U selu Čabrunićima u župi Svetvinčenat 13. svibnja 1920. rođen je Miroslav Bulešić, svećenik Porečke i Pulske biskupije. Ubijen je, zaklan ubodima noža u predjelu vrata, »in odium fidei« – iz mržnje prema vjeri – u župnoj kući u Lanišću po završetku krizme 24. kolovoza 1947. U pulskoj Areni 28. rujna 2013. proglašen je blaženikom Katoličke Crkve. Svečanu euharistiju beatifikacije predvodio je kardinal Angelo Amato, tadašnji prefekt Kongregacije za kauze svetih. U nekoliko nastavaka, u povodu njegova spomendana 24. kolovoza, bit će prikazano blaženikovo stajalište o nacionalnim i vjerskim pravima hrvatskoga naroda u Istri te okolnosti i zbivanja koja su dovela do »krvave krizme« u Lanišću.
Na sastanku istarskoga svećenstva, održanom 31. srpnja 1945. u pazinskom franjevačkom samostanu, osnovan je Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, staleška organizacija istarskoga »slavenskoga« svećenstva. Za predsjednika Zbora izabran je Toma Banko, za potpredsjednika Leopold Jurca, za tajnika Miroslav Bulešić.
Porečki i pulski biskup Raffaele Radossi nikako nije bio zadovoljan pristupanjem svećenika njegove biskupije svećeničkoj staleškoj organizaciji, a kada su hrvatski svećenici 19. ožujka 1946. potpisali Spomenicu u kojoj traže da se »SVA ISTRA I SVA JULIJSKA KRAJINA PRIKLJUČE JUGOSLAVIJI« (istaknuto u izvorniku, op. a.), Radossi je 30. ožujka 1946. posebnom okružnicom pod prijetnjom suspenzije svojim svećenicima zabranio sudjelovanje u radu »Zbora«, »ipso facto incurrenda (samim činom sudjelovanja)«. Kao razloge za takav potez Radossi navodi da Sveta kongregacija nije ispitala: 1. statut Zbora, 2. Spomenicu delegacije hrvatskoga svećenstva Istre Savezničkoj komisiji (Radossi delegaciju naziva »takozvana«), 3. Protuspomenicu iste delegacije jugoslavenskoj vlasti (tako je Radossi nazvao prosvjedno pismo Zbora upućeno oblasnom Narodno-oslobodilačkom odboru u Labinu 15. veljače 1946. u kojem se navode primjeri »otvorenoga i bezobzirnoga« protuvjerskoga djelovanja organa nove vlasti). Uočio je i istaknuo proturječje između Spomenice i Protuspomenice u pogledu vjerskih sloboda.
Tajnik Zbora Bulešić i blagajnik Antun Cukarić podnijeli su ostavke i istupili iz svećeničkoga društva nakon biskupove okružnice. U osvrtu na okružnicu Bulešić piše mons. Radossiju kao svomu ordinariju da ga je okružnica iznenadila. Spominje svoju i Cukarićevu ostavku na članstvo u Zboru. Smatra da nisu napravili shizmu i da zbor nije sekta. Ako ne bude moguće postići dogovor, kaže da će promijeniti biskupiju. Povjerenje koje su svećenici imali u Radossija kao biskupa, iznoseći mu stvari namijenjene isključivo njemu, izgubljeno je jer je on te stvari iznosio izravno potpuno stranim (nepoznatim) osobama.
Mons. Radossi je 19. travnja 1946. odgovorio na Bulešićevo pismo. Uz izraze zadovoljstva Bulešićevim župničkim radom u Kanfanaru ističe kako ne odobrava ponašanje svećenika članova Zbora, a s njime se slaže i dio hrvatskih svećenika. Čudi se da do njega kao ordinarija nije mogao doći statut zbora kao što je došao do onodobnoga tršćansko-koparskoga biskupa Antonija Santina. Iz kanonskih razloga ne može odobriti rad Zbora jer »samo biskup može sazvati kler, ili dekan, ali prema odredbama biskupa«. Unatoč njegovim zabranama vlast je uputila novi poziv svećenicima za sastanak u Pazinu. U komentaru na spomenicu, koji kani uskoro dostaviti svećenicima, pokazat će da su se i bez spomenice, na drugi način, mogle spasiti stvari. A kad se stvari šalju u tisak, treba odvagnuti sve posljedice prošle i buduće – zaključuje biskup Radossi.
Radossi je održao obećanje i već 24. travnja 1946. poslao novu Okružnicu »časnomu svećenstvu« u kojoj se dosta opširno, »nakon pomnjiva i mirna ispitivanja«, osvrnuo na Spomenicu istarskoga hrvatskoga svećenstva dostavljenu Savezničkoj komisiji 19. ožujka 1946. i objavljenu u mnogim jugoslavenskim novinama.
Na početku Okružnice mons. Radossi napominje da što se njega tiče nije točan podatak da je apsolutna većina »u duhu potpisala spomenutu Spomenicu«. Druga je stvar nacionalni osjećaj – biti Hrvat ili Talijan, što je »doličan osjećaj sa svim pravima naravnim i nadnaravnim«. Sam je sklon vjerovati da velika većina »naših svećenika« ne odobrava način djelovanja izražen preko spomenice. Radossi je kao i u navedenom pismu Bulešiću od 19. travnja iznenađen da Statut Zbora nije dostavljen njemu. To je, smatra, tajnik Zbora (Bulešić, op. a.) trebao ranije učiniti pa mu se opravdanje da je ranije podnio ostavku i nije sudjelovao u svećeničkoj delegaciji ne čini prihvatljivim. Jednako mu se čini prozirnim opravdanje da je »Zbor« imao odobrenje tršćansko-koparskoga biskupa Antonija Santina, na području čije se biskupije, u Pazinu, nalazilo njegovo sjedište. To bi moglo vrijediti, ističe Radossi, kad bi na osnivačku skupštinu bili pozvani samo svećenici Tršćanske i Koparske biskupije, ali pozvani su i njegovi. K tomu NO Kotara Poreč obavještava ga da je za ubiranje »kongrue« (svećenička primanja) nadležan »Zbor«. U svemu tome Radossi vidi put prema jednoj drugoj kvazikuriji u nadležnosti koje će biti i druga crkvena pitanja. Još jednom naglašava da sastanke svećenika, prema kanonskom pravu, može sazvati samo biskup ili dekan, no ni dekan ne može to činiti kako hoće, nego prema biskupovim odredbama.
Nadalje biskup Radossi negira talijanizatorsku ulogu Crkve, barem što se tiče vremena otkako se on nalazi na čelu biskupije. U prilog svojemu stajalištu spominje sljedeće činjenice. Tvrdi da je u Poreču u sjemeništu od početka uvedeno poučavanje hrvatskoga jezika, u hrvatskim župama ne samo da nisu ukinute propovijedi na hrvatskom, nego su uvedene u još neke župe (Kaštelir, Funtana), a u Fuškulin je umjesto talijanskoga svećenika Rampazza došao hrvatski Mirko Kolić. On je osobno iz Trsta donio katekizam Ivana Pavića tiskan na hrvatskom i na kraju pomogao je u otvaranju sjemeništa u Pazinu. Tamo je poslao 19 svojih sjemeništaraca iz sjemeništa iz Poreča i snosio troškove njihova uzdržavanja. No mladi Bulešić nije ostao dužan u odgovoru na biskupove tvrdnje.
Nastavlja se
