»Kada sam dobila treće dijete, na poslu mi je rečeno da sam ‘trebala rađati, a ne raditi’. A kada mi je četvrto dijete navršilo godinu dana, doznala sam da mi se nakon povratka s rodiljnoga dopusta sprema otkaz. Zapravo sam uzela mjeru da se maknem od toga pritiska. Nikad nisam ni planirala ostati svih 15 godina kod kuće. Mjera mi se činila korisnom za vrijeme dok sam na rodiljnom dopustu, no naravno da bih se vratila na posao čim bi djeca postala dovoljno samostalna i upisala školu.« Svjedočanstvo Ane Munjić (40), majke šestero djece i diplomirane kroatistkinje i polonistkinje iz novozagrebačke četvrti Zapruđe, posve odudara od nerijetko rasističkih stereotipa o majkama odgojiteljicama kao besposličarkama koje »rađaju djecu za novce«. Takvi su stereotipi u javnosti osobito buknuli nakon što je Visoki upravni sud 27. veljače zakonitim proglasio odluku Grada Zagreba o ukidanju mjere roditelj odgojitelj i tako već od subote 1. travnja primanja više od 5000 njezinih korisnika smanjio na minimalac. A razgovor s još dvjema majkama odgojiteljicama iz Zapruđa potvrdio nam je da slučaj Ane Munjić nije nikakva iznimka, nego – pravilo.
Sve naše sugovornice – ujedno župljanke župe sv. Ivana apostola i evanđelista u Utrini – mjeri na koju će pravo prvi korisnici izgubiti već u rujnu ove godine isprva je, naime, privukla nesigurnost s kojom su se suočile na tržištu rada. Bilo da je riječ o zaposlenju, uvjetima rada ili stalnosti radnoga mjesta, poznato je da je poslovni svijet osobito nenaklonjen – majkama. »Biti zaposlena majka ne donosi sa sobom samo odsutnost zbog rodiljnoga dopusta, nego i česta bolovanja. Poslodavci nisu uvijek spremni majkama izići u susret, a država ih ni u kojem smislu ne pritišće. Pa tko bi uopće zaposlio majku četvero ili više djece ako ne postoji politika koja će ga na to potaknuti?« opravdano se pita Ana Munjić, koja je sada trudna sa šestim djetetom. Upravo je broj djece jedna od meta bezobzirnih kritika usmjerenih na majke odgojiteljice, povjerava nam Terezija Berend (39), diplomirana politologinja i majka troje djece. »Doživjela sam u susjedstvu svakakve komentare. Jedan me susjed nakon rođenja trećega djeteta pitao: ‘Dobro, je li sada dosta, hoćete li stati?’ No još je više toga na društvenim mrežama, gdje si ljudi dopuštaju reći i ono što u lice možda ne bi.«
Pojava je to kojoj je svjedočio svatko tko ima društvene mreže. No odakle prijezir prema obiteljima s brojnom djecom?
»Danas je moderno imati dvoje ili troje djece; ništa više od toga nije poželjno. Mediji neprestano huškaju javnost protiv višečlanih obitelji i to nas pogađa više od financijskoga udara«, objašnjava Ana Munjić. Ipak je to tek jedna od osuda s kojima se suočavaju obitelji s brojnom djecom, otkriva nam Terezija Berend. Djecu iz obitelji roditelja odgojitelja zbog izostanka iz vrtića ne mimoilazi ni etiketa odgojno-obrazovne zapuštenosti. »Kao roditelj odgojitelj nisam profesionalno izjednačena s tetama u vrtiću, no to ne znači da su moja djeca manje spremna za školu od vrtićke djece. A roditelji koji zapuštaju svoju djecu zapustit će ih i uz vrtić. Ne mogu vjerovati da bi itko dobio dijete samo radi novca. Mjera je roditeljima davala psihološku i financijsku sigurnost. No koliki god bio, novac ne može sam odgojiti dijete.«
Ni vrtići u koje se gradske vlasti neuvjerljivo kunu nisu rješenje bez mana. »Iako sam svjesna blagodati vrtića, kao majka odgojiteljica sa sinom sam mogla proživjeti brojne trenutke koje sam sa starijim kćerima morala propustiti zbog potrage za poslom. Rano odvajanje od roditelja djeci je bez iznimke stresno, a i same primjećujemo kako ona tek oko treće godine pokazuju izraženiju želju za druženjem s vršnjacima. No čak i kad se sve s djetetom poklopi, na vrtić ne možete računati sa sigurnošću. Prošle je godine samo u Zapruđu ostalo neupisano šezdesetak djece, a ove će ih godine biti i mnogo više jer roditelji odgojitelji svoju djecu lani nisu ni prijavljivali za vrtić«, napominje Terezija Berend, ističući da zbog specifičnosti života u Zagrebu problem zasigurno ne mogu riješiti bake i djedovi. »Suprugovi roditelji žive na selu, a moja majka još radi, i to u smjenama, tako da se na nju mogu osloniti samo u hitnim situacijama. Slična je situacija s većinom roditelja u Zagrebu.«
Ni to još ne dočarava razmjer nerazboritosti zagrebačkih gradskih vlasti. »Mjera je bez sumnje bila demografski učinkovita. Podatci su pokazali da se nakon uvođenja povećao broj trećerođene i četvrtorođene djece u Zagrebu.
To što se nije povećao broj prvorođene i drugorođene djece nema nikakve veze s mjerom jer tomu nije ni bila namijenjena! S druge strane, mnogi su roditelji odgojitelji ujedno samohrani. Kad im naknada padne na 300 eura, kako će plaćati najam? Kako će se zaposliti ako im djeca trebaju cjelodnevnu skrb? Golem je propust učinjen izostankom procjene mjere«, dodaje Ana Munjić, koja se osvrnula i na nelogičnost predrasuda o majkama odgojiteljicama. »I mi ‘rađamo djecu sebi’. No ako tko baš želi roditeljstvo promatrati iz financijske perspektive, onda ne može prijeći preko činjenice da svako dijete koje ide u vrtić subvencionira grad. A za skoro 10 000 zagrebačke djece nema toga mjesta u vrtiću koje bi se uopće moglo subvencionirati«, zaključuje sugovornica.
Ukidanje mjere obje su sugovornice očekivale, kao što očekuju da će pravda ipak pobijediti na Ustavnom sudu, koji će razmotriti ustavnu tužbu protiv presude Visokoga upravnoga suda. Ma kakav bio ishod toga postupka, pravu pobjedu valja izboriti i negdje drugdje, upozorava nas Terezija Berend. »Danas, kad nam je većina stanovništva starije dobi, kada nam većina mladoga, radno sposobnoga i obrazovanoga stanovništva odlazi iz zemlje, kada se neprestano govori o padu nataliteta, ne razumijem što je toliko problematično u mjeri koja potiče roditelje. Bilo je tu i manjkavosti i prostora za zloporabu. No umjesto da se upre prstom u one koji su mjeru zlorabili, u one koji su trebali nadzirati učinke mjere ili u državu koja nije ni pokušala riješiti demografsko pitanje, stigmatiziraju se – roditelji. Otvoreno nam se šalje poruka da smo nametnici i da su naša djeca opasnost za okoliš.« Slušajući majke odgojiteljice, doista je neizbježno zapitati se: Kako da se nadamo demografskomu rastu ako toleriramo stajalište da je velika obitelj sramota?
