Arhitektura se neprestano kroz povijest razvijala i prilagođavala čovjeku. Ona je živi svjedok prošlosti koji u sebi spaja ljepotu i funkcionalnost, a istodobno i simboliku određenoga mjesta i prostora, poput zagrebačke katedrale koja je simbol Zagreba i Hrvatske. U posljednje vrijeme sve je više težnja za omogućavanjem pristupačnosti osobama koje imaju teškoća s kretanjem, pa bi tako i u obnovi Zagreba, koji je stradao u potresu, valjalo promišljati da se omogući pristupačnost osobama s invaliditetom u crkve, škole, muzeje, bolnice i druge objekte koji su od javnoga značaja. O univerzalnoj arhitekturi govori Marcela Matijević Klobučar, arhitektica, specijalistica za energetsku učinkovitost kod zaštićenih kulturnih dobara. K tomu je franjevka trećoredica, nezdravstvena volonterka Hrvatske udruge prijatelja hospicija. Uz pitanja energetske učinkovitosti kod zaštićenih kulturnih dobara, bavi se prilagodbom ulaza i prostora osobama teže pokretljivosti te dizajnom namještaja.
MATIJEVIĆ KLOBUČAR: Univerzalni dizajn temelji se na sedam načela koja je 1997. razvila skupina arhitekata, proizvodnih dizajnera, inženjera i istraživača dizajna okoliša, na čelu s Ronaldom Maceom na državnom sveučilištu North Carolina, vođenih načelom dizajniranja okruženja, proizvoda i komunikacija. Načela se mogu primijeniti za procjenu postojećega dizajna, za vođenje procesa projektiranja i educiranje dizajnera u prilagodbi, i u novim situacijama, i za educiranje potrošača da bi saznali o svojstvima i načinu bolje primjene iskoristivosti proizvoda i okruženja. Prvo je načelo pravedna uporaba po kojoj je dizajn koristan i primjenjiv na osobe različitih sposobnosti. Drugo je prilagodljivost uporabe, što znači da dizajn treba uključiti u širok raspon individualnih sklonosti i sposobnosti. Treće je jednostavna i intuitivna uporaba, zatim osjetna informacija te tolerancija pogrješaka. Nadalje se dizajn prilagođava za manji tjelesni napor te da veličina i prostor imaju pristup i uporabu. Centar za inkluzivni dizajn i pristup okolišu na Sveučilištu u Buffalu proširio je 2012. definiciju načela univerzalnoga dizajna na socijalno uključivanje, zdravlje i dobrobit. Također je razvijeno i osam ciljeva univerzalnoga dizajna utemeljenih na dokazima zasnovanim na dizajnu. Prva četiri cilja orijentirana su na ljudsku izvedbu: antropometrija, biomehanika, percepcija, spoznaja i uključivanje tjelesne sposobnosti, udobnosti, svijesti i razumijevanja. Peti cilj povezuje ljudsku izvedbu i društveno djelovanje. Posljednja tri cilja odnose se na rezultate socijalnoga djelovanja. To su socijalna integracija, personalizacija i kulturna primjerenost.
MATIJEVIĆ KLOBUČAR: Univerzalni dizajn nastao je iz promišljanja koja su tražila komunikaciju bez zaprjeka, širega pristupa i prilagodljive i pomoćne tehnologije, a ujedno je nastojao spojiti estetiku s tim osnovnim razmatranjima.
Kako ljudski životni vijek raste, a suvremena medicina povećava stopu preživljavanja oboljelih od znatnih ozljeda, bolesti i urođenih oštećenja, sve je veće zanimanje za univerzalni dizajn. Uočava se sve veća primjena univerzalnoga dizajna u dizajniranju i projektiranju. Primjena univerzalnoga dizajna širokoga je spektra, uključen je i u dizajn tehnologija, uputa, raznih usluga i ostalih proizvoda i okruženja. Jednostavan proizvod specifičnih karakteristika, dizajniran za uporabu što većega broja ljudi, ne traži od dizajnera da pronađe jedno rješenje koje zadovoljava potrebe apsolutno svih ljudi. Dizajner treba istraživati i pronalaziti dizajnerska rješenja koja uključuju što više opcija, pomičući granice sve više i više, ne narušavajući integritet i kvalitetu proizvoda – objekta. Univerzalni dizajn svojim načelima upućuje kako na što bolji način uključiti značajke dizajna zajedničke što većemu broju korisnika. Postupak dizajniranja i projektiranja općenito uključuje puno više od same uporabljivosti, uključuje i ostale čimbenike kao što su ekonomska isplativost, tehničke karakteristike, kulturološke, spolne razlike, briga o okolišu. Načela univerzalnoga dizajna nisu za sada obveza, nego upute kako na što bolji način uključiti značajke zajedničke što većemu broju korisnika, a i nisu primjenjive za sve vrste dizajna. Sloboda je postupanje s onim što je dano. Stvar je izbora hoćemo li se u nešto upustiti i razvijati ideju univerzalnoga. Još postoje barijere u glavama, u razmišljanju i u širini pogleda. Univerzalni dizajn nisu ograničenja, nego mnogobrojna rješenja. Sloboda ima granice. Općenito ljudi slobodu poistovjećuju s ukidanjem granica. Tek s granicama imamo slobodu jer znamo dokle možemo ići. Granica koja je postavljena mora biti čovjek pokraj nas. Samo ono što činimo iz srca činimo slobodno. Te su granice moralna načela, ljudska dimenzija. U ljubavi nestaju sve životne suprotnosti.
MATIJEVIĆ KLOBUČAR: Nije to baš moguće, oni su u međusobnoj ovisnosti. Općenito arhitektura se u svojoj biti temelji na ljudskim potrebama, ispunjavajući specifične zahtjeve i potrebe ljudi. Proporcije ljudskoga tijela osnova su odnosa čovjek – arhitektura. Sadržaj me motivira na akciju. Sve se temelji na zlatnom rezu, tzv. Božjoj proporciji. Princip zlatnoga reza ujedinjuje prirodu, umjetnost, znanost i tehniku te se smatra univerzalnim zakonom. Sadržaj i forma osnovne su komponente koje oblikuju prostor. Arhitektura je oblikovanje forme, ne samo zbog funkcionalnosti, nego da se stvori nešto lijepo. Nastojim pomiriti formu i funkciju, oblikovati i projektirati, da rješenje iskoristim kao efekt u cjelini, ne kao dodatak. U ljudskom smislu sadržaj mi je odvojiv od forme. Važno mi je ono što je unutar čovjeka. Bez obzira na vanjski izgled i naše sposobnosti, svi smo osobe sa svojim pravima i svima je potreban osmijeh i lijepa riječ.
MATIJEVIĆ KLOBUČAR: Nije jednostavno sve objekte učiniti pristupačnima za sve. Posebno je problem sa zaštićenim objektima, kulturnim dobrima od kojih su često upravo crkve takvi objekti. Zavod za zaštitu spomenika kulture često ne dopušta određena rješenja ili ima stroge uvjete koji se ne mogu ispoštovati. Na ulazu u jednu crkvu zbog problema da se napravi rampa za osobe slabije pokretljivosti odlučili smo se za rješenje zadovoljavajuće svima: napravljena je montažna samostojeća drvena rampa privremenoga karaktera koja se uvijek može maknuti. Radost onih koji su kolicima nakon toga samostalno mogli ulazili u crkvu bila je velika, a i naša što smo uspjeli to ostvariti. Treba tražiti i ne odustajati, a svi koji imaju priliku trebaju pomoći. Trebamo se pokrenuti mi koji smo lakše pokretljivi i pomoći gdje god je to moguće. Mnogim prilagodbama olakšava se kretanje svima. Kad ima volje, ima i načina.
MATIJEVIĆ KLOBUČAR: Izreka je to meni posebno drage Simone Weil. Čovjek je put, rekao je sv. Ivan Pavao II., tu smo da donosimo ljubav i dnevno imamo stotinu prilika iskazati ljubav prema bližnjima, nešto napraviti za drugoga, na tramvajskoj postaji, čekajući kod doktora, u trgovini, na poslu, projektirajući, dizajnirajući. Moramo otvoriti srce za Gospodina da bi se mogao nastaniti u njemu, tada će nam i djela biti Kristova. Svakodnevno moramo svjedočiti Isusa, a ne sebe.
Često se sjetim što je moj pokojni duhovnik fra Petar Filić rekao: »Svi mi rastemo i ne znam kad ćemo odrasti, ali sigurno znam da ćemo prema Svetom pismu odrasti kad dođemo Gospodinu u nebo jer će se tada dogoditi dovršenje onoga što smo ovdje dužni činiti uz milost Kristovu, a to je da rastemo do punine Kristove kako nas uči sv. Pavao.« Potrebno je svjedočiti istinu ljubavlju kojom nas Gospodin napaja. Važno je činiti ljubav iz ljubavi, a ne iz dužnosti. Ako kao kršćani kažemo da žrtvujemo vrijeme za nekoga, zalutali smo u životu. Osnovno ljudsko pravo na slobodu kretanja često nesvjesno ili nemarom kršimo prilikom gradnje i sanacije objekata. Jednosmjernim »ograničenim« razmišljanjem ne uključujemo i ne poštujemo osnovna ljudska prava. Osim prava na život i ljudsko dostojanstvo, sloboda odlučivanja i utvrđivanja jednakih mogućnosti elementarna su načela ljudskih prava koja nisu apsolutna, ali su neotuđiva i nastala su prije prava. Ljudska se prava razvijaju i prilagođavaju, i marginaliziranje nije jedina smjernica, valja promatrati problem iz osobne perspektive tako da naša sloboda ne zakida slobodu drugoga. Promatramo li ljudska prava kao ona priznata od drugih ljudi, mora se osigurati i djelovanje u svakodnevnom životu. Ljudska prava utemeljena su na mišljenju da su sva ljudska bića jednake vrijednosti i dostojanstva. Često se pitam prilagođavamo li zaista građevine osobama smanjene pokretljivosti ili samo poštujemo neke zakone bez poštovanja drugih? Sretni smo što možemo hodati, vidjeti, čuti, i to nam se podrazumijeva, i ne razmišljamo o onima koji nemaju tu mogućnost, koji se kreću na drugi način ili imaju drugačiju percepciju okoline, a svojim djelovanjem ne omogućavamo im jednaku slobodu kao što je mi imamo, odnosno zakidamo ih za slobodu tako da ne razmišljamo o njima, na što nikako nemamo pravo. Jednostavno rečeno, ako ne uključujemo, onda isključujemo. Znači uzimamo, tj. dajemo si prava koja nam ne pripadaju, a time povrjeđujemo pravo drugoga. Potrebna je senzibilizacija stručnjaka, a na žalost i stroža provedba zakona te sankcioniranje nepoštovanja pristupačnosti. Treba projektirati uključujući načela univerzalnoga dizajna i pristupačnost svima. Time se olakšava komunikacija svima. Oblikovne su mogućnosti mnogobrojne, kao i brojna dobra rješenja. Suvremenu arhitekturu najbolje ćemo prilagoditi uključujući i četvrtu dimenziju u projektiranje, pod kojom mislim na vrijeme i ljubav za drugoga, i otvorit će se mogućnosti. Kao što je sv. Franjo rekao: »Učini što je potrebno, onda što je moguće, i odjednom radiš nemoguće!«
MATIJEVIĆ KLOBUČAR: Nije problem što su iste osobe, nego svaki je kongres isti, ne donosi ništa novo, tako da je kongres tek podsjetnik da se možda misli o palijativi, a hospicij se i ne spominje. Na žalost samo se misli o palijativi jer previše se priča, a premalo radi, nagrade za ovo i ono jer postoje natječaji pa se jave, broje sate volontiranja, rezimiraju, računaju. I ne prepoznaju stvarna zbivanja i potrebe. Neke udruge navode da se bave palijativnom skrblju, ali su karitas ili njega bolesnika i sve vode pod palijativom. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti palijativna je skrb jedna od mjera zdravstvene zaštite. Slaba je educiranost, treba senzibilizirati sve od škole do staračkih domova i zdravstvenoga osoblja, a predrasude i strah od smrti treba nazvati pravim imenom. Tradicionalna je obitelj sve manje zastupljena, a iz nje je dolazila emocionalna toplina koja odmalena gradi čovjeka i odnose u obitelji i odnose među ljudima. Obitelj uči prihvaćanju, daje podršku, pažnju i brigu. Sve se to reflektira na društvo, a palijativna skrb pokušava vratiti tu toplinu u živote ljudi sve do kraja.
MATIJEVIĆ KLOBUČAR: Palijativni je tim potpun samo s duhovnikom – svećenikom u svom sastavu. Pojedinačno se ostvari i duhovna skrb svećenika za terminalne bolesnike. Ima svećenika, a i biskupa koji su prisutni i aktivni na terenu među bolesnicima. Veliku ulogu imaju i nezdravstveni volonteri. Često je dovoljna ispovijed i bolesničko pomazanje. Bitan dio usmjerene skrbi za teško bolesne i umiruće osobe trebao bi imati aktivnu potporu Crkve. Župne bi zajednice mogle puno više učiniti, uz organizirano sudjelovanje vjernika.
MATIJEVIĆ KLOBUČAR: Župne zajednice imaju formirane karitativne grupe. One obilaze starije i nemoćne. Vjernici su ti koji mogu i često usmjeravaju pomoć i mnogim drugima. Nisam se susrela s tim da bi netko stvarao razlike u odnosu na nacionalnost, vjeru i rasu. Palijativni mobilni timovi nešto su drugo, njih ima jako malo i njihova uloga nije samo palijativna, nego je primarno karitativna. Bilo bi dobro da se na župama organiziraju tečajevi u kojima bi se palijativna skrb približila vjernicima. Terminalni bolesnici i nemoćni najosjetljivija su populacija i skrb o njima mora biti dobro isplanirana i vođena.
MATIJEVIĆ KLOBUČAR: Najuniverzalnije je i poznato da moramo prvo promijeniti sebe, a onda će se promijeniti i naša Hrvatska. Svi očekuju promjenu bez sudjelovanja u njoj. Ljubav prema Hrvatskoj treba nas nositi. Nikada ne smijemo zaboraviti najzaslužnije za Lijepu Našu, naše branitelje koji su često marginalizirani, što je nedopustivo. Ne smijemo ih mi ranjavati svojim ponašanjem jer to dodatno otvara duboke rane s ratišta. Trebamo im prići i iskreno zahvaliti. Šenoa je predivno u svojoj pjesmi »Tri riječi« prikazao važnost i povezanost Boga, domovine i majke.
