Nakon tragedije u Osnovnoj školi Prečko u Zagrebu hitno su uvedene nove mjere sigurnosti i zaštite. Bez posebnih procjena i savjetovanja naglo je pokrenut protokol blindiranih, okovanih i zatvorenih škola u čitavoj Hrvatskoj. Svaka je škola postala krizno žarište, potencijalna ratna zona, dok policijski djelatnici diskretno kruže oko ulaznih vrata. Vjerojatno se radi i o predstavi za umirivanje javnosti, o privremenoj (političkoj) akciji kako bi se, pa i s pravom, otklonio strah roditelja na putu njihove djece do škole.
Škola protiv smrti
Tako je, eto, škola za život postala škola protiv smrti. Jedan izolirani incident, iako s teškim posljedicama, iskorišten je za neopravdano generiranje straha i za rješenja poput – naoružanih čuvara. Jer, poznato je, mnoge su zaštitarske tvrtke proizvod industrije straha. Ta agresivna preventiva nalikuje, vojničkim rječnikom, na prekomjerno granatiranje školskoga ulaza ili, znanstvenim rječnikom, na previše medicine; kada je lijek ili terapija opasnija i štetnija od same bolesti.
Prigovor iz HHO-a
Ne čudi stoga i nedavno priopćenje iz Hrvatskoga helsinškoga odbora: »Mjere poput zaključavanja škola i ograničavanja pristupa roditeljima, ili čak stavljanja zaštitara na vrata, stvaraju atmosferu nepovjerenja, guše normalno funkcioniranje školskih zajednica te pretvaraju obrazovne ustanove u objekte nalik bankama, mjenjačnicama i kladionicama.« Prema tumačenju HHO-a radi se o nasrtaju na ljudska prava, uključujući slobodu kretanja i pravo na obiteljsku povezanost.
Pandemijska lekcija
Novo zatvaranje škola podsjeća na pandemijska vremena kada su škole proglašene rasadnikom koronavirusa. Škole su ispražnjene i zalivene dezinficijensom. Neželjena posljedica otete škole danas je mjerljiva: porast psihičkih poremećaja u djece, koji, možda, uključuje i psihičko stanje mladoga ubojice. Nije isključeno da represivne mjere i kontrolni alati, odnosno dugotrajna pretvorba škola u obrambene tvrđave, mogu utjecati na mentalno zdravlje djece.
Optuži žrtvu!
Posebna žrtva ovogodišnjega osiguravanja škola jesu roditelji. Bez najave preko e-dnevnika oni su postali neautorizirane osobe, sumnjivi gosti pred ulaznim vratima škole. Tim se manevrom škole konačno rješavaju, ponekad i opravdano, neželjenih gostiju s popisom njihovih prigovora, pritisaka, zahtjeva… U školama narcisoidnoga kompleksa, prema talijanskom psihologu Massimu Recalcatiju, roditelji više nisu suradnici učitelja, nego su u savezu sa svojom djecom. U mnogim školama razgovori s roditeljima bit će mogući samo u predvorju ili ulaznom hodniku škole. Tako se ponavlja društvena devijacija – optuži žrtvu! Svakako bi bilo bolje da se u školama, umjesto roditelja, zabrane – mobiteli.
Nada dječje igre
Ako je naoružana porta razuman oblik zaštite škola, ista bi se mjera mogla preporučiti svakoj crkvi u kojoj se ljudi okupljanju na misi. Djeca, mladi i stari vjernici postali bi tako ekskluzivna zajednica odvojena od svijeta naoružanim portirom. Slika je, možda, pretjerana, ali podsjeća na pandemijsko vrijeme kada su usred euharistijskoga slavlja australski naoružani policajci upali u crkvu i pregledavali COVID-putovnice u džepovima vjernika.
Ekstremne mjere zaštite donose malu korist, a potencijalno velike štete: dojam kolektivne krivnje, sveopće nepovjerenje, nepotrebnu zabrinutost djece te život pretvoren u derivat rizika. U svemu tome znanje nije jedina nada, nego dječja igra, kojom male glave mogu amortizirati nasilje političke korektnosti, inducirane strahove i pandemijsku nostalgiju. Stoga škola ne smije postati »ludnica«, nego dom i prostor za homo ludensa, za dijete i za čovjeka koji se igra.
