Svojom majkom iz zahvalnosti i blizine franjevci kapucini u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi nazivaju Maricu Čabraju. Među najbližim im je laicima angažiranim uz župu i samostan sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi.
Marica je rođena 22. srpnja 1956. u Poljarima u Bosanskoj Posavini, u župi Plehan. Mama joj je bila Ivka, djevojački Tomas, iz sela i župe Žeravac u Bosanskoj Posavini. Bila je domaćica. A tata je bio Anto Bubalo, iz Poljara, radio je na željeznici, rano je invalidski umirovljen zbog bolesti. Ubijen je 1992. u Domovinskom ratu, premda je, kažu, bio jadan i bolestan. Osamnaest godina nisu znali za njega iako su ga naveliko tražili. Cijela je obitelj molila Boga da se barem dozna gdje su mu kosti.
»Bilo nas je sedmero djece, četiri sestre i tri brata, svi smo se smjestili u Zagrebu. Ja sam u Zagreb došla 1975.«, pripovijeda Marica. »Godine 2009. prodali smo zemlju i imanje u Posavini. Kupac je kopajući bagerom pronašao tatinu lubanju. Shvatili smo da je tata bio obješen na jednoj jabuci, 100 metara dalje od kuće. Umro je mučenički. Da nismo tu zemlju prodali, nikad ne bismo doznali gdje je i kako završio tata. Onda smo čak četiri godine čekali da nam dadu njegove kosti iz BiH. Nisu nam ih htjeli dati. Dobili smo ih tek 2013. kad su braća u Banjoj Luci rekla da ne tražimo odštetu i da ne tražimo krivce. Tada su nam dali tatine kosti. Pokopali smo ga na Markovu polju u Sesvetama. Mama je preminula godinu dana poslije, 2014., od tuge za tatom, svojim suprugom. Jako su se naši roditelji voljeli i poštovali. Nismo imali puno, ali smo bili duhovno jaki. Osobito je tata puno molio. Odgojeni smo pravo katolički. Mama je bila oštrija, morala je, jer nam nije imala što dati. Jako smo skromno živjeli. Tata je bio blaži, jako dobar čovjek. Uvijek nas je žalio. Jako smo povezani nas sedmero braće. Četvrta sam po redu. Najstarija je Iva, pa je bio pokojni Nikola, zatim Anđa, Emica, Pejo, najmlađi je Zlatko. Svi smo u Zagrebu, kamo smo svi došli prije devedesete.«
»Osnovnu školu završila sam u Božincima, blizu moga sela. U srednju sam trgovačku školu išla u Slavonski Brod. Jednu sam godinu stanovala, dvije godine putovala. Imali smo 30 km do Broda, ali je do busa trebalo pješačiti 6 km. Napješačila sam se do mile volje. Maturirala sam 1974. Nisam mogla dobiti posao u Brodu pa sam pošla u Zagreb. Smjestila sam se kod sestara. Radila sam godinu dana u restoranu kao pomoćna kuharica, pa su me prebacili u restoran, gdje sam radila kao trgovkinja u prodaji kolača i suhomesnatih proizvoda. Ostala sam do 1979. Tada sam prešla u ‘Slaviju’ kao prava trgovkinja. U to sam se doba već udala i ubrzo rodila. Marko Čabraja je moj suprug. Iz Dervente je, po zanimanju je kovinotokar. Radio je u struci, sad je u mirovini. Našli smo se u Zagrebu. Upoznala su nas braća, moja sestra i njegov brat koji su bili par. Oni se nisu oženili, ali mi jesmo, godine 1980. Najprije smo do 1983. bili podstanari u Dubravi, a onda smo si napravili kućicu u Donjoj Dubravi. Godine 1986. kupili smo veću kuću u Gornjoj Dubravi, gdje smo i danas. Blagoslovljeni smo trojicom sinova. Mladen je 1981. godište. Završio je građevinsku školu i prevozi pakete. Oženjen je, imaju dvoje djece. Stipo je rođen 1985. Završeni je stolar, radio je u struci, a sada je domar u vrtiću. I on je oženjen, čekaju drugo dijete. Ante je 1993. godište. Završio je za električara i vozača, vozi autobus u ZET-u. Njega tek trebamo oženiti. Svi smo zajedno u kući. Imamo tri etaže pa svatko ima svoj stan. Kao da smo u zgradi. Lijepo nam je ovako. Imamo dobre snahe. Uspjeli smo ih sve odgojiti u vjeri. Na tome sam Bogu jako zahvalna. Suprug je isto praktični vjernik. Nedjeljom prije ručka obiteljski čitamo Sveto pismo, pomolimo se, svi idemo na misu. Uživamo u zajedništvu. Sretna sam što se Bog proslavlja u mojoj obitelji.«
»U ‘Slaviji’ sam bila do 1985. Nakon rođenja drugoga sina ostala sam doma s djecom, a suprug je otvorio obrt, prodavao je priključke, crijeva za dovode goriva. Radio je, eto, na dva posla. Išlo je dosta dobro. Onda je 1990. počeo rat, suprug je bio 15 mjeseci na ratištu. Po njegovu se povratku, 1993., rodio treći sin. Otvorila sam dućan prehrane u iznajmljenu prostoru blizu kuće. Zaposlila sam i muža. Imali smo dućan 11 godina. Zatvorila sam ga zbog raznih krađa u 15 dana. Mama je stanovala s nama. Molila sam Boga i bl. Ivana Merza za novi posao. Dobila sam ga u Računovodstvu, reviziji i financijama, tzv. RRIF-u. Tamo sam ostala još sedam godina, do penzije. Bila sam zadovoljna. No mama je bila dosta slabo. A i djeca su me nagovarala da odem u prijevremenu mirovinu. Od 2012. sam u mirovini. Dohranila sam mamu. Djeca su bila zadovoljna, poslužena. Oni su si sredili etaže. I sad je sve na mjestu.«
»Povezani samo cijelo vrijeme s franjevcima kapucinima. Kad sam došla iz Bosne, sumnjala sam da taj svećenik za oltarom nije naš jer je imao bradu. Ohrabrila me suprugova teta časna milosrdnica koja mi je rekla da su to skromni i dobri, ponizni, siromašni svećenici. Naši fratri na Plehanu bili su bez brada, zato sam bila sumnjičava. Najprije sam išla na misu u Donju Dubravu, pa s preseljenjem u Gornju. Sa svim sam se kapucinima sprijateljila. Molim za njihova zvanja. Pomažem im u svemu što mogu. Peglam ih već tri godine. Svaki dan dođem, peglam po četiri, pet sati. Vele da sam ja njihova majka. Sve ih zaista volim. A svi su dobri. Ponizni. I kuham im povremeno već 14, 15 godina. Po ljetu im redovito kuham kad im je kuharica na godišnjem, a preko godine prema potrebi. Često ih pozovem na večeru k sebi doma. Jednom ih je bilo 23. Ne mogu jedne zvati, a druge ne. Obrađujem im i vrt, radim im zimnicu. Sve što imam, i njima nosim. Tko će inače njima napraviti. Oni nemaju svoje mame. Milostivo ih gledam, kao da su moja djeca, iako je ponetko od njih i stariji od mene. Svaku subotu dolazim čistiti crkvu. Pomažu i moji sinovi kad god što treba.«
»Uključila sam se u Franjevački svjetovni red. Želja da budem trećoredica u meni je tinjala još od mladosti. Kapucini su nas oformili 2015. Sad nas vodi fra Branko Lipša, župnik. Ima nas 30 zavjetovanih, a 10 ih je sada u pripravi. Većina nas je svaki dan na misi, čitamo, predvodimo krunicu, pomažemo, pravimo kolače. Čudesno je zajedništvo kod nas. Presretna sam što sam u toj župi. Priključio se i moj suprug pa idemo skupa. I on je dao trajne zavjete. A i on bi, kao i moja djeca, dao sve za fratre, što god imamo. Kapucini nam obogaćuju život. Drugih želja nemam doli da se Bog proslavi u našoj obitelji. Važno mi je moliti za mir, da se ljubimo i slušamo jedni druge.«
