Kad god neka osoba iz javnoga života ode s ovoga svijeta, a pogotovo kad se radi o umjetniku, sa sobom kao da odnese i dio svijeta koji je sama stvarala. Tako je prirodno da je snažno odjeknula smrt glumca Ive Grgurevića, kao i pjesnika Jakše Fiamenga, jer su ostavili opuse koji su doslovno obilježili generacije. Čitajući njihove nekrologe čovjek ne može a da ne primijeti razliku između načina na koji se piše o njihovim životima i njihovu djelu i načina na koji se danas piše o njihovim mladim kolegama.
Njihovi se životi gledaju ponajprije kroz doprinos društvu, kulturi i svojoj užoj struci, po broju uloga, broju i kvaliteti pjesama, po realnim činjenicama. Profesionalni su kriteriji tim ljudima bili onoliko visoki koliko su ih oni postavili sami prema sebi, dižući na taj način i ljestvicu općih kriterija, a to je ono što bi se trebalo očekivati od svakoga u svom poslu, pogotovo od umjetnika čija zadaća nije samo poslovne, nego bi trebala biti i etičke prirode. Ne treba do kraja generalizirati pa reći da su baš svi umjetnici bili svjesni te etičke dimenzije svoga djelovanja te su zbog toga i baš svi bili profesionalci u najširem mogućem smislu te riječi, međutim živjeli su u vremenu koje je podrazumijevalo takav visok kriterij pa se većina njemu i podložila. No stvari danas izgledaju poprilično drugačije.
Bio netko glazbenik ili glumac, nije više naglasak na traženju kvalitete, jer dojam je da je nju na prvom mjestu u većini slučajeva zamijenio marketing. Drugim riječima, postaje manje važno što će ostati nakon umjetnika i je li to imalo svrhu višu od njega samoga. Ako to nije najvažnije, ni sredstva kojima se dolazi do cilja, za mnoge je to uspjeh u materijalnom smislu, jednostavno se ne biraju – jer nema baš ničega što obvezuje. Grgurević i Fiamengo dio su svijeta kojemu je barem donekle bilo jasno što je dobro djelo, a što nije, što je dobar rad, a što nije – pa je onda bilo i jasno što je potrebno da se do toga dođe. Oni su, možda i nesvjesno, taj svijet svojim radom sustvarali, a iza njih ostalo je nešto za što postoji vrlo širok konsenzus da je bilo dobro.
Što preostaje današnjim mladim umjetnicima, bilo glazbenicima ili glumcima? Socijalne mreže, kabelske televizije, tiskani i digitalni mediji i portali s jedne strane, producenti i izdavači s druge strane, kojima su umjetnici na neki način postali asistenti, nadajući se da će gricnuti komad kolača. Gricnut će ga jedino tako da im budu zanimljivi, provokativni, da izazovu toga diva da okrene glavu barem na trenutak prema njima. Ako je nekad cijela industrija tražila talente, među ostalim i da bi zaradila, sad talenti traže njih da ih lansiraju, s tim da industrija danas na jedan naplaćeni dolar tek desetinu isplati autorima, što je nekad bilo obrnuto. U takvoj promjeni uloga umjetnici su nastradali, ali najžalosnije je to da nije problem samo u financijskoj strani priče, nego je veći u etičkoj. U želji da se svide, danas malokomu postaje problem prodavati lažnoga sebe, koristiti se lažju kao legitimnim načinom reklamiranja vlastitoga rada. Nešto što bi nekad bilo nezamislivo ili što je bilo eksces, danas je postala opća praksa.
Jedan od zanimljivijih ekscesa uspješnoga prodavanja laži, i to na temelju laganja samomu sebi na glazbenoj sceni, zbio se početkom prošloga stoljeća. To je oživljeno u predstavi koja sada igra na daskama zagrebačkoga kazališta »Histrioni«, a ima i svoju filmsku adaptaciju koja je prošla poprilično zapaženo. Riječ je o priči o Florence Foster Jenkins. Bila je to gospođa koja je bila zaljubljena u pjevanje i pošto-poto željela se profesionalno baviti pjevanjem. Problem je bio u tome što je roditelji nisu htjeli usmjeriti prema tomu jer njihova Florence nije imala ni ritma ni sluha. No smrću njezinih roditelja dolazi do golemoga nasljedstva i uz pomoć svoga supruga, koji je bio glumac, kreće putom stvaranja pjevačke karijere. Kako se nije morala brinuti za kritiku i kritičare jer je sve svoje nastupe financirala sama, nastupala je svagdje. Čak je nastupila i u Carnegie Hallu pred prepunom dvoranom. Njezino je pjevanje bilo potpuno groteskno, užasno u svakom pogledu, međutim malo-pomalo su je ljudi došli slušati upravo zbog toga da vide cirkusanticu. Ona je međutim odlučila živjeti u uvjerenju da je genijalna i u tom je uvjerenju i umrla, s natpisom na grobu da ljudi mogu pričati da ne zna pjevati, ali da nitko ne može reći da nije pjevala.
U kontekstu američke kulture šoubiznisa Florence Foster Jenkins nije sama po sebi nikakav eksces, dapače nju se navodi kao pozitivan primjer ambicije. Prođe vrijeme, dođe rok i otprilike stotinjak godina kasnije dogodila se u glazbeničkom svijetu nova velika prijevara. Britanska pijanistica Joyce Hatto, nakon što je sedamdesetih godina prošloga stoljeća svoju pijanističku karijeru završila padom glavom na klavijaturu na jednom koncertu zbog prevelikoga stresa, na početku trećega milenija vratila se kao senzacija. U kratkom vremenu izdala je na desetke nosača zvuka s najzahtjevnijim pijanističkim repertoarom, od solo do komorne glazbe i djela uz orkestar. Svaki je dobio nepodijeljene pozitivne kritike struke i publike. Novine su je nakon smrti proglašavale neotkrivenim draguljem britanskoga pijanizma sve dok jednoga dana jedan ljubitelj glazbe gotovo slučajno, uz pomoć svojega računala, nije otkrio da je to snimka Laszla Simona, a ne Joyce Hatto. Zamolio je kolegu glazbenika da provjeri je li to moguće, a istraga je pokazala: ni jedan snimak nije bio njezin. Njezin je muž navodno pokrao snimke desetaka pijanista, zvučno ih prilagodio i objavio pod supruginim imenom. Što je najgore, lažirao je imena dirigenata, orkestara, citate kritika, biografije, sve. Nitko nije shvatio prijevaru, a čak i neki od pokradenih pijanista nisu prepoznali vlastite snimke. U svakom slučaju, zvijezda se brzo ugasila, a njezin muž ni do danas ne priznaje prijevaru, tvrdeći je supruga, među ostalim lokacijama, koncerte snimala i u obiteljskom štaglju. Nisu ga tužili, jer star je i radio je to iz ljubavi – što je otprilike bio komentar struke.
Iako će većina možda reći da je riječ o pojedinačnim ekscesima, je li to uistinu tako? Dokle su glazbenici ili glumci danas spremni ići u potrazi za popularnošću? Jesu li likovi na Instagramu ili Facebooku ili YouTubeu ili na blogovima uistinu oni isti koji nastupaju uživo? Izgledaju li oni uopće tako, jesu li priče o njima i njihovim životima istina i samo istina? Nažalost velikim dijelom nisu. Glazbena se industrija kao i druge industrije danas naime sve više oslanja na praksu koja se zove »mamac za klikove« (eng. Clickbait).
U jednom dobro elaboriranom pregledu funkcioniranja marketinga u doba društvenih mreža tim znanstvenika sa Sveučilišta u Oklahomi i Sveučilišta Mississippi na temelju velikoga uzorka od gotovo 2 milijuna objava na Facebooku koje su došle od 153 medija zaključuju da je fenomen potpuno premrežio sve vrste medija, od onih usmjerenih na novosti do onih koji su usmjereni na zabavu, i da je očekivan rezultat te prakse urušavanje povjerenja u medije. »Mamac za klikove« odnosi se najčešće na naslov koji mora privući korisnika interneta da otvori taj članak. Glazbena industrija također se koristi složenim algoritmima da bi mjerila vrijednost proizvoda koji stavlja na tržište. Kako je realna veza između umjetnika i publike prebačena u sferu digitalnoga, tako je postalo prirodno da je algoritam taj koji na temelju obilja statističkih podataka određuje što »ima prođu«, a što ne.
Međutim, laž je u temelju »mamaca za klikove«, ako ne teška, barem benigna, mala laž. Takvim malim lažima koriste se i umjetnici kad se prodaju na internetu, nekad friziraju svoju sliku, nekad malo friziraju biografiju, nekad pretjeraju u opisu reakcije na njihovu pjesmu, nekad malo nacifraju neki događaj, ponekad relativiziraju svoj neuspjeh… Znači li to da svaki umjetnik mora sebi stvoriti mali prostor u kojem živi neki drugi on, jer bi se inače pod pritiskom brzo slomio? Glazbenici nisu nikad do kraja objektivni prema sebi i svomu radu, uvijek je tu malo obrambene subjektivnosti, no na primjerima se vidi koliko se lako prijeđe u patologiju. Laž, pa bila i malena, uvijek nosi klicu velike.
Nema više Fiamengova svijeta u kojima se naslijeđe vrjednuje po pjesmama koje su ostale u kolektivnoj memoriji, postoji samo virtualan svijet brojeva i statistike koja se opet ukrug rabi za obmanu velikoga mnoštva korisnika. Tehnologija male laži danas multiplicira u veliku šarenu lažu. Najveća je žrtva publika, ali i struka, gdje se od svih tih pustih florensica i joycisa više ne zna ni tko stvara ni što stvara ni je li to original ili plagijat ni vrijedi li to uopće išta ili ne. Sve je zabava i sve je ozbiljno, sve je i istina i laž, sve je i dobro i loše. Dobro došli u vrli novi svijet.
