Radišna i svestrana Margareta Jozinović svoje brojne darove usmjerava dobrobiti ljudi kojima je okružena. Tako je od djetinjstva naučila u svojoj obitelji. Župljanka je župe Bezgrješnoga začeća BDM Malešnica – Oranice u zapadnom dijelu Zagreba, završila je studij teologije na zagrebačkom KBF-u, stalna je vanjska suradnica Radija Sljeme Hrvatske radiotelevizije i dugogodišnja suradnica u projektima franjevaca konventualaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Surađuje u Hrvatskom areopagu, piše u časopisu »Veritas«, članica je evangelizacijske skupine, a rado pomaže i sestrama dominikankama i sestrama Majke Terezije. Interesa i entuzijazma Margareti ne nedostaje, nedostaje joj jedino vremena da ostvari sve ono što bi željela tijekom jednoga dana. Zahvaljujući dobroj organizaciji vremena, učini ona mnogo, sve uz podršku svoje obitelji, ponajprije roditelja, koji su svoju djecu usmjeravali prema radu za opće dobro, uz življenje kršćanskih i domoljubnih vrijednosti, od najranijih njihovih dana.
Margareta je rođena 2. studenoga 1991. u Zagrebu. Mama joj je Renata, djevojački Majurec, iz Ivanjske u Moslavini. Ekonomistica je zaposlena kao knjigovotkinja u privatnom građevinskom poduzeću. Tata joj je Slavko Jozinović, rodom iz Beške u Vojvodini. Njegovi su roditelji iz BiH. U potrazi za boljim životom preko Slavonije su došli u Vojvodinu, a završili su u Novom Vinodolskom. I otac Slavko je ekonomist, također zaposlen u jednom građevinskom poduzeću. Upoznali su se u PBZ-u gdje su oboje radili. Vjenčali su se u crkvi sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu i skrasili se u stanu na Malešnici u kojem su i danas. Blagoslovljeni su s dvoje djece. Imaju Margaretu i godinu dana mlađega Vjekoslava, rođenoga 1992. On je student informatike, bavi se nogometom. U Crkvi je posebno povezan s franjevcima konventualcima na Svetom Duhu, zaposlen je u »Veritasu«, gdje obavlja tajničke i informatičke poslove.
»Vjekoslav i ja imamo divne roditelje«, pripovijeda Margareta. »Svoju mamu zovem Rosa. Jer je blaga poput rose, nježna je, brižna, fina, samozatajna. Puna je ljubavi, dat će sve za nas. Istodobno je i odlučna, iskrena, humoristična. Tata je hrabar i odlučan, iskren, vjeran je svojim stajalištima, izgara za istinu, pomalo je tvrdoglav. Veliki je domoljub i predan vjernik. Naglašeno se trudi nama djeci usaditi kršćanske vrijednosti. Od djetinjstva smo se znali šetati zajedno pa bismo razgovarali i o banalnim i o ozbiljnim stvarima, često smo filozofirali, i danas je tako. Mama i tata su nam uzor i temelj u svemu. Njih dvoje imaju krasan bračni odnos. Velika je to ljubav. A i u humoru su jaki. Od njih je dvoje uvijek jedno tiho, a drugo glasno, odlično se nadopunjuju. S nama su stvorili iskren odnos, bez tabu-tema, o svemu možemo razgovarati. Prema drugim se ljudima ponašam po modelu svojih roditelja, uz dozu svoje kreativnosti i slobode. Lijepo je u mojoj obitelji. I s bratom imam lijep odnos. Danas smo baš bliski, velik smo oslonac jedno drugomu. Oboje su nas odgajale časne sestre dominikanke na Krugama. K njima su nas vodili u vrtić. One su me baš poticale na kreativnost pa danas pišem, pjevam, slikam, fotografiram, plešem. Učile su nas iskrenosti. Pa si brat i ja međusobno sve, ali baš sve, iskreno kažemo. Danas smo zreli ljudi i preslika smo odnosa naših roditelja. Najvažnije nam je povjerenje i uvažavanje.«
»Od malena smo praktični vjernici. U obitelji smo od malena svakodnevno molili krunicu. Jedno je vrijeme s nama živjela i tatina mama pa nas je uz roditelje i ona usmjeravala i poticala u vjeri. Puno smo razgovarali o vjeri i dobivali odgovore na pitanja koja su nam bila važna. Doma smo dobili dobre vjerske temelje, a sestre dominikanke su nas obogaćivale. Cijeli život pripadamo župi Bezgrješnoga začeća BDM Malešnica – Oranice. Kao djeca smo s roditeljima na misi bili redovito u župi. Tada još nismo imali crkvu pa smo misu slavili u jednoj garaži. U župi sam primila prvu pričest i krizmu. Osnovnu sam školu završila na Malešnici. Dobro mi je bilo. Profesori su bili dobri, ekipa u razredu super, složna. Odlična sam bila učenica. Tijekom osnovne škole počela sam se baviti košarkom u ŽKK-u ‘Zagreb’. Trajalo je i veći dio srednje škole. Imala sam sjajnoga trenera Damira Rupnika. Odlično mi je bilo, bila sam i kapetanica kluba. Treninge smo imali svaki dan, ponekad i tri puta dnevno. Tekme su se igrale na Kineziološkom fakultetu. Bilo je ženskih ekipa, liga je bila dobra. Na turnire smo išli i u inozemstvo. Itekako smo bile uspješne. Nije bilo važno što nisam jako visoka, visinu sam nadoknađivala svojom igrom. Silno sam voljela košarku. Paralelno sam se još od vrtića bavila plesom, ritmikom u jednom klubu. Surađivala sam u kazalištu ‘Trešnja’, tamo sam bila voditeljica nekih projekata. U dječjoj sam dobi bila i manekenka u jednoj agenciji. Zato sam bila angažirana od jutra do sutra. I tako cijelu osnovnu i srednju školu.«
»Za srednju sam izabrala Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati. Ta mi je škola bila odlično, nezamjenjivo i nenadoknadivo iskustvo. Očekivala sam unisonu tradicionalnu katoličku atmosferu, ali sam naišla na cijeli spektar različitih mišljenja. I to mi je bilo super, obogaćenje. Bili smo prva generacija u koju su zajedno išli laici, djevojke i mladići, i sjemeništarci. A i bili smo samo jedan razred. Svoju srednju školu mogu preporučiti svakomu. Pružila mi je spektar mnogih znanja, odlična je baza za svaki daljnji studij. Naučili smo, ali smo se i nazabavljali, bili ležerni. Posebno smo se radovali športskim susretima katoličkih gimnazija iz cijele Hrvatske na Bjelolasici. Odlazila sam redovito. Tijekom srednje škole morala sam napustiti neke aktivnosti, nisam više stizala. Odlučila sam da ostajem u košarci, a da ću sve ostalo napustiti.
S vremenom sam se ipak aktivirala u evangelizacijskoj zajednici franjevaca konventualaca na Svetom Duhu. Moje veze sa Svetim Duhom dogodile su se preko gimnazije. U drugom mi je razredu vjeronauk predavao današnji provincijal franjevaca konventualaca Josip Blažević. Sjećam se da mi je dao da napravim prezentaciju o sv. Benediktu. Najprije sam se opirala. On nije odustajao, nego me potaknuo i odlično sam to obavila. U tome smo se prepoznali, započeli suradnju, a onda smo pokopčali da se moji roditelji od ranije znaju s fra Josipom. Naša suradnja traje i danas, najviše u Hrvatskom areopagu i u ‘Veritasu’. Fra Josip mi je veliki duhovni prijatelj, doživljavam ga kao najvažnijega svećenika u svojem dosadašnjem životu. U evangelizacijskoj zajednici naglasak je bio na laičkom služenju Crkvi. Raspravljali smo o tome kako čovjeku koji je izvan Crkve približiti Boga, kako doživjeti osobnoga Boga, kako vjernike laike animirati za aktivnost, probuditi ih iz indiferentnosti. Zajednica djeluje i danas, iako je bilo prekida, vremena kada nismo bili aktivni. Vodili su nas konventualski bogoslovi, ponajprije pod fra Josipovim okriljem. U skupini nas je bilo desetak. Okupljali smo se jedanput tjedno i prema potrebi. Prema uzoru na Poljake vodili smo tečajeve nove evangelizacije. Odaziv je bio odličan. Tečajevi su išli u Zagrebu, Puli, Rijeci, po Slavoniji, u BiH. A sadržaj tih tečajeva bile su teme: Božja ljubav, grijeh, oprost, ulazak u zajednicu. Ljudi su odlično reagirali. Sada pripremamo franjevačke duhovne vježbe u duhu nove evangelizacije. Želimo život sv. Franje preslikati na nas.«
»Maturirala sam 2010. I odmah upisala KBF u Zagrebu. Bio mi je to logičan slijed. Na fakultetu mi je bilo odlično, dobila sam širinu. Osim teologije, bilo je puno filozofije, kroatologije, arheologije, psihologije, svega onoga što me zanima. Bila sam oduševljena što je bilo puno izbornih predmeta iz psihologije, sve sam ih upisala. Posebno me zanimala moralna teologija pa sam se na trećoj godini studija povezala s prof. dominikankom s. Anom Begić. Njoj sam poslije na Krugama pomagala u animaciji mladih djevojaka okupljenih u dominikansku mladež. Surađivala sam do kraja faksa. Ekipa mi je na KBF-u bila dobra, atmosfera zdrava. Tema diplomskoga rada bila mi je ‘Čistoća kao moralna vrlina’. Mentor mi je bio dr. Tonči Matulić, a u izradi mi je puno pomogla prof. Begić. Krajem srednje škole istegnula sam ligamente pa sam morala odustati od ozbiljnoga bavljenja košarkom, ali sam na fakultetu organizirala žensku košarkašku ekipu. Bilo nas je. KBF nam je kupio dresove. Tri smo godine sudjelovale u Sveučilišnoj ligi. Na utakmicama smo se suočavale s predrasudama studentica ostalih fakulteta prema nama s KBF-a. Čudile su se kako smo normalne, da nismo, kako su govorile, zatucane katolkinje, kakve su očekivale da ćemo biti. Nažalost se nakon moga odlaska s fakulteta ženska košarkaška ekipa ugasila. Diplomirala sam prošle godine. No košarka je i danas u meni. Sada sam rekreativka. Rado odem na teren na Tuškancu. Dođem sama pa ili sama gađam koš ili se prikrpam dečkima koji su tamo. Haklam s kim god. Posebno odem kad imam viška energije ili kad moram nešto izbaciti iz sebe. Košarka mi je zato i svojevrsna psihoterapija.«
»U početcima studija započela sam surađivati na Laudato portalu. Pisala sam, brinula se o sadržaju katoličkoga kalendara na portalu, sudjelovala u pripremama osnivanja Laudato televizije. Pomagala sam u organizaciji koncerata ‘Progledaj srcem’, u promocijama dokumentarnih filmova Laudato produkcije, oko Kluba prijatelja. Ranije sam surađivala u pripremi izložaba galerija Laudato. Uvijek je bilo posla i vrlo raznolika sadržaja. Bilo mi je zanimljivo, voljela sam taj posao, gorjela sam za projekt katoličke televizije. Mislim da je on jako potreban. Godine 2016. otišla sam iz Laudata. Odlučila sam da je vrijeme za nove izazove. Pokucala sam na vrata Radija Sljeme HRT-a. Otvorila su se. I danas sam stalna vanjska suradnica toga radija. Angažirana sam kao novinarka u informativnom dijelu programa, a to znači da odlazim na konferencije za novinare, na razne događaje pa izvještavam za Zagrebački dnevnik, pišem vijesti, najave, snimam ankete, izjave. Počela sam surađivati i u informativi 1. programa Hrvatskoga radija, a i za redakciju kulture na 1. programu. Na radiju mi je jako dobro. Radio Sljeme ime odličnu ekipu, odličnu atmosferu, kolegijalnost je iznimna, posao se jako dobro odrađuje. Puno sam naučila, ali još uvijek iz dana u dan učim od starijih kolega. Voljela bih na Radiju Sljeme ostati za stalno. Zanimljiva mi je i televizija, ali je radio poseban izazov. Zaljubila sam se u radio, koji prije nisam doživljavala. Sad sam ga otkrila. Divno je istodobno biti otkriven i skriven. Stekla sam i nove prijatelje, a sačuvala neke stare.«
»Uz posao na radiju i dalje stignem biti potpora projektima franjevaca konventualaca na Svetom Duhu. Aktivna sam u Hrvatskom areopagu, u knjižnici u kojoj prikupljamo literaturu svih konfesija. Prikupljamo sve, stručnu i znanstvenu literaturu, ali i romane, časopise, CD-e. Izdanja se kupuju, ali ih i dobijemo na dar. Knjižnica je smještena u samostanskom zvoniku, a građa je javno dostupna, uz prethodnu najavu. Pomažem u mnogim operativnim stvarima vezano uz areopag. Sudjelujem u predstavljanju djelovanja areopaga po Hrvatskoj, a i na međunarodnim simpozijima koje organizira Hrvatski areopag. Bavim se istraživačkim radom vezano uz religije, new age, sekte. Pišem i u Glasniku sv. Antuna Padovanskoga – ‘Veritasu’. Vodim dvije rubrike. Jedna je ‘Djevojka na zadatku’ i u njoj vodim dnevnik o aktualnim temama. A druga je ‘Dajte im vi jesti’ kroz koju svaki mjesec donesem priču o nekoj obitelji u potrebi. Surađujem s više crkvenih i humanitarnih ustanova i preko njih dolazim do obitelji. Nažalost nema krize u pronalaženju socijalno ugroženih obitelji. To sve skupa znači da sam na Svetom Duhu svako malo, tamo mi je drugi dom. I na misi sam najčešće na Svetom Duhu, ili i u svojoj župi, ponekad u Svetoj Mati Slobode na Jarunu ili u bazilici Srca Isusova u Palmi. Pjevala sam i plesala u vrlo uspjelom mjuziklu ‘Život za život’ o životu sv. Maksimilijana Kolbea, prve sam tri godine pomagala i u organizaciji Festivala kršćanskoga kazališta. Odazovem se i dominikankama na Kruge kada me pozovu jer trebaju neku podršku, a i danas pokucam na vrata sestara Majke Terezije u pučkoj kuhinji u Jukićevoj. Tamo sam tri godine pomagala dva puta tjedno, sad odem jedanput mjesečno.«
»Sve mi je to u Crkvi izazov, izazov na duhovnom polju, izazov znanja, izazov služenja. Jer da bih nešto mogla nekomu duhovno dati, za to moram biti zrela. Jako mi puno znači angažman u Crkvi, posebno kod franjevaca konventualaca. Mislim da uz moj osobni rast, rastu i ljudi oko mene. Da bi ljubio Boga, čovjek mora ljubiti sebe. Zahvalna sam svima, svećenicima, časnama, laicima koji su me u raznim fazama života dotaknuli. Zahvaljujući svima ovo sam što danas jesam. Imam osjećaj da posebno puno mogu dati ljudima koji nisu u Crkvi, a i to je jako važno.
Još nedostaje moj brak, moja obitelj. U vezi sam s Ivanom kojega sam upoznala ne tako davno u Međugorju na jednoj duhovnoj obnovi. Pa što Bog da. Voljela bih imati takvu obitelj kakvu su stvorili moji roditelji. Oni me u svemu prate i podupiru. Kako god mi život dinamičan bio, ne odustajem od svojih hobija koji me od djetinjstva obogaćuju. Od vrtića pišem pjesme i priče. U mojoj osobnoj zbirci puno je radova, ljubavnih, domoljubnih, raznih razmišljanja o svakodnevici. Ne volim biti navezana, kad me netko prisvaja pod svoje, takva sam i u pjesmama. Slike koje stvaram uglavnom su ulja na platnu. Crtam ili doma ili kod bake na selu u Ivanjskoj. Baka i djed su živi, kao i prabaka, i super su. Puno su godina u Zagrebu, ali redovito odlazimo u Ivanjsku i održavamo grunt. I djed divno slika pa mi se čini da sam likovni dar povukla od njega. Rado slikam prirodu, ali oslikavam i majice, kutijice, sve radim kao dar za druge, gotovo ništa ne ostavljam sebi. Bog mi je dao oko sokolovo za detalje pa rado fotografiram. To me opušta, uživam u tome. I fotografije su zasad dio samo moje privatne zbirke. Bog mi je puno darovao, ali kad se to sve pobroji, zvuči nadmeno. A ja se trudim ne biti takva, nego to što sam primila koristiti na dobro bližnjih oko sebe, i onih koje mi Bog pošalje u život.«
