Dalmatinka Marija Šošić koordinatorica je inicijative »40 dana za život« za područje Dalmacije i voditeljica je Centra za život. U zajedništvu sa svojim suprugom Davorom posvetila se apostolatu za nerođene, nakon svih traženja svojega životnoga puta. Aktivna je pastoralna suradnica u svojoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici pokraj Splita u kojoj njen suprug vodi zbor, a ona pomaže oko drugih župnih aktivnosti, organizacija hodočašća i slično. Ostvareni kroz inicijativu, u kojoj vide Božju volju u svojim životima, prihvatili su nemogućnost da sami budu roditelji. Svoj su brak posvetili Srcu Isusovu i Marijinu, a molitva krunice njihovo je cjeloživotno svakodnevno opredjeljenje.
Marija je rođena 10. svibnja 1985. u obitelji Kulazo. Podrijetlom je iz Mirlović-Zagore, sela pokraj Drniša, odakle je i oboje njenih roditelja, majka Milena, rođena Burić, i otac Drago Kulazo. Ima i starijega brata Antonija koji živi u Šibeniku, oženjen je i ima troje djece. »Dana mi je ta milost da sam odrastala s bakom i djedom, od kojih sam primila najveći dar u djetinjstvu – vjeru«, pripovijeda Marija. »Sjećam se da su me vodili u crkvu, koliko sam voljela misu. Pamtim djedove molitve u sobi do moje, uz njega sam i ja naučila moliti. Bio je čovjek tišine, ali volio je moliti naglas. Još imam sve djedove molitvenike, i još uvijek imaju miris moga djetinjstva. On i baka naučili su me koliko je vjera jednostavna. Kako smo na selu imali misu samo nedjeljom, ostalih bih dana u tjednu čitala misu iz molitvenika i maštala kako bi bilo divno da imamo misu svaki dan. Iznad kreveta visjela je Gospina slika. Majci Božjoj sam predavala svaki svoj novi dan i još kao mala djevojčica prvo što bih učinila kad se probudim, poljubila bih tu sliku. Maštala sam o odlasku u misije, iz novina sam izrezivala i lijepila na zid sobe slike djece iz Afrike i naših misionara kojima sam se divila i htjela sam biti poput njih. Moji su roditelji radišni ljudi sa sela. Od njih sam se i sama naučila predanomu radu. Usadili su mi sve životne vrijednosti. Radila sam na selu sve poslove s njima, odmalena sve kućne poslove, jako sam voljela obrađivati veliki vrt, ići u vinograd, a posebno sam voljela životinje. Također sam odmalena jako voljela pisati i čitati, rano sam to naučila uz starijega brata. Pisala sam male sastavke, o onome što je meni bilo dostupno na selu, opisivala sam igre i doživljaje sa svojim bratom, o mojim životinjama. Često bi moja igra bila, kad bih složila sve te sastavke, da je to moja knjiga koju sam napisala.«
»Zavidjela sam bratu što on ide u školu, a ja ne, tako da su me roditelji morali upisati u školu godinu ranije od moje generacije, a upravo te godine počeo je rat. Išla sam u prilično neobičan prvi razred. Svega nekoliko dana na početku nastave išla sam u školu u mome selu, koja je potom bila zatvorena za nastavu, a otvorena za vojsku. Brat je tada bio u četvrtom, a ja u prvom razredu. Prebačeni smo u školu u Šibenik, ali kako su tada već sve škole bile prepune djece koja su došla iz naše okolice, za nas nigdje nije bilo mjesta. Zato smo dobili četiri prostorije za naša četiri razreda iz područne škole u ustanovi koju su polazila djeca s poteškoćama u razvoju. Tada sam prvi put vidjela takvu djecu i puno smo se družili s njima jer smo, unatoč razdvojenim učionicama, više vremena zbog granata provodili u skloništu nego u razredu. Učila sam uz voštanu svijeću jer jako dugo nismo imali struje. Ali kako sam jako voljela učiti, ustrajala sam, iako nisam imala gotovo nikakve uvjete. Naša učiteljica Mila Kapović cijeloj je mojoj generaciji u tim teškim ratnim danima bila uistinu kao majka, i naši su roditelji imali veliko povjerenje u nju. Mama je čekala brata i mene iz škole zabrinuta jer nikad se nismo vraćali u isto vrijeme, zbog različitih opasnosti i barikada na putu. Nije bilo telefona ni mobitela. Jedan dio školske godine, zbog teških ratnih okolnosti, uopće nismo ni išli u školu, a učiteljica je nama djeci iz sela po vojnicima povremeno slala zadaće za učenje da ne izgubimo godinu. Dugo vremena i nakon završene škole učiteljica je cijeloj mojoj generaciji donosila torte za rođendan, kao i za svaki sakrament koji smo primali. Drugi i treći razred polazila sam u župnoj kući u selu u improviziranom razredu jer naša je škola i dalje zbog rata bila zatvorena. Kasnije sam školovanje nastavila na Unešiću, a potom sam srednju školu polazila u Šibeniku, jer u Drnišu još nisu bile obnovljene škole srušene u ratu. Bila sam jako vezana za moju franjevačku župu Marijina uznesenja u selu, sudjelovala u župnim aktivnostima, bila redovita na misama, čitala sama na misi, a od župnika sam dobila svoju prvu krunicu, kao dar nama djeci koja smo toga došašća kitili bor u crkvi. Naučio nas je moliti, i od tada do danas molim krunicu svaki dan. Moji župnici na selu bili su moji svjetionici vjere.«
»Nakon završetka srednje ekonomske škole preselila sam se u Split zbog studija na Ekonomskom fakultetu. Diplomirala sam 2009. godine i radila sam u struci. Bilo mi je jako teško prilagoditi se u velikom gradu. S vremenom sam upoznala kolege na fakultetu, koji su me pozvali na vjeronauk za mlade utorkom navečer u župi Prečistoga Srca Marijina na Blatinama, koji je vodio kapelan. Tako sam počela još dublje upoznavati svoju vjeru. Upoznala sam tamo još jako puno divnih ljudi s kojima sam rasla u vjeri. Danas su to moji prijatelji, kumovi, a tamo sam upoznala i muža. S vremenom sam poželjela sudjelovati i u drugim aktivnostima u župi, koliko su mi dopuštale obveze na fakultetu. Počela sam dolaziti i na klanjanje četvrtkom.
Potom sam Božjom providnošću, preko prijateljice Nede s kojom sam dijelila stan, došla do duhovnih vježba svetoga Ignacija za laike koje su snažno produbile moj odnos s Bogom i učile me važnosti discipline u molitvi. Preko svakodnevnoga razmatranja Božje riječi i zapisivanja poticaja u molitvi, upoznala sam sebe i svoje slabosti, rane i sve to predavala Isusu. Naučila sam tu i nešto jako važno što mi danas jako pomaže u apostolatu u koji sam uključena, kao i u svim životnim područjima, a to je slušati i osluškivati, razlučivati i svakodnevno se opredjeljivati za Krista i njegovu volju. Zatim sam se uključila u župnu molitvenu zajednicu ‘Novo rađanje’ u župi u koju sam prvotno dolazila na župni vjeronauk. Tada je župnik bio Mijo Grozdanić, ujedno voditelj te zajednice u koju me pozvao. Beskrajno sam zahvalna Gospodinu što ga je stavio na moj životni put. On je jako zaslužan za moje daljnje duhovno dozrijevanje, a povjerenje koje je uvijek imao u mene pomoglo mi je da iziđem iz svoje čahure. Bila sam jako samozatajna i rijetko sam progovarala, osobito kada bih bila u društvu većega broja ljudi.«
»S vremenom, kad sam bila u ranim dvadesetima, počela sam se pitati o svom životnom pozivu. Moj san iz djetinjstva bio je odlazak u misije. Nisam se namjeravala udavati jer sam mislila da je to nespojivo s odlaskom u misije. Počela sam moliti da mi Gospodin pokaže kad je taj trenutak, kamo trebam otići, jer tada je moj pojam misija bio odlazak u neku daleku zemlju služiti siromašnima. S vremenom, kako sam odrastala, ta je čežnja u mome srcu rasla. No u trenutku kad se momu bratu rodio prvi sin koji je dugo boravio u bolnici, a ja sam ga posjećivala svaki dan, i jako ga zavoljela, u meni su se počeli javljati majčinski osjećaji. Počela sam se premišljati o svom pozivu. I odlučila poduzeti nešto s misijama kad sam već toliko vremena svog života posvetila snovima o tome. Krenula sam s obukama za volontiranje, s učenjem jezika. Još uvijek nisam bila sigurna kad i što moram poduzeti. Čekala sam Božji znak. Jednoga me dana pozvala prijateljica na izložbu slika afričke djece i volontera i radova koji su izrađivali misionari. Mislila sam da ću tada doživjeti taj ‘klik’, konačno nešto opipljivo misionarsko, i da ću onda sve konkretno dogovoriti. Ali na izložbi razočaranje, nisam osjetila ništa. Vidjela sam tek lijepe slike, i lijepe ručne radove. Utučena, jer ponovno sam bila na početku s izborom, krenula sam prema crkvi na misu na kojoj je moja molitvena zajednica pjevala. Bilo je nekoliko minuta prije mise, naš zbor, a osobito glazbenici, trebali su već odavno biti na svojim mjestima. Ulica je bila prazna. Odjednom je iz crkve izišao Davor Šošić, koji je u našem zboru svirao gitaru, i krenuo prema meni. Srdačno mi se osmjehnuo. A dok mi je on prilazio, iz svoje sam utrobe začula glas: ‘Ovdje su tvoje misije. Ovo je tvoj muž.’ Bila sam zaprepaštena jer nikako nisam mogla povezati ono što čujem sa stvarnošću. Davor i ja nismo bili bliski, tek članovi iste zajednice i zbora, ništa drugo zajedničko nismo imali. Od tog dana počela sam ga izbjegavati. Iako sam znala da on nije mogao znati što mi se u tom trenutku dogodilo, zazirala sam od njega jer sam sebi htjela dati odmak kako bih vidjela što je sve to značilo. No što sam ga više izbjegavala, on je bio sve prisutniji u mom životu. Odjednom sam ga počela viđati još više nego što je to bilo dotad po redovitim susretima zajednice. Tako smo sve češće imali prilike za razgovore i upoznavanja. Shvatila sam da sam nepotrebno zazirala od njega jer dijelimo posve iste životne vrijednosti i stajališta. Uskoro smo prohodali. Nije bilo onako kako sam zamišljala i kako mi se činilo da parovi oko nas skladno žive. Činilo mi se da smo, unatoč zajedničkoj vjeri i pogledima na život, dva posve različita svijeta. Često mi je padalo na pamet da trebam od svega odustati, ali ono što nas je, vjerujem, uistinu držalo bila je krunica koju smo molili na baš svakom zajedničkom susretu i šetnjama. Molitva i življenje čistoće ono je što je iznijelo naš odnos do braka. Čistoća nam je pomogla da jedno drugo vidimo jasno, bez lažnih slika, lažnih emocija ili navezanosti. Davor je Splićanin, rođen je 1978., diplomirani je inženjer strojarstva i radi u struci u jednom privatnom poduzeću. Vjenčali smo se u prekrasnoj crkvi sv. Mihaela, na čiji smo se blagdan i zaručili, posvetili našu obitelj Srcu Isusovu i Srcu Marijinu i sad živimo u Žrnovnici pokraj Splita, u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije, gdje moj muž vodi zbor, a ja pomažem oko drugih župnih aktivnosti, organizacije hodočašća i slično.«
»Bog se pobrinuo i za moje snove iz djetinjstva. Već na našem bračnom putovanju ostvario se moj misionarski san. Dobili smo za vjenčani dar tjedan dana odmora u hotelu naših prijatelja u Istri. U to vrijeme u hotelu je boravio jedan svećenik iz Kameruna. Došao je u našu domovinu jer mu je upravo Hrvatica misionarka s. Mirjam Šurjan pomogla na njegovu svećeničkom putu. On se kao dijete istaknuo kao vrijedan učenik, a ona mu je donacijama iz Hrvatske osigurala školovanje, zahvaljujući čemu je postao svećenik. Časna je tada već bila u mirovini, a obećala mu je da će jednoga dana on posjetiti njenu zemlju. I to se dogodilo upravo za našega boravka u tom hotelu. Njemu je boravak bio darovan istodobno kao i nama. Upoznali smo se, išli svakoga dana zajedno na mise, upijali smo njegove priče. Potreslo me kako oni u Kamerunu imaju bijedne uvjete života. Najviše me se dojmilo to što djeca iz njegove župe nemaju školu, a ja tako volim školu i uvijek sam voljela učiti. Tako smo muž i ja došli na ideju da bismo sasvim jednostavnim malim odricanjima mogli poslati dovoljno sredstava da im izgradimo školu. Abbe Felix je ponizno pristao. Nekoliko mjeseci nakon njegova povratka u Kamerun i našega povratka u naše svakodnevnice izgrađena je škola u Kamerunu koju je Abbe Felix nazvao ‘Shalom’. Pozvao nas je u posjet njegovoj domovini, ali kad smo zakazali termin dolaska, izbio je rat u njegovoj zemlji i veliko haranje zla preko ‘Boko Harama’. Naša škola pretvorila se u kamp za izbjeglice. Mjesečno smo slali novac koji smo prikupljali od naših prijatelja kojim su se hranili svi ti ljudi tek rižom, prosom i sardinama. Naše prijateljstvo traje već sedam godina, a pet godina nakon prvoga susreta vidjeli smo se ponovno. Kad je bio pred amputacijom noge, muž i ja pozvali smo ga k nama u Hrvatsku na liječenje, da bi se noga ipak pokušala spasiti. Uz mnoge zaprjeke koje smo pritom prošli, došao je, boravio nekoliko mjeseci u našem domu, a tako oplemenio i izmijenio naše živote. Uspješno je operiran i nakon oporavka, po pozivu svoga biskupa, odazvao se na služenje kao župnik u Francuskoj, a ovoga se ljeta vraća u svoju domovinu služiti svomu narodu.«
»Nakon prve godišnjice našega braka prijateljica Marija pozvala me da se uključim u molitvu za nerođene tako da se priključim sastanku na koji je došao u Split voditelj inicijative ’40 dana za život’ Ante Čaljkušić iz Zagreba. Pristala sam doći, premda tada još nisam znala točno o čemu se radi, mislila sam da se organizira neka devetnica u gradu. Kad sam čula o čemu se točno radi, da je to 40-dnevna molitva, i to pred bolnicom, pokušala sam pobjeći od svega, smišljajući sama sa sobom izgovore kako to nije za mene, kako ja ne znam baš govoriti ako bude trebalo, kako puno radim na poslu i već mi to oduzima puno vremena, već sam dovoljno aktivna u župi, a i moram se posvetiti obiteljskom životu. Sve te kule koje sam izgradila oko sebe Gospodin je rušio jednu po jednu. Prvi dan prve kampanje za nerođene u Splitu ostala sam bez posla jer se moja firma ugasila i tako se otvorilo vrijeme za apostolat. Moj je muž odlučio podržati moj angažman u apostolatu za život. Mislila sam da će to biti jednokratna četrdesetnica za nerođene, a danas svjedočimo da je prerasla u nacionalni pokret. I ne samo to. Iz molitve pred bolnicama nastali su programi kojima pomažemo ženama i muškarcima s ranom pobačaja, ‘Oprostom oslobođene’ i ‘Iscjeljenje očeva srca’. Imamo i program za parove koji ne mogu, a žele imati djecu ‘Vikendi Srca Marijina’, zatim programe za mlade ‘Prava ljubav čeka’, i materijalno, moralno i duhovno pomažemo trudnicama i majkama koje su odabrale život, a koje su mislile da je pobačaj jedino rješenje. Osnovali smo udrugu ‘Hrvatska za život’ kroz koju provodimo sve te programe, a nakon tri godine volontiranja sada sam zaposlena u udruzi kao koordinatorica inicijative za područje Dalmacije, u devet gradova u Dalmaciji i jednom u Lici, i vodim Centar za život koji smo otvorili u lipnju u Varošu u prostoru časnih sestara Služavaka Maloga Isusa, a koji je sada naš ured inicijative i mjesto gdje provodimo sve naše programe. Nisam bila ni svjesna koliko je pobačaj razoran dok nisam upoznala one koje su tu traumu prošli, a nisam znala ni što je prava i istinska radost dok nisam primila u naručje prvo dijete spašeno od pobačaja. Osvjedočila sam se o snazi zajedničke molitve i što se sve može postići kad se ujedinimo u borbi za svaki začeti život. Snažno mi se urezao u sjećanje razgovor s jednom trudnicom čija nas je prijateljica, kojoj se povjerila o neželjenoj trudnoći, vidjela pred bolnicom. Dogovorila je termin pobačaja jer ju je dečko napustio kad je saznala da je trudna. U tom trenutku ona nije vidjela razlog zašto bi rodila. Razgovarali smo svaki dan, tjedan dana. Shvaćala je da je to živo biće i bila joj je to teška odluka. Vjerujem da se ni jedna majka ne odlučuje olako za pobačaj jer zna da je već majka i kad pobaci i dalje će biti majka, ali mrtvoga djeteta. Večer prije zakazanoga termina poslala mi je poruku: ‘Hvala ti na svemu, ali ja sam odlučila. Ujutro idem pobaciti.’ Osjetila sam nemoć. Svim svojim ljudskim snagama nisam uspjela. U tom trenutku članovi inicijative organizirali su noćnu stražu. Odlučili smo moliti, ustajali smo svatko po sat vremena, kako bismo u svojim domovina molili za spas toga djeteta. Iako je izgledalo nevjerojatno da se ta majka predomisli, jer već je zakazala termin, znali smo da Gospodin ima posljednju riječ. Ujutro u vrijeme zakazanoga termina trudnica mi je poslala poruku u kojoj je pisalo: ‘Ne znam zašto, ali rodit ću. Nemam objašnjenje zašto, ali nazvala sam kliniku i otkazala sam pobačaj.’ Gospodin je još jednom pokazao koliko je velik. I koliku snagu ima molitva. Rodila je predivnoga dječaka koji je prošle zime proslavio već treći rođendan. On je sada njena velika životna utjeha, radost, ali i veliko obogaćenje naših života. Da je spašen samo jedan život, vrijedilo je sve žrtve i truda. Do danas znamo za više od tri razreda djece spašene od pobačaja u Hrvatskoj i cijeli gradić ljudi u cijelom svijetu gdje djeluje inicijativa. To su djeca koja danas slave rođendane, igraju se i radost su svojim roditeljima. A bili su u opasnosti biti pobačeni. Njihove majke svjedoče da su odustale od pobačaja u posljednji trenutak upravo zbog prisutnosti molitelja pred bolnicama, a duhovna, moralna i materijalna potpora koju im je inicijativa pružila omogućila im je da svladaju zaprjeke za koje su mislile da su nepremostive i da je pobačaj jedino rješenje. Upravo je zato naša prisutnost pred bolnicama toliko važna, nekomu uistinu može spasiti život. Moj muž također se aktivno uključio u apostolat za život i sve radimo zajedno. On sada služi u apostolatu kao provoditelj programa za muškarce ranjene pobačajem ‘Iscjeljenje očeva srca’. Brak sam ranije smatrala smetnjom mojim snovima, a tek brak je, evo, omogućio sve moje snove.
Bog je dao da preko apostolata za nerođene, na koji nas je pozvao, služimo malenoj djeci i tako s nama ponio križ neplodnosti. Uz to, shvatila sam da je ovaj apostolat zapravo misija. U jednoj propovijedi o. Marka Glogovića čula sam riječi: ‘Nerođena djeca su najsiromašniji ljudi na svijetu. Oni imaju samo plodnu vodu oko sebe i majčinu posteljicu i ja ću ih štititi dok me bude.’ Ta mi se rečenica blago poput lahora spustila na srce. Cijeli život htjela sam služiti siromasima. Dječji snovi bili su daleka zemlja, a Božji plan bio je sasvim drugačiji. Preko inicijative ’40 dana za život’ osjetila sam istinsko ispunjenje majčinskoga poziva. Svako dijete spašeno od pobačaja koje smo držali u rukama bilo je pobjeda života i plodnost u našim srcima. Od naše nemogućnosti da budemo roditelji učinio je da budemo duhovni roditelji mnoge djece. Svoju budućnost, svaki novi dan prepuštamo u Otčevu volju i molimo svaki dan da u zahvalnosti prepoznajemo znakove njegove ljubavi kojom nas njegova čvrsta ruka vodi.«
