Slično i usporedno s istraživanjima povijesnih izvora koji govore o Isusu, stručnjaci se bave izvorima koji govore o Isusovoj majci, pokušavajući na temelju dostupnih vrela i uspoređujući ih rekonstruirati, koliko je to moguće, temeljne koordinate života Marije iz Nazareta. Najbrojnija povijesna vrela dijele se na biblijska i ona koja o njima izravno ovise, na apokrifna (knjige i spisi koji su nastali usporedno s novozavjetnim knjigama, ali nisu ušli u biblijski kanon) i postbiblijska (svjedočanstva iz vremena rane Crkve, otački spisi, ranokršćanski liturgijski obrasci…). No postoje i izvanbiblijska povijesna vrela. Iza njih stoje poganski ili židovski pisci. Budući da ni u onodobnom Rimskom Carstvu ni u židovskoj zajednici novonastala kršćanska zajednica nije naišla na dobrodošlicu, ti su izvori prema kršćanstvu i njegovu osnivaču Isusu Kristu, a onda u skladu s tim i prema Isusovoj majci, izrazito neprijateljski raspoloženi. Štoviše, riječ je o pokušajima ozloglašavanja i diskreditacije.
Postoji više rabinskih citata koji su se u V. ili VI. stoljeću slili u židovski Talmud, no nastali su davno prije, u II. stoljeću. S njima polemizira već kršćanski filozof i mučenik Justin (100. – 165. godine) u svojem djelu »Razgovor s Trifunom«, a preuzima ih, također u II. stoljeću, grčki filozof Celzo, prvi antički filozof koji je osporavao kršćanstvo. Djelo »Istiniti logos« u kojem je izložio svoju kritiku kršćanstva nije sačuvano, nego je poznato na temelju Origenova pobijanja Celzovih teza. Ukratko, Celzo preuzima rabinsku tezu i klevetu da je »pravi« Isus neki Ješua ben Pandera (ili Pantera), sin prelje po imenu Marija i rimskoga vojnika Pantere. Takvo je ime u Rimljana bilo iznimno rijetko te u sebi krije moguću aluziju na grčku riječ »parthenos«, djevica. Važnije od same poruge na račun djevičanskoga začeća Isusa Krista onodobnim je predstavnicima židovstva bilo zanijekati Isusovu punopravnu pripadnost izabranomu narodu, pogotovo Davidovoj lozi iz koje je prema tradiciji trebao proizići Mesija, Krist.
Koliko god bili klevetnički i blasfemijski raspoloženi, nekršćanski izvori koji govore o Mariji nisu povijesno bezvrijedni. »Ta je kleveta povijesno vrlo važna: nitko ne bi ismijavao djevičansko začeće Isusa Krista da kršćani u njega nisu vjerovali te da tradicija o njemu nije postojala prije tih tekstova; ona seže u prvu polovinu I. stoljeća«, kaže talijanski patrolog Vito Sibilio. Drugim riječima kleveta neizravno upućuje na istu onu istinu kršćanske vjere koju tematiziraju evanđelisti Matej i Luka: Isus Krist, Bogočovjek, došao je na svijet izvanrednim Božjim zahvatom u krilu Djevice.
Davni napad na Marijino dostojanstvo navodi na još jedan zaključak, dodatno potvrđujući iskustvo koje Crkva i bez njega posjeduje. Marija, naime, nije bila pravi cilj napada osporavatelja. Izravni cilj bila je kršćanska zajednica, Crkva, a onda i njezin utemeljitelj Isus Krist. Poruga Mariji samo je bila sredstvo da bi se osporilo Crkvu i Krista. No Marija kao Majka ne može a da ne podijeli njihovu sudbinu.
