Državni inspektorat Republike Hrvatske nedavno je obavijestio potrošače da se s tržišta povlači himalajska kamena sol. Otkriveno je da se u tom proizvodu nalaze čestice mikroplastike te kao takav nije prikladan za jelo. Mnogi su neugodno iznenađeni jer žive u uvjerenju (ili je stvoren mit?) da je sol iskopana podno Mount Everesta besprijekorna, čista i zdrava. Za prisutnost plastike u soli okrivljeni su plastični dijelovi mlinca, no to je možda samo dobar izgovor.
Za razliku od razvikane himalajske soli, pojava mikroplastike u »običnoj« morskoj soli očekivana je posljedica masovne uporabe polimernih materijala. Trošenjem ili habanjem svaki plastični materijal, ambalaža, tekstil, automobilska guma ili namještaj, emitira mikroplastične čestice, koje najvećim dijelom završavaju upravo u moru. Stoga tragovi mikroplastike i nanoplastike u morskoj soli nisu iznenađenje, nego redovit sastojak. Srećom, količina soli koja se nalazi na prosječnom dnevnom meniju čovjeka vrlo je mala pa su plastični sateliti – beznačajna doza.
Umišljaj da planinska ili himalajska, za razliku od one morske, ne sadrži plastiku nema znanstvenu potvrdu. Naprotiv, znanstvenici uredno objavljuju radove u kojima pokazuju i mjere prisutnost poliestera, poliamida ili poliuretana na Tibetanskoj visoravni, na vrhovima i u rijekama Himalaje, poput Gangesa ili Brahmaputre (Sci. Tot. Env. 2023, 874, 162945). Štoviše, u nedavno objavljenoj studiji, u kojoj se uspoređuju različite soli na tržištu, autori upozoravaju da su upravo slani uzorci s Himalaje najviše onečišćeni plastikom (Env. Sci. Poll. Res. 2023, 30, 930). U prosjeku je 175 plastičnih mikročestica u kilogramu soli.
Mikroplastiku raznose vjetrovi, a u transportu polimernih fragmenata sudjeluju i oblaci. Stoga su najudaljeniji i nenaseljeni prostori Zemlje također plastificirani. Nema rudnika soli ili solane na obali koja nije začinjena plastičnim ostatcima. Kao što je led s Antarktike onečišćen mikroplastikom, kao što su koralji na dnu oceana prekriveni plastičnim maskama, tako i sol s himalajskih uzvisina sadrži tragove usitnjene plastike.
Smatra se da, uz ostalo, turisti i planinari svojom opremom i šatorima također pridonose plastifikaciji osvojenih himalajskih vrhova i obližnjih nalazišta obojene soli. U svakom slučaju svaka je sol, paška, tuzlanska ili himalajska, podložna globalnoj kontaminaciji mikroplastikom.
Nije jasno zbog čega bi netko u Hrvatskoj u svojoj kuhinji želio baš himalajsku sol. U toj kamenoj soli nema nikakva posebnoga sastojka, njezina je vrijednost jednaka običnoj kuhinjskoj soli. Njezina, nekima privlačna, ružičasta boja obična je hrđa. To su tragovi željeza u obliku oksida koji nije probavljiv, odnosno ne može se, nažalost, apsorbirati u krv. No osim željeza, poznato je, himalajska sol može sadržavati i tragove olova. To je toksični teški metal kojemu nije mjesto u prehrani ljudi. Naposljetku, u himalajskoj soli nema joda više nego u morskoj soli. Radi se o važnom bioelementu koji je važan u sprječavanju pojave gušavosti i drugih medicinskih problema sa žlijezdom štitnjačom.
Ako je kupnja himalajske soli pogonjena potrebom za posebnim ili drukčijim, onda je cvijet soli (fleur de sel) bolji i domišljatiji izbor. S limunom ili mediteranskim začinima. Osim toga, proizvodi hrvatskih solana, paške, ninske ili stonske, obogaćeni su pričama, poviješću, tradicijom, kvalitetom… Stoga je kupnja takvih slanih, domaćih suvenira pismenija i inovativnija odluka potrošača. A za one avanturističkoga duha naše solane omogućuju i sudjelovanje u ljetnoj berbi soli. S druge strane, ako himalajska sol na policama naših trgovina zaista dolazi iz Pakistana, zasigurno je opterećena rizicima transportnih onečišćenja.
Plastika u soli, bilo morskoj ili himalajskoj, svakako je ekološki poraz, no sol nije važan izvor izloženosti čovjeka mikroplastici jer se dnevni unos toga začina važe tek u miligramima. Voda je i dalje glavni vektor za konzumaciju plastike. I to ne slana voda, nego ona iz plastičnih boca.
