»Ah, te mame! Uvijek su im baš njihova djeca najpametnija, najsposobnija, naj, naj…«, požalit će se (često opravdano) mnogi današnji nastavnici… Ipak, tko zna što bi »ispalo« od maloga Ivana Neumanna da njegova majka nije bila jedna od onih koja je silno vjerovala u svojega sina, ne želeći dopustiti da se izgubi u osrednjosti.
Rođen 1811. u mjestu Prachatice kao jedno od šestero djece postolara, mladi je Ivan bio u opasnosti da vrlo rano neslavno završi školovanje. U dobi današnjih osmaša, u četvrtom razredu gimnazije, povučen lošim primjerom svoje trojice »cimera« u Budjejovicama, na kraju godine imao je dvije jedinice! Obeshrabren, odlučio je prekinuti školovanje i zaposliti se… I njegov otac mislio je da će tako biti najbolje. Ali ne i mama! Uvjerila je i potaknula sina – pa je na popravnom ispitu znanjem zadivio profesore! Iduće godine, sam u sobi, uz odlične školske ocjene, stigao se zanimati i za astronomiju, botaniku, medicinu, glazbu, crtanje…
Pred kraj školovanja osjetio je i Božji poziv, ali mu je opet nedostajalo samopouzdanja… I to je njegova dobra mama osjetila, pa ga poduprla da se javi u sjemenište, riječima: »Sinko, slušaj me! Ne osjećaš se dostojnim, no sud o tome prepusti drugima. Znaš i sam kako su mjesta u sjemeništu, u naše doba, ograničena na one s dobrim preporukama. Ti učini ovako: pošalji molbu bez ikakve preporuke. Ako te prime, bit će ti to kao Božji odgovor na tvoje pitanje!« Ivan je poslušao majčin savjet i – bio primljen u sjemenište! Tako je krenuo putem svećeništva.
Probudio se u njem i misionarski duh pa je, kad mu je biskup zbog preobilja svećenika odgodio ređenje, hrabro odlučio zaputiti se u Ameriku. Sa znanjem njemačkoga, želio je biti misionar doseljenim Nijemcima, ali bio je spreman ići i među Indijance! Bez novca i potpore 1836. iskrcao se u New Yorku, a samo mjesec dana trebalo mu je da od biskupa Duboisa primi svećenički red! Tada započinje s mukotrpnim misionarskim radom. Nakon četiri godine provedene uz slapove Niagare, da izbjegne strašnu osamljenost, stupa u red redemptorista. Dvije godine poslije toga već je poglavar jedne njihove zajednice, a nakon još pet godina – generalni im je poglavar u SAD-u!
– Početi učenje stranih jezika.
– Odmarati se dugim šetnjama, s malo hrane.
– Svaki dan podijeliti dio svojega obroka sa siromašnijim đacima.
– Staviti se na raspolaganje slabije nadarenim učenicima.
– Biti uvijek spreman priteći u pomoć svakome.
– Svaki dan moliti i to ozbiljno.
Sljedeća stuba bilo je Ivanovo imenovanje za biskupa Philadelphije, 1852. godine. U skromnosti, opirao se tome, čak papi pisao predloživši mu drugoga kandidata, ali mu je Pio IX. naložio »poslušnost bez priziva«.
U osam godina biskupovanja, do prerane smrti od srčanoga udara u 48. godini života, »mali biskup« (kako je nazvan zbog veoma niska rasta) učinio je velika djela. Gotovo svakoga mjeseca izgradio je po jednu crkvu, iza sebe ostavio 80 novih župa, stotinjak škola, sirotišta… Stigao je napisati i 3 katekizma, brojne poslanice, djelo »Summa theologica« u rukopisu… Donio je u Ameriku duhovne vrjednote Europe, svoju radišnost i duhovnost utemeljenu na pobožnosti prema euharistiji. Blaženim (1963.) i svetim (1977.) proglasio ga je papa Pavao VI.
(Dorađeni tekst V. Žica iz rubrike »Svetac tjedna« u GK)
