Na svetkovinu Presvetoga Trojstva odzvanja redak iz Knjige proroka Danijela. Kaže mladi Danijel u molitvi: »Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših!« Prvo ističe pohvalu Bogu, a zatim pokazuje da ga poznaje jer je dio njegova vjerskoga nasljeđa. Slika o Bogu plod je vjere njegovih roditelja.
Pohvala Bogu u Knjizi proroka Danijela jest zahvala što je u trenutku nevolje trojicu izraelskih mladića koja se nisu htjela odreći svoje vjere Bog na čudesan način očuvao od smrti u užarenoj peći. Zahvaljuju Bogu koji je i Bog njihovih otaca. Zbog vjere vlastitih predaka, zbog vjernosti vjerskomu nasljeđu, ti su mladići i završili u užarenoj peći. Njihova je vjera bila ispunjena ponosom. Oni ne će zanijekati što su ih roditelji podučili, ona prva sklapanja ruku, slušanja Božjega zakona, odlaske u hram, molitvu koja im je nekada zvučala i nerazumljiva. Ne, u svojoj su mladosti sve spremni staviti na žrvanj, ali se vjere otaca ne odriču. Kakva je to morala biti snažna slika o Bogu koja je usađena u njihova srca! Ni plamen, ni žar cjepanica, ni zatvorena peć, ni vrućina koja bi otapala kožu nije bila toliko snažna da u pepeo pretvori njihovo vjersko nasljeđe. Oni blagoslivljaju Boga koji je Bog i njihovih otaca. U svojoj mladosti izrazili su pamet starih. U životnoj kušnji našli su se dorasliji čak i od mudraca. Dok bi nekomu i glas zadrhtao te se u strahu za vlastiti život odrekao vlastitih roditelja, ovi su bili vjerni Bogu svojih otaca.
Kakvu su im to sliku o Bogu usadili roditelji, rodbina, prijatelji, susjedstvo? Zasigurno nije bila nekakva mliječna slika koja bi se ukiselila već na prvu kušnju. Pa nije bila ni slika o Bogu koja je tako česta baš u uskrsno vrijeme, kod onih silnih pompozno nakićenih proslava prvih pričesti. Dječica u bijelim haljinicama, okružena roditeljima koji su pripremili svoje telefone ne bi li što bolje uslikali svoju djecu kada prvi put prilaze Bogu, Bogu svojih otaca. Blaguju u liku kruha samoga Boga. I odlaze kući. I tako, nakon te prve pričesti – sve zamre. Obrišu se usta nakon ručka, vrate zgužvane haljinice, otepu se ruke i čeka sljedeći sličan duhovni povod da se pozove sva draga i manje draga rodbina. Ne, proroku Danijelu nije bila usađena takva slika o Bogu. Nije to bio Bog kojega se uhvati vrškom prstiju u želji da se ispadne što ljepši na fotografiji. Njega roditelji sigurno nisu učili da se naceri kako bi pokazao nekakvu prividnu radost, dok ti isti prvopričesnički roditelji nisu kročili na pričest od svoje osnovne škole. Tako Bog više nije Bog otaca, nego nekakav prikladni Bog koji postoji da ispuni nekakve bitnije životne događaje, a poslije se odloži u pretinac. I zaboravi.
Ivan Zlatousti pokazuje kako je vjera trojice mladića promijenila mišljenje i samoga kralja Nabukodonozora koji ih je bacio u peć jer nisu željeli izvršiti njegovu zapovijed: »Kralj se žešće rasplamsao i od same peći, ali kada su ga svojim djelima podučili, udaljio se od toga da im naudi, nego se divio što ga nisu poslušali. Vrlina je tako dobra stvar da joj i neprijatelji plješću. Ovi mladići su se borili i pobijedili, zahvalni što ih pogled na vatru nije prestrašio već što ih je nada u njihova Gospodara utješila. Tada kralj naziva Boga cijelog svijeta po ovoj trojici mladića. Plješće mladićima koji su ga prezirali, i umjesto tolikim namjesnicima, kraljevima i prinčevima koji su mu se pokoravali, on stoji zadivljen pred trojicom zarobljenika i robova koji su ismijavali njegovu tiraniju!«
Kršćanin u vjeri trojice mladića može razumjeti sliku o Bogu. Nije to Bog koji dijeli sakramente da bi ispunio prazninu svjetovnih slavlja. Bog trojice mladića jest Bog koji mijenja i neprijatelje, Bog koji daje snagu u svim životnim neprilikama, Bog koji ostaje vjeran i kada razum govori drugačije. Takvoga su Boga upoznali ovi mladići pa su ga mogli životno prenijeti kralju koji ga nije poznavao. Oni su svjedočili svojim životom. Kada bi se barem sada, nakon uskrsnoga vremena, poslije svih podjela sakramenata, dragi roditelji zapitali gdje je Bog otaca njihovih! Je li možda zaboravljen kao što su počesto zaboravljeni i grobovi njihovih roditelja? Slike o Bogu usađuju se upravo u vjeri roditelja, a ako ne bude, kako se može započeti govoriti o Presvetom Trojstvu…
Gospodine, u trenutcima slabosti kada Te zaboravljamo, u našim sebičnim slavljima u kojima se ne sjetimo Tebi podati zahvalu, u prilikama kada Te zaniječemo, urazumi nas shvatiti da si Bog naših otaca, tolikih predaka
koji su Ti ostali vjerni za vijeke vjekova. Amen.
