Na kraju nove okružnice »časnomu svećenstvu« od 24. travnja 1946. porečki i pulski biskup Raffaele Radossi osvrnuo se na tvrdnje Zbora da je nakon nepodnošljiva stanja u vrijeme talijanske vlasti, nova, jugoslavenska, vlast osigurala slobodu vjere. Čudi se da ni jednom riječju to nikad nije opovrgnuto pa ispada da nije bilo oduzimanja crkvenih posjeda, progona svećenika, napada na biskupe itd. I sve je to činio režim ideološki potpuno suprotan Crkvi pa je pristajanje i potpora svećenika takvomu režimu utoliko čudnija te kod vjernika izaziva sablazan.
Ni mjesec dana nakon biskupove okružnice Bulešić se podužim pismom biskupu osvrnuo na tvrdnje iznesene u okružnici. Ako ga je okružnica od 30. ožujka 1946. iznenadila, ova ga je »zbunila i razočarala« iznijevši na vidjelo svu dubinu neslaganja između biskupa i njegovih svećenika. Čudi se da biskup ne gleda »krutu stvarnost«, nego u svemu vidi »diplomaciju i lukavstvo«. Zato želi po savjesti, kao kršćanin i svećenik, iznijeti ono što je osjetio čitajući okružnicu.
Smatra da se biskup previše bavi Zborom sv. Pavla i njegovom delegacijom koja je predala Spomenicu Savezničkoj komisiji. Delegacija je bila najzgodnija forma da se to obavi, a da i nije bilo svećeničkoga staleškoga društva, spomenica bi jednako bila dostavljena komisiji. U potvrdu navedenoga Bulešić navodi Memorandum istarskoga hrvatskoga svećenstva predan Savezničkoj komandi 20. srpnja 1945., znači prije nego što je osnovan Zbor. Što se tiče primjedbe da su tvrdnje u Spomenici djelomične i zato manjkave s obzirom na istinu i pravdu, Bulešiću se čini da nije istinita. Naime, svećenici su u Spomenici htjeli samo potvrditi da nipošto ne žele po drugi put doći pod talijansku vlast. A o ugrozama vjerskih sloboda od nove vlasti i protuvjerskoj propagandi istarski kler je, to zna i biskup, kod nadležnih iznio svoje mišljenje. Pod Italijom se nije vodilo računa o pravima hrvatskih vjernika. Bulešić se pita zar bi se što promijenilo ako bi ponovno, po drugi put, došla talijanska vlast.
Posebna su priča nepravde učinjene Hrvatima u sjemeništima. Jasno, Bulešić se posebno sjeća tih nepravda u koparskom sjemeništu u kojem je proveo osam godina. Kaže da su »slavenski« (hrvatski i slovenski) sjemeništarci mogli razgovarati na materinskom samo ako su bila dvojica, u protivnom, ako ih je bilo više, morali su govoriti talijanski. Jedno vrijeme vrijedila je »svečana zabrana« upotrebe drugoga jezika, kako unutar sjemeništa tako izvan sjemeništa, u šetnji, osim talijanskoga. Rektor Giorgio Bruni, član Partito nazionale fascista (fašističke stranke), to je slikovito objasnio: i u sakristiji i izvan sakristije bilo je zabranjeno čitati knjige na hrvatskom. Ako je neki sjemeništarac kod oblačenja talara na spomensličice stavio hrvatski tekst, to je smatrano političkim činom. Knjižnica s hrvatskim knjigama uvijek je zatvorena. Odvojeno poučavanje hrvatskoga za Hrvate i Talijane, kako bi to više koristilo i jednima i drugima, nikad nije odobreno. Đacima liceja koji su obukli talar, ako su ga preko praznika oblačili na slavenski način, prijetilo se otpuštanjem iz sjemeništa.
Radossijev i Bulešićev prikaz nedavne i suvremene istarske društvene, nacionalno-političke i crkveno-vjerske stvarnosti dva su klasična narativa, onoga talijanskoga i onoga hrvatskoga. I jedan i drugi su uvjetovani, na prvom mjestu, nacionalnom pripadnošću i političkom vizijom budućnosti Istre njihovih autora, ali i pritiskom sadašnjega trenutka u kojem se rješavaju sudbinska pitanja hrvatsko-talijanskih odnosa.
Jasno izraženo neslaganje mladoga svećenika Bulešića s njegovim ordinarijem oko nekih nacionalno-povijesnih tema nije uništilo biskupovo povjerenje prema Bulešiću, a ni Bulešićevu odanost i poslušnost prema biskupu. O tome svjedoči i podatak da ga je mons. Radossi u prosincu 1946. imenovao svojim delegatom u rješavanju odnosa između biskupije i vlasti. Biskup Radossi je kao goruće naveo pitanje crkvenih posjeda. U tom smislu tražio je da mu svi župnici dostave stanje župničkih i crkvenih beneficija (posjeda) kako bi se svaki pojedinačan slučaj mogao dostaviti predstavnicima vlasti. Sve to potrebno je kako bi se zaštitila stvarna prava biskupije. Bulešić je, prema Radossijevim riječima, trebao biti neka vrsta referenta koji će izravno komunicirati s biskupom i njegove prijedloge dostavljati državnim vlastima. Dekret imenovanja Radossi završava nadajući se da će se po dobrohotnosti ostvariti ono što pripada po pravu. U okružnici svim svećenicima, biskupijskim i redovničkim, od 9. prosinca 1946. napominje kako smatra da će povjereno zaduženje Bulešiću dati odgovarajući autoritet u rješavanju prijepornih pitanja proizišlih iz zakona o agrarnoj reformi. Na taj način javno je obznanjena i potvrđena Bulešićeva služba biskupova povjerenika za odnos s vlašću.
I kasnija prepiska Radossi-Bulešić otkriva bit spora između porečko-pulskoga biskupa i hrvatskoga svećenstva. Dok su svećenici jednodušni u želji za pridruženjem Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji, i to zbog toga što su strahovali da bi ostanak u Italiji doveo u pitanje nacionalni opstanak Hrvata i Slovenaca, biskup nije vidio tu opasnost, čak štoviše tvrdio je da unutar crkvenih struktura nije bilo talijanizatorskih nastojanja. S druge pak strane čudno mu je bilo da se njegovi svećenici priklanjaju idejnomu protivniku Crkve.
Može se pretpostaviti da je na promjenu Radossijeva krutoga odnosa prema Zboru djelovalo zauzimanje Miroslava Bulešića. I onda kad se nije slagao s Bulešićem u ocjeni istarskih nacionalno-političkih prilika, kako onih prošlih tako i sadašnjih, na temelju kojih se određivala budućnost Istre, ipak je cijenio njegovu iskrenost. Okružnicom od 23. rujna 1946. odobrio je statut Zbora svećenika sv. Pavla za Istru i dopustio svojim svećenicima »da na način kako je propisano sudjeluju u životu spomenutoga Društva«. I nehotice se nameće pitanje bi li biskup Radossi u tako kratkom vremenu promijenio svoje stajalište prema Zboru da pred sobom nije imao Bulešića kao zagovornika rada i programa svećeničkoga staleškoga društva.
NASTAVLJA SE
