Kršćani su od apostolskih vremena svake nedjelje slavili središnje otajstvo: vazmeno otajstvo muke, smrti, uskrsnuća i proslave Kristove. To je bio jedini blagdan. Tek početkom 2. stoljeća, a u Rimskoj Crkvi tek sredinom toga stoljeća, počeo se slaviti godišnji spomen vazmenoga otajstva. O tome kako slaviti uskrsne dane, što je važno činiti u uskrsnoj osmini, čime ukrasiti stan ili kuću u vrijeme Uskrsa te zašto je i kako himan »Kraljice neba« prije 280 godina u vazmenom vremenu zamijenio molitvu »Anđeo Gospodnji« pojašnjava liturgičar s đakovačkoga KBF-a i čepinski župnik prof. dr. Zvonko Pažin.
Bijela boja ima važno mjesto u bogoslužju. U Knjizi Otkrivenja govori se o spašenicima: »Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše? (…) Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.« Prva je Crkva u toj slici prepoznala sve one koji su kršteni. Zato su novokrštenici neposredno nakon krštenja dobivali bijele haljine. Oni su se time »zaodjenuli Kristom«, kako veli Pavao: »Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.« Početkom 3. st. krštenje odraslih slavilo se u vazmenom bdjenju. Novokrštenici bi onda bijele haljine – dobivene na krštenju – nosili cijeli sljedeći tjedan kada bi pohađali mistagoške kateheze i sudjelovali na euharistiji. Sljedeće bi nedjelje odlagali te bijele haljine i oblačili se kao ostali. Zato se ta nedjelja zvala Ad albas deponendas ili Dominica in albis, to jest Bijela nedjelja, kako je i danas zovemo. Krsna bijela haljina zadržana je i u današnjoj liturgiji. Uskoro se – već od 4. st. – bijela boja haljina smatrala primjerenom za svećenike. Tragove takvih odredaba nalazimo i u karolinškom razdoblju.
Prema jednoj legendi za vrijeme epidemije kuge u Rimu krajem 6. st. bila je velika pokornička procesija u Rimu. U jednom trenutku puk je iznad Hadrijanova mauzoleja vidio anđele koji su izgovarali taj himan, koji je onda zapisan. Na kraju je anđeo stavio u korice zakrvavljeni mač, što je značilo da je pošasti kraj. Od tada se taj mauzolej zove Anđeoska tvrđava. U svakom slučaju ta je antifona poznata od 13. st. i zabilježena u franjevačkom brevijaru s početka 16. st. Uskoro je taj himan unesen u Rimski brevijar. Benedikt XIV. je 1742. odredio da se u vazmenom vremenu taj himan govori umjesto »Anđeo Gospodnji«.
U najstarijim su obrednicima zapisani blagoslovi jestvina o Uskrsu. Prvi je od tih blagoslova blagoslov janjeta, a zatim i blagoslov jaja. Jasno je zašto. Janje je simbol uskrsnuloga Krista prema Knjizi Otkrivenja. Zaklani je Jaganjac onaj koji je uskrsnuo i koji vlada. Nadalje, jaje je po sebi simbol rađanja novoga života. Teološki se to i ovako može izraziti. Krist nas je spasio vazmenim otajstvom svoje smrti i uskrsnuća. Po uskrsnuću mi postajemo spašenicima. Međutim, Krist je svojim uskrsnućem prožeo cijeli svemir: »Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.« Zato je od starine poznat blagoslov jela upravo na Uskrs. To je vidljivo iz Rimskoga kanona još tamo od 6. st. koji završava riječima: »Po njemu (Kristu) Gospodine sva ova dobra vazda stvaraš, posvećuješ, blagoslivljaš i nama daješ.« Zasigurno se to odnosi na hranu koja se blagoslivljala na Uskrs. Jasno, nije propisano što se treba blagoslivljati. Redovito je to hrana koja se blaguje kao doručak na uskrsno jutro, ali su u nas u različitim krajevima prisutni različiti običaji.
Zec (kunić) kao simbol Uskrsa dolazi iz njemačkih krajeva. Neki ga povezuju s poganskim božanstvom, a neki s plodnošću, pa bi onda zec bio simbol novoga života. Zec kao simbol Uskrsa u nas prije i nije bio poznat, ali sada kao njemački običaj pod utjecajem globalizacije i komercijalizma sve je prisutniji. Kršćansko značenje baš i nema, ali teško da možemo odoljeti potrošačkomu društvu koje nam u obilju nudi zečeve od čokolade.
Upravo su zbog toga pisanica i janje puno prikladniji simbol Uskrsa. Kao što je rečeno, janje je simbol Krista, a jaje je simbol novoga života i upravo se to dvoje blagoslivlja na Uskrs prema najstarijim obrednicima.
Vazmeno se »bdjenje« slavilo na Veliku subotu prijepodne. Zanimljivo je da je – teoretski – to i dalje bilo noćno bdjenje, jer u rubrici stoji: »Dicta nona in choro«, što je teoretski bilo »nakon što se izmoli deveti čas« (15 sati). Međutim, toga dana, kao i cijelu korizmu, srednji se čas molio prije podne. Liturgijski se preokret dogodio sredinom 20. stoljeća, čak i prije Drugoga vatikanskoga koncila. Papa Pio XII. 1951. godine ad experimentum odredio je noćno slavljenje vazmenoga bdjenja, a 1955. g. proglasio ga obvezatnim. Iako je sve do 1951. g. vazmeno bdjenje bilo u subotu ujutro, vjernici su u sebi ispravno osjećali kako bi najvažnije slavlje trebalo biti na Veliku subotu navečer. Tako se uskoro javila pobožnost zvana Uskrsnuće, nakon što se »bdjenje« već proslavilo prije podne.
Liturgijski govoreći, Uskrsni ponedjeljak tek je drugi dan vazmenoga vremena (pedesetnice). Nadalje, događaj u Emausu o kojem govori Luka zbio se »onoga istoga dana«, to jest na Uskrs, a ne u ponedjeljak poslije Uskrsa. Međutim, budući da se redovito Uskrsni ponedjeljak svečano slavi te budući da je toga dana i neradni dan, nastao je običaj da se dan nakon uskrsa »ide u Emaus«, to jest nekamo na izlet. To možemo uzeti kao lijep običaj.
Valja spomenuti da su u samim počecima (od 2. st.) svi dani vazmenoga vremena (od Uskrsa pa do Duhova) bili po stupnju izjednačeni. Ideja je bila sljedeća: Uskrs je tako velik blagdan da ga nije dovoljno slaviti sedam dana, nego sedam puta sedam dana plus završni dan, što čini točno 50 dana. Međutim, kako su se u vazmenom bdjenju krštavali odrasli, za njih su u tjednu poslije Uskrsa bile organizirane »mistagoške kateheze«, to jest »uvođenje u otajstva«, pa su onda u vazmenoj osmini počeli s njima slaviti i euharistiju, čime se vazmena osmina počela isticati nad ostalim danima vazmenoga vremena. I danas je vazmena osmina visoko u tablici naših blagdana, tako da primjerice ona ima prednost i pred nekim svetkovinama. Tako, na primjer, ako se dogodi da svetkovina Navještenja Gospodinova (25. ožujka) padne u vazmenu osminu, Navještenje se liturgijski slavi u ponedjeljak nakon druge vazmene nedjelje.
