U Hrvatskoj je sve više natpisa: »Tražim djelatnicu/djelatnika« na objektima uslužnih djelatnosti. No poseban je alarm za spas jednoga od stupova društva, a to je nedostatak zdravstvenoga osoblja, posebno medicinskih sestara i tehničara. Bolnice i sindikati upozoravaju na manjak medicinskih sestara. I riječki KBC ima taj problem. Na zagrebačkom KBC-u nedostaje ih 300-tinjak. Marija Ljubičić, doktorandica studija Biomedicina i zdravstvo, komentira stanje u sestrinstvu i kvalitetu u odnosu na ostale europske zemlje, navodeći teškoće s kojim se suočava. Ona radi kao medicinska sestra već 28 godina, a sada obnaša dužnost glavne medicinske sestre Odjela za pedijatriju u Općoj bolnici Zadar. Završila je sveučilišni diplomski studij sestrinstva i specijalistički diplomski stručni studij sestrinstva. Doktorandica je poslijediplomskoga doktorskoga studija Biomedicina i zdravstvo »Klinička medicina utemeljena na dokazima« na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Viša je predavačica Sveučilišta u Zadru, na Odjelu za zdravstvene studije na Studiju sestrinstva, te vanjska suradnica Medicinske škole Ante Kuzmanića Zadar.
Autorica je udžbenika za medicinske sestre »Zdravstvena njega osoba s invaliditetom« koji je publiciran 2014. i »Palijativna zdravstvena njega« koji je u procesu objave. Autorica je i priručnika »Prehrambena vlakna – čuvari zdravlja« objavljenoga nedavno, nekoliko skripata, više znanstvenih i stručnih radova te kongresnih priopćenja. Članica je Izvršnoga odbora Pedijatrijskoga društva HUMS-a, delegatkinja Skupštine HKMS-a za podružnicu Zadar, predsjednica Povjerenstva za implementaciju palijativne skrbi u OB-u Zadar te članica brojnih stručnih povjerenstava, stručnih društava i udruga.
Dobitnica je brojnih nagrada, među kojima su nagrada za promicanje prava djeteta, »Zadarsko bijelo srce«, posebna rektorova nagrada Sveučilišta u Splitu i nagrada za znanstveni rad medicinskih sestara i tehničara. Sama je rekla da je školu za medicinske sestre upisala s namjerom i velikim unutarnjim porivom da pomaže ljudima i postane liječnica. »Otežane životne okolnosti zaustavile su me u mojim namjerama. Bog je moj tada vrlo težak mladi život ipak usmjerio baš na poziv medicinske sestre. Sada sam sigurna da je baš on odredio moj put u sestrinstvo«, svjedoči Marija Ljubičić.
LJUBIČIĆ: Osim projekta »Moj zvončić« kojim smo unaprijedili signalizacijski sustav na našem odjelu, bilo je tu još nekoliko projekata čija sam inicijatorica, poput primjerice onoga »Sunce na Odjelu za pedijatriju« kojim smo opremili vrtić u bolnici u suradnji s Dječjim vrtićem »Sunce« Zadar, zatim »Teta pričalica« koji se odvija u suradnji Lige protiv raka Zadar, Sveučilišta u Zadru i Opće bolnice Zadar, kojim se nastoji olakšati djeci boravak u bolnici i potaknuti ih što više na čitanje. Tim i drugim projektima svakako se unaprjeđuje liječenje i zdravstvena njega djece i njihovih roditelja, pridonosi povećanju kvalitete zdravstvene skrbi te omogućuju pozitivna iskustva i djece i roditelja tijekom trajanja hospitalizacije. Osim takvih projekata, sudjelujem i u raznim znanstvenim projektima s ciljem unaprjeđena sestrinstva kao profesije i poboljšanja kvalitete života populacije o kojoj se skrbimo.
Na studiju sestrinstva na Sveučilištu u Zadru predajem na kolegiju Palijativna zdravstvena njega i Zdravstvena njega osoba s invaliditetom. Vlastita iskustva trebamo prenijeti budućim generacijama. Radila sam na puno odjela i u puno različitih djelatnosti pa mi nije bilo teško sjediniti sva znanja i iskustva te ih prenijeti studentima kroz ta dva udžbenika. Znanje treba prenositi, učiniti ga dostupnim i otvarati mogućnosti za traženje novih spoznaja te poticati na usvajanje pozitivnoga zdravstvenoga ponašanja i sustava vrijednosti.
Pedijatrija je djelatnost u kojoj su zastupljeni i takvi oblici sestrinske skrbi. Još više i češće. Poveznice mojega rada i područja publikacija više su nego opravdane. Palijativna skrb djece u mojoj percepciji zauzima značajno mjesto. Roditelji djece s teškoćama u razvoju i oni čija djeca boluju od kroničnih bolesti susreću se s nizom izazova i upravo je njima potrebna podrška. Smatram da su roditelji populacija koja zaslužuje posebnu pozornost i podršku svih, ne samo u zdravstvenom sustavu, nego i šire. Zdravlje roditelja i njihove mogućnosti da pozitivno utječu na psihosocijalni razvoj i zdravlje vlastitoga djeteta od ključne su važnosti za razvoj djece, njihovo odrastanje u zdravu populaciju, a time i razvoj zdravoga društva u cjelini.
LJUBIČIĆ: Znanost je dotaknula sve sfere društva, pa tako i sestrinstvo. Medicinske sestre sve više se aktivno uključuju u znanstveni rad, publiciraju radove i time daju značajan doprinos dobrobiti populacije o kojoj se skrbe i društva u cjelini. Iako s teškoćama, sestrinstvo u Hrvatskoj, a posebno u posljednjem desetljeću, polako izlazi iz etape pomoćničkoga i isključivo asistirajućega zanimanja i razvija se u samostalnu profesiju. Svemu tomu pridonosi snažna unutarnja motivacija medicinskih sestara za obrazovanjem. Medicinske sestre obrazuju se do najviših razina obrazovanja, do doktorata znanosti, kao i sve ostale profesije s kojima surađuju. Što se tiče znanosti, sestrinstvo je profesija koja zasigurno može uvelike pridonijeti popularizaciji znanosti i njezinu približavanju općoj populaciji stanovništva. Vjerujemo da naša nastojanja na obrazovanju medicinskih sestara u području znanosti budućim generacijama otvaraju nove vidike u razvoju sestrinske profesije, suradnje s drugim profesijama i dobrobiti za pacijente o kojima se skrbimo.
LJUBIČIĆ: Premda i u drugima zemljama postoji deficit zdravstvenoga osoblja, pa tako i medicinskih sestara, statistički podatci pokazuju da u hrvatskom sustavu zdravstva nedostaje više od 12 tisuća medicinskih sestara. Medicinske su sestre preopterećene, sustav ih ne prepoznaje, što nije slučaj u zemljama Europe, u SAD-u i drugim zemljama razvijenoga svijeta.
LJUBIČIĆ: Danas su u Hrvatskoj medicinske sestre visokoobrazovane, imaju doktorate znanosti, ali priznavanje visokoga obrazovanja izmjenama Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama nije riješeno već 10 godina. To se obrazlaže financijskim teškoćama. Ne govori li to dovoljno o uvažavanju sestrinske profesije? Zaista je apsurdna situacija u kojoj postoje regularno odobreni studiji za medicinske sestre, na kojima se definiraju njihove kompetencije, educira ih se u stjecanju tih kompetencija, a onda se u zdravstvenom sustavu ne prepoznaje takav kadar. Taj totalni nesklad tržišta rada i sustava obrazovanja vrlo je frustrirajući za medicinske sestre u Hrvatskoj. Takvo što u zemljama EU-a nije moguće. U njih je jedan od značajnijih problema nedostatak sestrinskoga kadra, koji je izražen i u Hrvatskoj.
Unatoč svemu unutarnja je motivacija hrvatskih medicinskih sestara za obrazovanjem jača od realnih okolnosti. To je s jedne strane pokazatelj da hrvatsko sestrinstvo ne posustaje u tome da se u svojim nastojanima približi svjetskim razinama. S druge strane nepriznavanje stručne spreme snažno koči napredak i diskreditira sestrinsku profesiju. Ipak, uvažavanje medicinskih sestara, odgovornost za vlastitu prepoznatljivost i percepciju koju javnost ima o nama leži na nama.
LJUBIČIĆ: Hrvatski je fenomen sestrinstva specifičan. Ovo kroz što trenutačno prolazi hrvatsko sestrinstvo zbunjujuće je i nejasno mnogima kojima se pokušava objasniti način školovanja, razina obrazovanja, nazivlje, potrebe i mogućnosti sustava i slično. Iako visoko obrazovanje medicinskih sestara postoji više od 10 godina, obrazovna struktura nije povezana s tržištem rada. Zato je radna prava visokoobrazovanih medicinskih sestara teško ostvariti. Samo obrazovni sustav prepoznaje visokoobrazovane medicinske sestre. Taj negativni raskorak između obrazovanja i tržišta rada mogao bi imati negativne posljedice na percepciju mladih ljudi pri upisu na školovanje, odljev kadra, ali i status medicinske sestre u društvu.
Smatram da sve treba biti pravno regulirano i ne vidim jasnih razloga da se uredbom ne riješi pitanje medicinskih sestara. Sistematizacija radnih mjesta tada ne će biti uopće kamen spoticanja koji bi onemogućavao naša prava. Treba više raditi na promociji sestrinstva, a to je moguće samo aktivnim djelovanjem institucija, ali i svih medicinskih sestara na svim područjima na kojima djeluju.
LJUBIČIĆ: Povećanje interesa za odlazak ne samo među sestrama, nego i drugim profesijama dijelom je rezultat i pristupanja Hrvatske Europskoj uniji te percepcije da su radni uvjeti u zemljama EU-a bolji, a mogućnosti napredovanja veće. No naše društvo ne čini puno da promijeni takvu percepciju, što rezultira time da je broj onih koji su otišli ili planiraju otići u zemlje EU-a veći nego što je bio posljednjih nekoliko godina. Razumljivo je da mlade medicinske sestre vide u odlasku u inozemstvo bolje mogućnosti. Međutim, to ne mora uvijek biti tako. Hrvatska ima potencijal i mladi kadar treba usmjeravati da svoj entuzijazam i energiju usmjerava na pokretanje promjena koje će pridonijeti razvoju naše domovine.
LJUBIČIĆ: Ne vidim razlog da medicinske sestre i u Hrvatskoj to ne budu. Potrebno je samo da posjeduju specifična znanja i kompetencije u području kojim rukovode.
LJUBIČIĆ: Nedavno je HKMS objavio cijeli niz aktivnosti koje čini da bi riješio problematiku koja se ponajprije odnosi na neprepoznavanje statusa visokoobrazovanih medicinskih sestara. Hrvatski sestrinski sindikat na sličan način pokazuje što sve radi. No činjenica je da problem nije riješen. Uz druge različite teškoće u sestrinskoj profesiji, to je sigurno jedan od najvećih i najsloženijih problema. Iako se položaj medicinskih sestara polako mijenja i trenutačni razvoj sestrinstva pridonosi unaprjeđenju sestrinske prakse, mislim da se može puno više i puno bolje. Sestrinske institucije moraju dati još veći doprinos u rješavanju te ključne problematike. Valja imati na umu da stečena znanja i vještine medicinskih sestara također znatno unaprjeđuju kvalitetu zdravstvene skrbi naših građana pa je za razmatranje kako javnost gleda na problematiku sestrinstva. Ipak, ne čini mi se da su problemi sestrinstva dovoljno istaknuti u javnosti.
LJUBIČIĆ: Prioriteti se trebaju promatrati iz drugih perspektiva. Svaka životna dob ima svoju važnost. Često se i u dječjoj dobi javlja potreba za palijativnom skrblju koja se može provoditi i do odrasle dobi. Radi se o prirođenim bolestima i stanjima koja ih dovode do potpune ovisnosti o terapiji ili aparaturi za održanje života te im je pomoć druge osobe neizostavno potrebna. Zato je izgradnja ustanova dječje palijativne skrbi od iznimnoga značaja. No takve ustanove trenutačno nisu zastupljene. Roditelji nailaze na cijeli niz teškoća i nemaju mogućnost podrške. Budući da se stupanj razvijenosti društva mjeri upravo po onome što ono omogućuje najranjivijim skupinama, možemo prosuditi temeljem toga. Što se odrasle populacije tiče, novije vrijeme obilježeno je porastom demencije, velikom pojavnošću malignih, ali i kroničnih i drugih oboljenja. S druge strane napredak tehnologije i medicine dovodi do produženja životnoga vijeka, što ima za posljedicu sve veću ovisnost oboljelih osoba o pomoći druge osobe. Iako je situacija kad govorimo o ustanovama za skrb o tim osobama nešto bolja u usporedbi s ustanovama za skrb o dječjoj populaciji, ona još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini i zahtijeva poboljšanja.
LJUBIČIĆ: Sustav je ustrojen tako da one s velikim entuzijazmom i angažmanom na žalost nije moguće nagraditi. Unatoč tomu uvijek nastojim pružiti najbolje, pa tako i pacijentima i studentima i kolegama želim dati najbolje i najviše što mogu. Za mene je nagrada pozitivno iskustvo roditelja tijekom hospitalizacije, dijete koje mi se veseli, osoblje koje je zadovoljno jer ima bolje uvjete rada, okruženje prilagođeno potrebama djece i roditelja i slično. Svaka osoba i svaki pacijent neprocjenjivo je važan i treba mu pristupati s punim uvažavanjem i empatijom.
Samo ako istinski volimo ono što radimo, ako želimo to prenijeti budućim generacijama i želimo unaprijediti područje u kojem radimo i naravno ako imamo podršku najbližih, možemo puno raditi a da pri tome ne osjećamo umor, nego da nam je svaka nova obveza poticaj i radost. Ako nema strasti u onom što čovjek radi, ne može biti ni zadovoljstva ni entuzijazma. Svatko ima određene kvalitete koje se mogu razvijati i uvijek na bilo koji način može pozitivno djelovati za dobrobit društva i pacijenata za koje se skrbi. Studentima konstantno naglašavam potrebu da se prema pacijentu i njemu dragim osobama odnose onako kako bi se odnosili upravo prema sebi. Ta nam empatija omogućuje da pružimo i dajemo najbolje što možemo. Iako radimo u vrlo dinamičnu okruženju, od iznimnoga je značaja kako pristupamo pacijentima. Pacijenti nikad ne zaborave kako su se osjećali u teškim trenutcima, kako smo im pristupili i kakvo su iskustvo doživjeli pri tome.
