udijeliti. I dandanas joj na tome zahvaljujem. Prije desetak godina pošla sam na pješačko hodočašće iz Velike Gorice u Mariju Bistricu da joj se hodajući odužim za sva uslišanja. Osim Marije Bistrice pohodila sam svetište Majke Božje na Trsatu i u Krasnu.«
Majci za majku
Zanimljivo je svjedočanstvo Julije Prpić, koja ističe da dugo nije osjećala osobitu povezanost s Gospom. »Kroz svoju sam joj se vjeru divila kao iznimnoj ženi, kao zemaljskoj majci našega Gospodina«, kazala je. »Za mene je bila vrhunski primjer vjere i svetosti, ali nisam joj se obraćala za pomoć. Kao da sam u dubini svoga bića osjećala da je, kao majka i zagovornica, potrebnija drugima jer ja imam uzornu majku koja je tek na telefonski poziv od mene. Stoga nisam nikada osjetila potrebu moliti krunicu, čak sam nastojala na večernju misu doći tik pred početak kako bih izbjegla molitvu krunice. Uvijek mi se to činilo kao automatsko nabrajanje, prebiranje zrnaca uz recitaciju bez srca i promišljanja. No to se mišljenje promijenilo. Kako to obično biva u nas vjernika, potrebna je životna oluja da nas trgne iz ustaljenih navika i baci novo svjetlo na stvari o kojima više ne promišljamo. Moja draga tetka Marija, premlada za napuštanje ovoga svijeta, doživjela je teški moždani udar. Kako bi joj spasili život, liječnici su je morali duboko sedirati zbog krvarenja u mozgu koje nije prestajalo. Dani su klizili jedan za drugim, a njezino je stanje bilo bez pomaka. Obitelj je zavila tuga i osjećaj nemoći. Molili smo zdušno, svatko u svojem srcu na svojoj strani Hrvatske. Tada sam osjetila potrebu izmoliti svoju prvu krunicu u životu. Mariji za Mariju. Majci za majku. ‘Oprosti što te nakon ovoliko godina bez pozdrava vučem za rukav, ali molim te, zauzmi se da majka, tvoja imenjakinja, ne napusti svoje dijete ako još ne mora, baš kao što ni ti nisi napuštala svoje unatoč neopisivoj boli koja te snašla…’ Nakon što sam izmolila posljednju deseticu, osjetila sam mir. Imamo pomoć u nebu. Znam da je moja molitva bila samo malena kapljica u beskrajnom moru molitava koje su otišle u nebo tih dana. Ali isto tako znam da u Gospodinovoj Majci uvijek imam dragu prijateljicu koju od tada rado od srca pozdravljam. A moja tetka Marija nakon uspješne operacije potpuno se oporavila bez ijedne posljedice i dokazala da Bogu uistinu ništa nije nemoguće.«
