U kontekstu politike »mrkve i batine«, kao važnoga obilježja odnosa vlasti prema Katoličkoj Crkvi u Istri u razdoblju 1945. – 1947., dogodio se pritisak na Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, stalešku udrugu istarskoga »slavenskog« svećenstva, radi pružanja potpore Prvome petogodišnjem planu. Devetnaestoga veljače 1947. javni tužitelj za Istru Ivan Motika sastao se s predsjednikom Zbora Tomom Bankom i predsjednikom Nadzornoga odbora Božom Milanovićem da bi ih obavijestio da se na razini države priprema »socijalno-gospodarski program« (riječ je o Petogodišnjem planu, iako se ne spominje pod tim nazivom, op. a.) te da će vlasti, s obzirom na osjetljivost Istre kao pograničnoga područja, odlučno nastupiti protiv bilo kakvoga svećeničkog suprotstavljanja Planu. Motika je očito bio dobro obaviješten o svećeničkoj »oporbi«, koja se počela kritičnije postavljati prema vlasti.
Dvadeset osmoga travnja 1947. skupština FNRJ jednoglasno je usvojila »Zakon o Petogodišnjem planu 1947. – 1951.« Ukratko, plan je vrlo ambiciozno postavio zadaću industrijalizacije i elektrifikacije zemlje, »naročito izgradnju teške industrije kao glavnoga uvjeta za razvitak svih ostalih privrednih grana.« U Labinu se 10. svibnja 1947. sastao Oblasni narodi odbor za Istru (ONOI) radi razmatranja provođenja Petogodišnjega plana u Istri. Ubrzo nakon sastanka predsjednik ONOI-a Josip Šestan razgovarao je s Milanovićem, zamolivši ga da predstavnici svećenika sudjeluju na sastanku, na kojemu će se raspravljati o Petogodišnjem planu.
Sastanak između predstavnikâ Zbora i Oblasnoga slavensko-talijanskoga antifašističkoga udruženja o Petogodišnjem planu održao se 10. lipnja u Pazinu u prostorijama Kotarskoga NO-a. Svećeničku delegaciju činili su: Toma Banko, Božo Milanović, Miroslav Bulešić, Makso Peloza, Leopold Jurca, Ivan Gallo, Vladislav Premate i Antun Cukarić, a u delegaciji Oblasnoga STAU-a našli su se Josip Šestan, Ivan Motika, Vjekoslav Ladavac, Petar Šuran i Silva Kopitar.
Predsjednik ONOI-a Josip Šestan pozvao je istarsko svećenstvo da se, kao što je sudjelovalo u borbi za sjedinjenje Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom, isto tako uključi i u borbu kojoj je cilj bio obnova zemlje. Budući da su svećenici stalno na terenu, kontaktiraju s narodom, njihova je riječ potpore mogla presudno utjecati na šire narodno mnoštvo u prihvaćanju Petogodišnjega plana. Šestan je pozvao i svećeničku delegaciju da slobodno iznese svoje mišljenje i prijedloge glede Plana. Kao što se moglo i očekivati, prvi se za riječ javio Milanović. Za njega je Petogodišnji plan predstavljao logičan slijed događaja nakon oslobođenja zemlje i priključenja Istre matici Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nije vidio nikakav razlog da svećenici ne podupru plan, jedino je upozoravao da se zbog njegova ostvarivanja ne bi smjela zanemariti nedjeljna misa i uvesti dobrovoljan rad nedjeljom. Bulešićev prijedlog kako bi bilo dobro da se materijali o privrednim problemima, uključujući i Petogodišnji plan, dostave uredništvu lista »Gore srca«, odbačen je uz obrazloženje da o tome već ima dosta podataka u dnevnom tisku, posebice u »Glasu Istre«. Čitav tijek diskusije zorno je pokazao u čemu je bio problem. Za dio svećenika problematična je bila javna potpora Petogodišnjem planu zbog sve prisutnijega općeg ugrožavanja vjerskih sloboda, što se primjećivalo i kod dobrovoljnih radnih akcija, a uspješno ostvarivanje Plana bilo je nezamislivo bez tih akcija. Naime, nedjeljom su se ciljano organizirali razni kulturno-zabavni događaji kako bi se vjernici odvratili od sudjelovanja na nedjeljnoj misi. Kako na sastanku nije postignuta jednoglasna potpora Petogodišnjem planu, odlučeno je da svećenici na sastanku Zbora pisano izraze svoje stajalište o Planu.
Na sastanku Zbora 26. lipnja 1947., kojemu je bilo nazočno 50 svećenika, zadaća predavanja profesora i ekonoma u pazinskom sjemeništu Josipa Pavlišića bila je pripremanje terena za prihvaćanje svećeničke rezolucije o Petogodišnjem planu. Poslije Pavlišićeva predavanja razvila se veoma žustra rasprava. Predsjednik Banko izjavio je da je predviđena rezolucija, koja je u cijelosti glasila ovako: »Istarsko svećenstvo sakupljeno na svom sastanku u Pazinu dne 26. lipnja 1947. u smislu svojega tradicionalnog rada za gospodarski i kulturni napredak naroda izjavljuje da će svim silama raditi za što veći uspjeh Petogodišnjega plana.« Dodatnu je zabunu vjerojatno unijela Pavlišićeva intervencija kako postoje dva plana: jedan za javnost, drugi za Partiju. Kada se na glasovanje stavilo usvajanje rezolucije, većina nazočnih izjasnila se protiv. Milanovićeva uvjeravanja o važnosti Petogodišnjega plana i potrebe prihvaćanja rezolucije, prvi je slučaj u kojemu se nije uvažio neki prijedlog Bože Milanovića, neupitnoga autoriteta među svećenicima. Strahujući da bi neizglasavanje rezolucije moglo imati štetne posljedice na položaj Katoličke Crkve u Istri, Milanović je uspio nametnuti novu raspravu o rezoluciji. Na kraju rasprave usvojen je prijedlog franjevca i profesora u sjemeništu Mirka Usmianija, koji nije bio član Zbora, da svećenici izrade i predlože svoj plan rada unutar Petogodišnjega plana. U tom je smislu povjerenstvo, koje su činili Milanović, Usmiani, Jurca i Bulešić, trebalo sastaviti pismo koje će potom uputiti STAU-u. No, tajnik Zbora Bulešić nije želio potpisati ni tako »ublažen« prijedlog rezolucije. Milanović je kao uporni zagovornik rezolucije bio razočaran takvim postupkom svojega mlađeg kolege. Jesu li predstavnici vlasti primijetili da na prijedlogu rezolucije nedostaje Bulešićev potpis, može se samo pretpostavljati. Milanović je, zbog straha da bi i najmanji iskaz neslaganja s vlašću mogao ugroziti stečene pozicije Crkve i klera, napisao pismo predsjedniku republičke Vlade, u kojemu je naveo kako je istarsko svećenstvo spremno učiniti sve za provedbu Petogodišnjega plana. Ostaje otvoreno pitanje: Hoće se na odstrelu režima naći tajnik Zbora Bulešić i zato što nije potpisao rezoluciju?
Nastavlja se
