Za vlastodršce je opasan bio i mrtav Bulešić. Računali su na to da bi se njegov pogreb u rodnom Svetvinčentu mogao pretvoriti u javnu vjersku manifestaciju te da bi Bulešićev grob mogao postati hodočasničkim mjestom za čitavu Istru pa su odlučili da se njegovo tijelo mora pokopati u udaljenom Lanišću. Na dan pokopa 26. kolovoza 1947. svi su prilazi Lanišću bili blokirani, a policija je primila naredbu da toga dana nikoga ne pušta u Lanišće bez dopuštenja. Budući da Lanišće tada nije bilo povezano s ostalim dijelom Istre ni autobusnom ni željezničkom vezom, vjernici iz južne i središnje Istre odlučili su vlakom doputovati do Lupoglava ili Roča, a odatle se pješice uputiti prema Lanišću kako bi mogli nazočiti pogrebnim obredima.
Da bi se i tomu stalo na kraj, toga je dana promijenjen vozni red – vlakovođa je dobio naredbu da se nigdje ne zaustavlja sve do Buzeta, a vjernici su uzalud čekali na postajama kako bi se ukrcali. Dopuštenje za prisustvovanje pokopu imali su samo svećenik Ivan Pavić te majka i najuža rodbina ubijenoga Bulešića. Pogreb je uz nazočnost gotovo svih Lanišćana i najuže rodbine protekao bez incidenta, a u obredu su Ivanu Paviću pomagala dvojica svećenika – Ratislav Udovičić i Petar Matijašić. U travnju 1948. novi laniški župnik Petar Matijašić obavijestio je administratora Nežića o oskvrnuću Bulešićeva groba. Bili su potrgani vijenci i križ na grobu, a župnik je pretpostavio da su to učinile neke osobe iz Podgaća kada su se iz gostionice u Lanišću vraćale kućama.
Božo Milanović od vlasti je uspio dobiti dopuštenje da po Ukmara dođe automobil talijanskoga Crvenoga križa te da ga prebaci u Trst. Međutim, vlast je ubrzo promijenila odluku. Umjesto u Trstu Ukmar je hospitaliziran u Rijeci. Dva su razloga za tu naglu promjenu: vlast se, s jedne strane, plašila kakav bi negativan odjek u javnosti mogle izazvati slike i riječi nasmrt pretučenoga Ukmara, a s druge ga je strane željela imati u neposrednoj blizini prije ispitivanja i sudskoga procesa. Umjesto u Trstu, Ukmar se uz strogi policijski nadzor mjesec dana liječio u Rijeci. U trenutku u kojem je teško ranjen Ukmar na otvorenom kamionu dovezen pred zgradu tu se zatekao Berard Barčić, profesor u sjemenišnoj gimnaziji u Pazinu. O tome je ostavio kratak zapis: »Da mi nije Cek rekao prije da se radi o Ukmaru, ne bih ga bio prepoznao, iako sam ga od ranije dobro poznavao. Toliko je bio iznakažen. Modrice i rane po glavi, licu i tijelu, sav otečen, odijelo rastrgano i okrvavljeno.« Trebalo je izliječiti Ukmara prije nego što se pojavi u Trstu i tako izbjeći prozivke međunarodne javnosti zbog ugroženosti vjerskih sloboda u Jugoslaviji.
Vlast je nastojala zločin u Lanišću prikazati kao »incident« iza kojega su stajale međunarodne reakcionarne snage na čelu s »fašistom Santinom« i dio hrvatskoga reakcionarnoga klera u Istri, koji je bio samo produžena ruka međunarodne zavjere protiv Jugoslavije i njezinih naroda. Za glavnoga je krivca »incidenta u Lanišću« proglašen mjesni župnik Stjepan Cek. Njegovo upozorenje na odredbu crkvenoga zakonika prema kojoj se pripadnicima protuvjerskih udruženja zabranjivalo kumstvo shvaćeno je kao poziv da se za kumove ne uzimaju bivši pripadnici NOP-a, članovi JA i SKOJ-a te sudionici na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo. Samoorganizacija župljana radi obrane od mogućih napada i provokacija prilikom krizme tumačila se kao Cekova organizacija seoske straže s ciljem da se vjernicima iz okolnih mjesta, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema župniku Ceku, spriječi ulazak u crkvu. Vijest da je seoska straža spriječila ulazak vjernicima, ustvari provokatorima, u crkvu izazvala je provalu narodnoga nezadovoljstva.
Rezultat toga nezadovoljstva, koji nije mogla spriječiti ni nazočna policija, bilo je ubojstvo Bulešića i premlaćivanje Ukmara. Jedina pogrješka koju su počinili izvršitelji zločina bila je u tome što nisu uspjeli sačuvali hladnokrvnost, nego su nasjeli na provokacije župnika Ceka.
Na pitanje Tanjugova novinara o incidentu u Lanišću Vladimir Bakarić, predsjednik Vlade NRH, odgovorio je da je to »posljedica jedne vrlo vješto smišljene i dobro pripremljene provokacije koju vlasti u Istri nisu pravovremeno prozrele«. Elaborirajući iznesenu tvrdnju, Bakarić ne donosi ništa novo, nego zapravo ponavlja sve ono što je već prenio režimski tisak, jedino je pripadnike seoske straže okarakterizirao kao »ustaški element«, koji je spreman da nakon Lanišća nastavi s provokacijama i po drugim istarskim mjestima.
Bilo je jasno da spominjanje ustaških elemenata u Istri nema nikakve veze sa stvarnošću, trebalo je pojačati dojam o težini zločina onih koji su bez krivnje bili optuženi za »incident u Lanišću«. Prema svjedočanstvu porečkoga i pulskoga biskupa Antuna Bogetića, redovnica s. Leopoldina Buždon, rodom iz Lanišća, pripovijedala je kako su se na optužbu o ustašama u Lanišću ljudi začuđeno pitali: »Da smo mi uštaci?! A kaj je to uštaci?« Nisu naime ni znali za to ime.
Unaprijed smišljenomu napadu na Ceka kao organizatora nereda u Lanišću pridružio se tadašnji mladi publicist i književnik Zvane Črnja. U dvama nastavcima na stranicama »Vjesnika« Črnja je hladnoj birokratskoj, službenoj verziji zbivanja u Lanišću dao lirski, emotivan oblik, koji je na običnoga čitatelja trebao ostaviti dublji dojam i uvjeriti ga u istinitost službene verzije. U pismu Mati Žmaku Črnja se odriče optužaba i kleveta iznesenih u »Vjesniku«, uz objašnjenje: »Tekst o kojem govorite (odnosi se na navedeni tekst u ‘Vjesniku’, op. a.) napisao sam kao novinar ‘Vjesnika’ po nalogu redakcije, a sve potrebne informacije, uključujući strogo povjerljive, dobio sam od dr. Vladimira Bakarića i Dine Zlatić. Tek nekoliko godina kasnije s užasavanjem sam shvatio da su svi podaci bili neistiniti, odnosno da sam prevaren, no kad sam pisao sporni članak nisam sumnjao u njihovu točnost. Ponio sam se, dakle, kao politički naivac, no bilo mi je samo 27 godina i mislim da je u toj dobi, bilo s kojeg gledišta, a osobito moralnog, čovjeku dopušteno biti naivan.«
Nastavlja se
