U svakoj pravnoj državi ni jedan se zakon ne tumači sam za sebe, nego uvijek u skladu s drugim zakonima, a ponajprije s ustavom i njegovim temeljnim načelima. Ako postoji sumnja, može se pokrenuti postupak utvrđivanja ustavnosti određenoga zakona u cjelini ili samo nekoga njegova propisa. Tada odlučujuću riječ ima Ustavni sud.
Nažalost u svakodnevnoj primjeni hrvatskih zakona brojna mjerodavna tijela kako državnih tako i lokalnih vlasti površno se odnose prema nepoštovanju propisa. Takav je slučaj i sa Zakonom o prebivalištu (Narodne novine, br. 144/12 i 158/13). Dopuštanjem ili propuštanjem naizgled manje važnih propusta glede neutvrđivanja obveze dana odjave ili prijave prebivališta ili boravišta krše se obvezatne norme ne samo toga, nego i drugih zakona. Tada za državu, ali i za lokalnu vlast, nastaju određene štete, a za pojedince koristi. Primjerice, lažnim prebivalištem izbjegava se plaćanje većega prireza ili se ne plaća porez na kuće za odmor ni drugi lokalni nameti iako se istodobno uživa korist od određenih lokalnih usluga koje su financirane od poreza, prireza i drugih nameta mještana s prijavljenim prebivalištem. U nedavnoj prošlosti bilo je slučajeva da državni dužnosnici, ali još češće direktori (menadžeri) velikih poduzeća koja su često u većinskom državnom vlasništvu, izbjegavaju plaćanja većega prireza prijavama prebivališta u manjim mjestima s manjim prirezom. Tako ostvaruju korist za sebe u milijunskim svotama. Kada se otkrije da su varali, ne priznaju grijeh, ali plate (a često i ne plate) kaznu samo za prekršaj, koja je propisana u svoti od 500 do 5000 kuna. Dakle kršenjem propisa o prekršaju koji je sankcioniran slično kao i manji prometni prekršaj ostvaruju često znatne koristi (isplati se).
Kada bi se prekršaji prijava ili odjava prebivališta ili boravišta povezivali s namjerom izbjegavanja plaćanja poreza i prireza ili ostvarivanjem nekih drugih koristi (sufinanciranje stanarine dužnosnika, naknade za odvojeni život i sl.), moglo bi se govoriti i o kaznenim djelima (a to u stvarnosti jesu). Već je legendaran slučaj spretnoga kriminalca Ala Caponea, kojega je država SAD zatvorila tek zbog izbjegavanja plaćanja poreza i kaznila sa 11 godina zatvora. U tome bi se trebalo ugledati u Ameriku iz prošloga stoljeća. Nažalost zaostaje se.
Budući da je Hrvatska mlada država i da građani nemaju duga iskustva demokracije, potreban je odgoj za demokraciju. Demokracija ne znači samo pravo, nego i odgovornost za svakoga građanina, ponajprije za političare i dužnosnike. To vrijedi i za primjenu Zakona o prebivalištu. Temeljno je načelo pravne države da »nepoznavanje zakona nikoga ne ispričava«. Prema tome ni jedan politički ili državni uglednik ne može se isključivati iz primjene zakona pozivanjem na svoj posebni identitet (saborski zastupnik, dokazani domoljub i sl.).
Svi su jednaki pred zakonom pa to vrijedi i za obveze prijave i odjave prebivališta i boravišta, bez ikakvih ublažavajući okolnosti. Zato valja pojasniti što kaže Zakon o prebivalištu.
U članku 2. stavak 1. propisano je: »Prebivalište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih za životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi.« Težište je, dakle, na činjenici da se radi o trajnom nastanjenju i životnoj zajednici obitelji.
Za razliku od toga u st. 2. propisano je: »Boravište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj gdje osoba privremeno boravi, ali se na toj adresi nije trajno nastanila u smislu odredbe stavka 1. ovoga članka. Boravište u Republici Hrvatskoj mogu imati i hrvatski državljani koji žive ili borave izvan Republike Hrvatske. To se odnosi na Hrvate koji imaju prebivališta u drugim susjednim državama, najviše u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Sloveniji.«
Boravište se prijavljuje ako traje dulje od tri mjeseca ili je uvjetovano ostvarivanjem samo pojedinih prava i obveza vezanih za životne interese (zaposlenje, obrazovanje, dugotrajno liječenje i druge interese). Nakon isteka tri mjeseca neprijavljivanje boravišta je prekršaj.
U članku 3. propisana je obveza prijavljivanja prebivališta ili boravišta policijskoj upravi mjesta novoga prebivališta ili boravišta. Osobi koja mijenja prebivalište ili boravište nadležno tijelo po službenoj će dužnosti evidentirati odjavu prethodnoga prebivališta ili boravišta. Policijska uprava koja je zaprimila prijavu prebivališta ili boravišta dužna je evidentirati odjavu prethodnoga prebivališta ili boravišta.
U čl. 4. propisano je da se prijava prebivališta i boravišta mora podnijeti u roku od 15 dana od dana nastanjenja u tom mjestu. Boravište se može prijaviti za razdoblje do godinu dana, a nakon toga mora se zatražiti u roku od 15 dana novo produljenje. To produljenje ne može trajati dulje od dvije godine. Dopuštene iznimke propisane su u stavku 4. istoga članka.
U članku 5. izričito se navodi da se ta prijava ili odjava prebivališta i boravišta mora podnijeti osobno. U članku 10. propisano je da prilikom prijave prebivališta i boravišta osoba daje pisanu izjavu da se u mjestu i na adresi prebivališta ili boravišta nastanila. Za sve te postupke prijavljivanja i odjavljivanja prebivališta i boravišta propisani su posebni obrasci, pa oko toga ne bi smjelo biti nejasnoća. U skladu s člankom 12. policijska uprava na čijem području osoba ima prijavljeno prebivalište po službenoj dužnosti vrši terensku provjeru i donosi rješenje o odjavi prebivališta te osobe.
Zaključni elementi ispravnoga prijavljivanja i odjavljivanja su: rok od 15 dana, propisani obrasci, osobna izjava podnositelja i rješenje mjerodavne policijske uprave. Ako toga nema, postupak je nezakonit i netko je odgovoran. Drugačiji je postupak u slučajevima privremenoga odlaska izvan Hrvatske, kao i u slučajevima iseljavanja.
