Ante Mandić (Trst, 1881. – Lovran, 1959.), odvjetnik u Opatiji i političar, vijećnik ZAVNOH-a i član predsjedništva AVNOJ-a, poznat kao oštar kritičar prilika u Istri, zločin u Lanišću smjestio je u okvir općih političkih prilika u Istri. Sudionike ubojstva u Lanišću nazivao je »marksističkim antropoidima«, a krivcima je smatrao čelne ljude NR Hrvatske zato što su čitavo rukovodstvo u Istri prepustili sektašima. Bio je uvjeren da je iza svega stajalo neko strano predstavništvo, koje je u komunističke redove u Istri ubacilo svoje ljude. Gorim od svega činilo mu se to što se, unatoč svim pokazateljima da u Istri nešto nije u redu, ne poduzima ništa kako bi se promijenilo stanje. Smatrao je naivnim uvjerenje da će narod prihvatiti komunističku propagandu o laniškom župniku kao jedinom krivcu za tragična zbivanja u Lanišću.
Pred Okružnim sudom u Pazinu od 29. rujna do 2. listopada 1947. vodio se sudski proces protiv dvojice svećenika: laniškoga župnika Stjepana Ceka i biskupova izaslanika Jakoba Ukmara te 11 civila, sedam iz Lanišća, dva iz Brgudca, jednoga iz Rašpora i jednoga iz Račje Vasi. Nisu očuvani zapisnici istražnoga postupka, stoga je nemoguće utvrditi tijek i glavne trenutke toga postupka. Novine donose samo kratku obavijest da su i Cek i Ukmar glavnim krivcem označili biskupa Santina. Cek je priznao najveći dio optužbe, izrazivši kajanje za počinjeno nedjelo. Priznavanjem optužbe želio je na sebe preuzeti odgovornost za događaje u vezi s krizmom u Lanišću i tako olakšati položaj svojih optuženih župljana.
Po svim točkama optužbe Cek je proglašen krivim. Izrečena mu je jedinstvena šestogodišnja zatvorska kazna te gubitak građanskih prava u trajanju od dvije godine nakon izdržavanja kazne. Drugooptuženi Jakob Ukmar proglašen je krivim ne samo zato što nije ništa poduzeo radi sprječavanja provokacija – iako je bio dobro upoznat s njihovim organiziranjem – nego je i inicijatora tih provokacija Stjepana Ceka podupirao u njegovim nakanama. Izrečena mu je kazna od mjesec dana zatvora. Vrijeme koje je Ukmar proveo na liječenju od 26. kolovoza do 2. listopada tretiralo se kao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, a kako se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru ubrajalo u izdržavanje kazne, Ukmar je odmah po donošenju presude pušten na slobodu.
Sedmorica stanovnika Lanišća: Ivan Grbac »Zvanuc«, Josip Žmak, Josip Grbac, Antun Grbac, Petar Žmak, Josip Krizmanić i Ivan Grbac »Ivić«, optužena su za sudjelovanje na sastanku koji je održan u kući Josipa Žmaka navečer uoči krizme, na kojem je uz nazočnost župnika Ceka odlučeno da se na dan krizme izazove nered. Dogovoreno je da organizirana straža vjernicima i krizmanicima iz naselja Brgudca, Rašpora, Prapoćâ, Podgaćâ i Račje Vasi, koja su bila dijelom župe u Lanišću, onemogući ulazak u tamošnju crkvu za vrijeme krizme. Sva su sedmorica osuđena na kaznu od šest do deset mjeseci zatvora, s time da im se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru uračunalo u izdržavanje kazne.
Stvarni krivci zločina, Slavko Sanković, Elvis Medica, Josip Božić i Srećko Brajković, za koje je utvrđeno, što su i sami priznali, da su bili sudionicima mase koja je provalila u župni stan i izazvala opći nered, u kojem se dogodio opisani zločin – proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina, nego zbog nasjedanja na provokaciju župnika Ceka i provale u župni stan. Osuđeni su na zatvorsku kaznu od tri do pet mjeseci, a Slavko Sanković oslobođen je optužbe da je u općem metežu zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću. Iskaz iz istražnoga postupka – u kojem je svjedočila da je vidjela Sankovića kako okrvavljenih ruku i s nožem u ruci izlazi iz župnoga stana – svjedokinja Ruža Buždon preinačila je pred sudom, izjavivši da nije sigurna je li Sanković u rukama imao nož ili što drugo ili joj se sve to samo pričinilo. Ružin iskaz iz istražnoga postupka demantirale su tri svjedokinje, koje su tvrdile da su Sankovića vidjele u isto vrijeme kada i ona te da tada, iako je imao okrvavljene ruke, u njima nije držao nož. Samo Sankovićevo priznanje da je posjekotine zadobio od razbijenoga stakla tijekom gužve u župnom stanu, što je sud prihvatio kao istinu, bilo bi komično da se takvim priznanjem nije pokušao opravdati zločin.
Mrtvomu Bulešiću nije se moglo suditi, no nad njim je i bez presude izvršena najteža kazna; s nakanom opravdavanja zločina ipak ga je trebalo predstaviti kao čovjeka koji poput Ceka »pun mržnje« radi protiv države i narodnih interesa. Dokaz da je Bulešić bio narodnim neprijateljem pronađen je u izmišljenim podatcima, prema kojima je prikazan kao »tajnik i povjerljiva osoba odbjeglog fašističkog porečkog biskupa Radossija i miljenik drugog poznatog fašiste tršćanskog biskupa Santina«. No ti su navodi neistiniti jer Bulešić nikada nije bio tajnikom biskupa Radossija, a Santin ga kao tršćanski biskup najvjerojatnije nije ni poznavao. O nazivanju svih Talijana koji su bili protiv uspostave jugoslavenske vlasti u Istri fašistima već je bilo govora.
Prema priznanju Ivana Motike, predsjednika Okružnoga suda za Istru, koji je potpisao presudu Ceku i ostalim optuženicima, suđenje se zbivalo prema unaprijed utvrđenom planu. Istražni postupak u buzetskom zatvoru vodili su članovi Ozne, a presuda je sastavljena na višim forumima u Zagrebu. Okružnomu sudu u Pazinu, prema Motikinim navodima, ostala je samo formalnost izricanja presude. U trenutcima iskrenosti i samoopravdanja Motika nije štedio zastupnika optužbe Andriju Grbca ni članove Sudskoga vijeća. Grbcu su za obavljanje posla javnoga tužitelja bila dovoljna dva mjeseca tečaja, a od petorice članova (porotnika) Sudskoga vijeća trojica su bila pravnici, a dvojica partijci po dužnosti i zanimanju. Nikomu nije padalo na pamet da se suprotstavi presudi koja je donesena u Zagrebu. »To ionako ne bi promijenilo stvar, a ja bih mogao i glavu izgubiti«, zaključuje Motika.
Završetak
