Jedan od putova ostvarenja svetosti odnosno ujedinjenja s Bogom jest i Mali put svete Terezije iz Lisieuxa. Terezija za njega veli da je to »put duhovnoga djetinjstva, put pouzdanja i potpunoga predanja«. Njezina je želja dušama pokazati mala sredstva koja su se kod nje tako dobro potvrdila, tj. »po malim svakodnevnim žrtvama Gospodinu darivati cvijeće, pridobivati ga malim ljubaznostima«. Za Tereziju biti malen prije svega znači »priznati svoju ništavost, sve očekivati od dragoga Boga, ne žalostiti se previše zbog svojih pogrješaka«. »Naposljetku: ne htjeti gomilati nikakve posebne zasluge…« Biti malen nadalje znači: »Krjeposti, koje vršiš, ne pripisivati samomu sebi, kao da bismo bili sposobni za bilo koje dobro, nego priznati da su one blago koje dragi Bog stavlja u ruku svojega maloga djeteta, da bi se njime poslužio kada mu zatreba.«
Mali put razlikuje se od putova »velikih duša«, to jest puta izvanredne pokore i izvanrednih mističnih milosti, jer »ostavlja po strani izvanredna sredstva, odnosno izričito odvraća od njih, te se obraća svima i pretpostavlja danost običnoga života« (H. U. von Balthasar). Ljubav prema Bogu cilj je svake askeze i mistike, a Terezijin put upravo tu ljubav stavlja u središte. Stanje duše, u kojem je ona najprijemljivija za Božju ljubav, najbolje se opisuje slikom djetinjstva i osjećajem malenosti pred Bogom. Stoga se taj put naziva i putom duhovnoga djetinjstva, a on je namijenjen svima. Bit je Maloga puta u tome da osoba »ukloni sve vlastito kako bi dopustila da samo Bog njome raspolaže« (H. U. von Balthasar).
Terezija svojim Malim putom budi nadu svakomu da može »stići na vrh gore ljubavi, jer Isus ne traži velikih djela, nego samo predanost i zahvalnost«… »On ne treba naših djela, nego samo našu ljubav.« Uporište u toj svojoj tvrdnji Terezija nalazi na mnogim mjestima u Svetom pismu, a ponajprije u psalmima i Isusovu razgovoru sa Samarijankom: »Taj isti Bog koji izjavljuje da mu nije potrebno da nam kaže ako je gladan (usp. Ps 50, 12sl), ne ustručava se prositi malo vode od Samarijanke… Govoreći: ‘Daj mi piti’, tražio je Stvoritelj svijeta ljubav svoga bijednoga stvora. Bio je žedan ljubavi…« Terezija je živo osjećala da je »Isus žedan, a susreće samo nezahvalnike i nehajnike među učenicima svijeta, a i među svojim vlastitim učenicima nalazi premalo srdaca koja mu se potpuno predaju, koja shvaćaju svu nježnost njegove beskrajne ljubavi«. Svojim Malim putom Terezija ističe primat ljubavi i potpunoga predanja Bogu, jer istom nakon toga sve što se čini postaje Bogu ugodnim djelom.
