Vrijeme godišnjih odmora vrijeme je odmaka od radne, a za one koji su u financijskoj mogućnosti vrijeme je to odmaka i od životne svakidašnjice, vrijeme putovanja, vrijeme koje rijetko tko danas zna čuvati za sebe i za svoje bližnje, vrijeme je to koje se u obliku fotografija i popratnih komentara dijeli sa stotinama pratitelja na društvenim mrežama po principu jedna fotografija, jedan komentar, stotine adresata.
Takav tip objava nije namijenjen isključivo tomu da se razveseli draga osoba, nego tomu da objavu vide svi. Na taj se način u čovjeka gotovo neprimjetno uvlači oholost koja ubrzo ovlada njime i navodi ga da svoju vrijednost počne mjeriti dobivenim lajkovima. No nije uvijek bilo tako. U vremenu prije vremena društvenih mreža oni koji su imali priliku nekamo otputovati sa svojega su putovanja samo bitnim i odabranim ljudima slali razglednice.
I poruka i suvenir
Opće je prihvaćena činjenica da je prva razglednica na svijetu nastala 1869. godine u Austriji te da je poslana 1. listopada iste godine. Stoga se taj datum i obilježava kao Svjetski dan razglednice. Prema tekstu Ive Salopek Bogavčić »Prve razglednice na području Hrvatske« najstarije razglednice u Lijepoj Našoj nastajale su od 1871. do 1888. godine. U tekstu autorica navodi kako je teško reći koji je točno bio onaj izravni, prvotni poticaj za dodavanje vizualnoga sadržaja pisanoj poruci (dopisnici), ali s vremenom razlog se počeo kristalizirati u obliku potrebe za slanjem obavijesti o putovanju te u obliku javne turističko-ekonomske promidžbe pojedinih krajeva neke zemlje.
Također, razglednica nije bila samo komunikacijsko sredstvo, nego često i suvenir koji je ponekad stigao prije, a ponekad čak i nakon povratka s putovanja dočekao svoje primatelje u poštanskom sandučiću (u koji se danas ubacuju još jedino računi). S vremenom razglednice su postale i predmetom kolekcionarstva. U Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, sakupljanje razglednica (deltiologija) treći je hobi po broju kolekcionara nakon numizmatike i filatelije.
Pristojna zarada
Što se kolekcionarstva u Hrvatskoj tiče, Igor Goleš kolekcionar je iz Splita koji je svoju ljubav prema razglednicama pretočio u knjigu »Zaboravljena Dalmacija«, koja je doživjela već pet izdanja. On navodi kako do rijetkih razglednica nije lako doći, a posebno je teško naučiti razlučivati koje su razglednice rijetke, odnosno koje su one koje su pojavljuju jednom u deset ili jednom u dvadeset godina na tržištu. Vrijednosti takvih razglednica variraju od nekoliko desetaka do nekoliko stotina eura. Većinom su to razglednice malih mjesta koje su tiskane u vrlo malim tiražama iako i razglednice iz velikih gradova toga doba mogu biti jednako rijetke.
Nevezano uz to kakve su se razglednice slale, jeftinije ili skuplje, i kakva im je tiraža bila, podatci govore da se krajem 20. stoljeća u svijetu slalo više od 4 milijuna razglednica dnevno. Danas se čini da moderne tehnologije postaju one koje šalju razglednice, ali u povijest. Hrvatska pošta još od prelaska korisnika na digitalne kanale komunikacije, dakle od pojave SMS poruka, MMS-a, pa kasnije aplikacija i društvenih mreža, bilježi pad broja poslanih razglednica. Taj je trend pada bio najviše zabilježen početkom 21. stoljeća. Posljednjih nekoliko godina pad je usporio, odnosno trend je stabilan, rekli su svojedobno iz Hrvatske pošte. Razlog zašto su moderne tehnologije poslale razglednice u povijest ne nalazi se u modernim tehnologijama, nego u čovjeku, a to je lijenost.
Milijuni razglednica
Da bi se poslala razglednica, prvo ju treba odabrati, a motiv bi na razglednici na neki način trebao korespondirati s osobom kojoj se ta razglednica šalje. Nadalje, razglednica, kao i markica, koštaju. Što se tiče teksta na poleđini razglednice, on može biti vrlo kratak i napisan samo u obliku pozdrava, a može biti napisan i u obliku svojevrsnoga sažetka putovanja. No kakva god verzija teksta bila, duža ili kraća, ona zahtijeva opetovano pisanje pojedinoga sadržaja rukom. Naposljetku, kada se sve to zgotovi, treba ponovno otići do pošte ili usput pronaći neki poštanski sandučić i poslati razglednice njihovim primateljima. Za današnje vrijeme takvo nešto čini se i kompliciranim i dugotrajnim procesom u odnosu na slanje jedne poruke na koju već i odgovor stiže neposredno nakon što je poslana.
Ipak, usprkos tomu, podatci govore kako se u dva udarna ljetna mjeseca u Hrvatskoj ispiše više razglednica nego u ostatku godine. U razdoblju srpnja i kolovoza pošalje se više od šest milijuna razglednica. Dakle, prosječno nešto više od tri milijuna u svakom od tih mjeseci, što čini oko 60 posto ukupnoga broja poslanih razglednica tijekom cijele godine. (…) Razglednica je i dalje jedan osobni suvenir koji primatelji rado primaju i čuvaju kao uspomenu, kažu u Hrvatskoj pošti.
Povijesni značaj
U trenutku slanja pošiljatelji vjerojatno nisu ni svjesni da razglednice jednoga dana mogu postati i iznimno vrijedan muzejski materijal. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, zahvaljujući prikupljanju razglednica od sredine 20. stoljeća, njihov fond u Grafičkoj zbirci NSK-a danas ima više od 150 tisuća primjeraka i čini svojevrstan mali muzej.
Također, u ožujku 2024. godine u pakračkom je muzeju održana izložba razglednica pod nazivom Pozdrav iz Pakraca te je tada istaknuto kako je razglednica jedan od baštinskih fenomena koji je zajednički svim hrvatskim, pa tako i slavonskim gradovima i gradićima, ali i mjestima i selima koja su izdavanjem malih kartonskih, slikovnih dopisnica ovjekovječili čitav niz povijesnih prikaza i prizora naselja.
Ovako su svoj pothvat obrazložili u Pakracu: »Nama su razglednice izuzetno vrijedan povijesni dokument o izgledu grada i njegovim mijenama od kraja 19. stoljeća pa sve do današnjih dana. Razglednice su se pokazale i iznimno korisnima u vrlo osjetljivom i teškom razdoblju obnove grada nakon Domovinskoga rata. Urbana jezgra zadobila je goleme štete koje je nakon rata trebalo sanirati, a zaštićene dijelove povijesne jezgre rekonstruirati i restaurirati u izvornom obliku. Ovdje su pri obnovi često upravo stare razglednice bile izvorom podataka stručnjacima, konzervatorima i arhitektima budući da su na temelju njih uspjeli obnoviti i u izvornom obliku rekonstruirati veći dio gradske kulturno-povijesne jezgre.«
Digitalno oživljavanje
Prije dvadesetak godina pokrenut je projekt naziva »Postcrossing« unutar kojega se pokušalo spojiti ono tradicionalno (običaj slanja razglednica) i ono suvremeno (tehnologija). Osnovna je ideja projekta razmjena razglednica s ljudima diljem svijeta, pri čemu se razglednice ne šalju zemaljskom, nego elektroničkom poštom na nasumične adrese, a pošiljatelj prima onoliko razglednica koliko ih je i poslao. Zajednica okuplja oko 720 000 članova iz 213 zemalja svijeta. »Osim razmjene razglednica, to je prilika za sklapanje prijateljstava, razmjenu jezika i interesa prema istom hobiju. Brojni korisnici ove mrežne zajednice tvrde da im je otvaranje profila na stranci ‘Postcrossing’ najbolji potez koji su učinili. Razmjenjivanjem razglednica upoznali su mnoge zanimljivosti o zemljama iz kojih su razglednice doputovale i sklopili neprocjenjive prijateljske veze zbog kojih danas imaju prijatelje u svim krajevima svijeta«, rekli su.
Dakle, ne smatraju se razglednice zastarjelima, naprotiv, čini se da ljude i dalje veseli i njihov sadržaj i slika koja ga prati, da ljudi i dalje cijene činjenicu da netko u trenutcima svojega odmora misli na njih, ali da se u užurbanu svijetu i svijetu dosad neviđeno brze izmjene informacija mijenja način njihova slanja od jedne osobe do druge.
Iznenaditi drage ljude
U vremenu odmora, u vremenu odmaka od svega što svakidašnjica nosi, uvijek je lijepo pomisliti na drage ljude. Još je i ljepše kada se misao provede u djelo i kada se u djelo uloži i ono što svima nedostaje – vrijeme. Možda bi, stoga, bilo dobro da se čovjek vrati običaju slanja razglednica, da tako iznenadi drage ljude i da im omogući, svaki put kada na razglednicu svrnu svoj pogled, da nakratko i oni otputuju tamo gdje su zapravo već bili u mislima onih koji kupnju markice i šetnju do poštanskoga sandučića nisu smatrali gubitkom vremena.
