Krvava krizma u Lanišću, koja se dogodila 24. kolovoza 1947., uobičajen je naziv za tragična zbivanja u kojima je nakon krizme ubijen mladi svećenik Miroslav Bulešić, podravnatelj i profesor u pazinskom sjemeništu, a Jakob Ukmar kao delegat biskupa Santina i djelitelj krizme teško je pretučen. Taj slučaj klasičan je zločin države, tj. komunističkoga režima protiv Katoličke Crkve u Istri.
Dok je u poslijepodnevnim satima 23. kolovoza 1947. laniški župnik Stjepan Cek ispovijedao krizmanike, njihove kumove i roditelje, pred crkvu je došao Anton Cerin-Pavizić, dužnosnik iz Buzeta, rodom iz Račje Vasi, te je počeo vikati na žene, tjerajući ih da se vrate kućama. Na odlasku je dobacio župniku: »Lijepo je bilo danas u Buzetu, sutra će krvavo kamenje padati u Lanišću.« Navečer je k župniku došao nepoznat čovjek te ga upozorio na plan u vezi s krizmom u Lanišću, koji je donesen na sastanku lokalnih komunista: »Oteti u dubokoj noći sva tri svećenika (Ukmara, Bulešića i Ceka, op. a.) ili ako im ne uspije, onda sat prije mise doći u masi pred Plac (seoski trg) ispred župnog stana, opkoliti ih i s njima tako dugo plesati kolo dok im ne prođe volja za krizmom.« Kada su navečer stigli Ukmar i Bulešić, Cek ih je upoznao s opasnošću koja se nadvila nad podjelom krizme. U jednom su trenutku Bulešić i Cek predlagali podjelu krizme kriomice noću. No budući da je Ukmar bio protiv toga, odlučili su spriječiti moguće nerede tako da se s podjelom sakramenta, umjesto u najavljenih devet, započne u osam sati, s tim da o promjeni tijekom noći budu obaviješteni roditelji i kumovi krizmanika.
Ne znajući za tu promjenu, organizirana i izmanipulirana skupina od tridesetak seljaka s Ćićarije, Lupoglavštine, Kastavštine i Rijeke prošla je mjestom oko osam i pol sati, pjevajući partizanske pjesme. Nakon »okrjepe« u mjesnoj gostionici krenuli su prema župnoj kući kako bi napali svećenike. Dodatno razbješnjeni spoznajom da su prevareni, tj. da je misa počela u osam sati, krenuli su prema crkvi, odlučni u svojoj namjeri da onemoguće održavanje krizme.
Zbog straha od ponavljanja istoga scenarija iz Tinjana i Buzeta sami su župljani organizirali obranu. Strahovanja su se pokazala opravdanima. Grupa bukača i provokatora pokušala je nasilno ući u crkvu, najprije na vrata sakristije, a potom i na glavna crkvena vrata. Župljani su ih preduhitrili zatvorivši iznutra bočni ulaz sa strane sakristije, a glavni je ulaz već ranije bio zatvoren. Provokatori su se pred crkvom sukobili s braniteljima – župljanima. Pred odlučnom obranom župljana napadači su bili prisiljeni napustiti prostor ispred crkve. Kada je Anton Cerin-Pavizić vidio da se napadači povlače, iz pištolja je ispalio tri hitca prema prozorima iznad glavnoga ulaza u crkvu. Odjeci hica te staklo i žbuka koji su počeli padati po crkvi izazvali su paniku i zapomaganje među krizmanicima. Župnik Cek brzo je reagirao stupivši pred krizmanike i počevši pjevati »tako kako znadu Lanišćani, svim srcem i punim grlom«. I djeca i puk prihvatili su pjevanje pa se situacija brzo smirila, a nitko nije znao što se događa vani. Dok se vani »ratovalo«, u crkvi je obavljen obred podjele krizme.
Po završetku mise trojica su svećenika krenula prema župnomu stanu, kamo su se petnaest minuta poslije uputili i napadači. U međuvremenu u selo je stigla policija, što je i kod vjernika i kod svećenika izazvalo olakšanje. Nakon pisane župnikove zamolbe zapovjednik policije došao je u župni stan s namjerom da sa svećenicima razgovara o netom minulim zbivanjima, no ni pet minuta od njegova dolaska na vrata su počela lupati trojica muškaraca. Na Cekovo pitanje što žele, odgovorili su da bi htjeli razgovarati sa svećenicima. Cek je bio uvjeren da mu nazočnost zapovjednika policije jamči sigurnost pa je nakon kraćega kolebanja ipak otvorio vrata. Međutim, pred vratima se nisu nalazila trojica nego desetorica muškaraca, koja su bijesno uzvikivala: »Borili smo se i još ćemo se boriti!«
Cek je ovako opisao što se događalo nakon upada provalnika u župni stan: »U kući je bjesnio pakao. Strašne psovke, urlanje, razbijanje stakala posuđa. Ja – tvrd. Rulja trči po stepenicama u I. kat. Lupa, razbija, urla. Dugo je to trajalo. Pretraživaju valjda sve. Bili su i na potkrovlju i ondje prevezali konop za… Vraćaju se u prizemlje, idu u dvorište, razbijaju taxi kojim se Ukmar doveo, vraćaju se natrag, bijesno psuju i urliču: ‘Gdje je onaj treći vrag? Dva smo već regulali, kud se treći skriva?’«
U tim je trenutcima u župnom uredu ležao mrtav Miroslav Bulešić, koji je dvaput uboden nožem u predjelu vrata. Na prvom katu župnoga stana zapomagao je mons. Ukmar, teško izudaran po glavi i tijelu, a župnik Cek spasio se skrivši se ispod stuba. Za njega je vjerojatno bio pripremljen konop, koji je kasnije pronađen u potkrovlju župnoga stana. Na dan zločina u 16.30 četveročlana je ekipa, na čelu s javnim tužiteljem za Istru Andrijom Grbcem i u nazočnosti dvojice mjesnih svjedoka, izvršila očevid crkve, župnoga stana i njihove okolice. U župnom uredu uz lijevi zid sobe gledano od vrata bila je »velika lokva krvi, u kojoj leži glavom i gornjim dijelom tijela leš pokojnog Bulešića«.
Javno tužiteljstvo odlučilo je da se će obdukcija nad ubijenim Bulešićem izvršiti 25. kolovoza. Prije obdukcije mrtvac je premješten u kuhinju, a zadaća je povjerena liječnicima dr. Ivanu Matijašiću, liječniku iz Pazina, i dr. Albertu Argentieriju, kotarskomu liječniku iz Buzeta. Nejasno je zbog čega se s početkom obdukcije čekalo sve do 20 sati navečer. Nije isključena mogućnost da se liječnicima nalagalo što bi trebali napisati u nalazu, no njihovi rezultati nalaza nisu išli u korist zataškavanju ili umanjivanju zločina.
Nastavlja se
