Među katoličkim intelektualcima širokoga misaonoga zahvata – kulturnoga, teološkoga, filozofskoga, književnoga – istaknuo se novinar, pjesnik, esejist i pedagog Juraj Jurjević.
Rođen je 5. siječnja 1910. u Brusju na Hvaru. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, a srednju u Hvaru i Šibeniku, gdje je 1928. završio Učiteljsku školu. Filozofiju i pedagogiju diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932. Bio je predsjednik Akademskoga pedagoško-filozofskoga kluba. Radio je kao učitelj u Rupama kod Skradina, odgojitelj u srednjoškolskom domu »Kralj Tomislav« u Sarajevu 1932. – 1937. te srednjoškolski nastavnik u Metkoviću 1937. – 1941. Bio je novinar dopisnik »Hrvatskoga dnevnika« iz Sarajeva i Metkovića. Došavši u Zagreb, bio je upravitelj Odgojnoga zavoda za privrednu mladež Hrvatskoga radiše i profesor u Učiteljskoj školi u Zagrebu do 1945., kada je zatvoren i osuđen na zatvorsku kaznu. Nakon izlaska s robije uzdržavao se uglavnom fizičkim poslovima. Godine 1970. omogućeno mu je umirovljenje preko Društva književnika Hrvatske. Umro je u Novom Marofu 5. svibnja 1985.
Eseje, književne i kulturne prikaze i osvrte, pedagoške i gospodarske članke te pjesme objavljivao je u novinama i časopisima »Jadranskoj vili«, »Hrvatskoj straži«, »Luči«, »Hrvatskoj smotri«, »Hrvatskom dnevniku«, »Jadranskom dnevniku«, »Katoličkoj riječi«, »Hrvatskoj reviji«, »Katoličkom tjedniku«, kalendaru »Napredak«, »Obzoru«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Hrvatskom radiši«, »Hrvatskom narodu«, »Sarajevskom novom listu« i »Novoj Hrvatskoj«, a nakon rata u »Maruliću«. Eseje poučne naravi objavio je u knjigama »Čovjek« 1943., »Dubine dobra i pličine zla« 1979., objavivši i dvije knjige aforizama »Zimzelene starine« 1983. te »Svakodnevno o (ne)svakidašnjem« 1984. Poeziju, skromnijih dometa, uglavnom religiozne i domoljubne tematike, skupio je u zbirkama »Pjesme« 1936., »Duhopisi« 1968. i »Vihor tišine« 1970. Deset knjiga ostalo je u rukopisu.
Njegovi aforizmi u spomenutim knjigama imaju izvor u svakidašnjem životu. »To je izvor svih mojih misli u svim mojim tiskanim i netiskanim knjigama… jer se radi o osnovnim ustanovljenjima ljudskog bivanja, življenja i ponašanja. (…) Najrazličitiji potresi srca i uma – to je ‘literatura’ moga pera…« Među njima nalazimo i ove: »Ne poznavati samoga sebe, znači biti stranac u vlastitoj kući«; »Istina je neuništiva: kad bismo ju spalili, ostao bi pepeo, a kad bismo ga prosuli, time bismo je obilato posijali!«; »Sveci su stranice albuma koji se zove Bog.«
Njegova najpoznatija knjiga svakako je »Čovjek«, zbirka eseja, apologija kršćanskoga humanizma, koju je »nabio odgojnim odlikama« (K. Čvrljak). »Borimo se za čovjeka, ali u drukčijem pogledu od onoga kakav naučava besadržajna čovječnost i neobojeni ‘kozmopolitizam’«, napisao je. Istina o čovjeku može se naći jedino u spoznaji Boga. »Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti: Čovječanstvo ima onoliko istina koliko i bogova! Više bogova, više istina. Jedan Bog, jedna Istina. A gdje Boga nema, tamo se živi bez istine, jer je svatko kroji prema sebi i prema svojoj potrebi i prilici!«
Kršćanska etika bila je sidro njegove misli, što je vidljivo iz sljedećih redaka: »Ni najskrupuloznija savjest ne će biti dovoljno jamstvo za trajno i nepokolebivo etičko djelovanje. Ni onda, ako moralni kriterij prenesemo u drugog čovjeka ili u družtvo, nismo se ni izdaleka približili u moralnom pogledu toliko potrebitoj, stalnosti i absolutnosti. (…) Eto, zato je potrebito da uzor etičnosti usidrimo u nadosjetnoj, transcendentalnoj i upravo božanskoj sferi. Jedino tada dobit će naš moral jaku i nepokolebivu sankciju, bez koje bi naša etičnost bila bez smisla i cilja. Inače zapadamo u relativizam, koji je svuda, a osobito na etičkom području, tako poguban« (»Napredak« 1944.). Na tom temelju pisao je o brojnim temama. Među njima su i danas aktualne misli o ulozi majke u razvoju i opstanku hrvatskoga naroda. »U borbi hrvatskog naroda prošlih godina bilo je teških patnji i žrtava, ali ne zaboravimo, hrvatska majka je to sve najviše osjetila, jer se je to radilo o dragim muževima i sinovima. (…) A bilo bi smiješno i naivno u isto vrijeme, kada prije svega ne bismo bili na čistu s ulogom hrvatske majke, jer kakve one, takav narod. Bez njihove odgojne suradnje znači graditi kuću na pijesku« (»Nacionalna uloga hrvatske majke«, »Napredak« 1941.). Niz misli napisao je iz svojega učiteljskoga iskustva, tako i sljedeću: »Da, obitelj je svakako najvažniji faktor odgoja. Kad se i ne bi uzele u obzir druge odlike, nego samo činjenica, da dijete sprovede najpodesnije svoje doba za odgoj baš u obitelji, bilo bi dosta, da se ona – obitelj – kvalifikuje kao sudbonosni čimbenik odgoja. (…) Opet kažem: Uzalud svi pokušaji i napori oko reforme (obnove) društva, ako se obitelj, stožer čovječanstva, ne uredi prema svojoj uzvišenoj svrsi« (»Katolik« 1930.).
Rado citiran i danas, pisao je misli za uvijek, jezgrovitošću izričaja i širinom kulture originalno obilježivši hrvatsku pedagošku esejistiku XX. stoljeća.
