Svaki život piše svoju priču, a svaki vjernik ima svoje iskustvo s Bogom, s križem s kojim se suočava i koji nosi kroz svoj život. U svjetlu koje donosi Krist svaki čovjek ima mogućnost i prigodu vratiti mu se i pronaći snagu za suočavanje s padovima i boli koju donosi život. Svoje iskustvo o susretu s Kristom, kao i svjedočenje o umiranju njegove petnaestomjesečne djevojčice u knjizi »Ne dam te od sebe« iznosi Marijan Krajinović. Imprimatur za knjigu dao mu je banjolučki biskup Franjo Komarica.
»Oženjen sam, otac triju kćeri, a po zanimanju magistar inženjer strojarstva. Poslije Isusova poziva, što je opisano u knjizi ‘Ne dam te od sebe’, završio sam i teologiju, pa sam stručni prvostupnik teologije«, navodi u svom predstavljanju Krajinović. »Teško je to objasniti kad čovjek doživi unutarnje obraćenje i znakove koji su možda javnosti nerazumljivi. Kad analiziram Bibliju, to promatram u kontekstu da svatko tko je doživio najveću milost mora se suočiti i s križem na zemlji. I jedno i drugo opisano je u knjizi ‘Ne dam te od sebe’. To tada nisam razumio, ali s vremenom sam shvatio da Bog upravlja svime. I sigurno sam križ ne bih nikada prihvatio i razumio da nisam doživio nadnaravne znakove prije toga, a posebno sa smrću moga djeteta.«
Krajinovićeva kćerkica Maria umrla je sa 15 mjeseci od komplikacije teške upale pluća, nepoznata uzroka. U knjizi »Ne dam te od sebe« opisao je agoniju svojega djeteta. Roditelji su kraj njezina bolesničkoga krevetića izmolili tisuće krunica. U svojem svjedočenju u knjizi Krajinović je napisao: »Moja kćerkica Maria bila je dva i pol mjeseca u inkubatoru čim se rodila, zatim je malo više od devet mjeseci bila doma: rasla je, smijala se, uveseljavala svoje sestre i nas roditelje. Uvijek je bila nasmijana i uvijek joj je pogled bio pun pitanja. Jednom mjesečno imala je kontrolu, liječnici su hvalili sve: vid, sluh, motoriku, rad mozga, koliko je aktivna, koliko se zna sama zabaviti. Jedino su rekli da pluća nisu razvijena, ali da će se razviti do druge ili treće godine kao u ostale djece te dobi.« No stanje s plućima u međuvremenu se zakompliciralo. Maria je završila u bolnici. Liječnik je među ostalim rekao: »Tata, ovo je potres. Sve se u organizmu srušilo. Ona će umrijeti. To je kao da je srušena kuća i mi držimo golim rukama zid da se ne sruši. Mi ga svojim rukama ne možemo podići. Prije 20-30 godina dok nije bilo ovakvih aparata već bi bila mrtva.«
Roditelji i sestre odjednom su bili suočeni s bolnom prognozom koju je bilo teško prihvatiti. »Nisam više išao na posao, nego smo cijelo vrijeme supruga i ja bili kraj kćerkice Marije u bolnici. Dopušteno vrijeme posjeta bilo je od 12 do 18 sati, u bolnicu smo kretali u 11, a vraćali smo se oko 19.30. Počeo sam moliti 41 krunicu dnevno, od toga 28 Božjemu milosrđu, devet djetetu Isusu i četiri nebeskomu Otcu. Išli smo kao i obično svako jutro na misu«, prisjeća se Krajinović.
Kako je vrijeme odmicalo, stanje djevojčice se pogoršavalo. Otac je bio kraj krevetića kad mu je pristupio liječnik i kazao: »Ona krvari u pluća, ništa što smo dali od jutros nije uspjelo zaustaviti krvarenje. Ona će danas umrijeti.« O tome pripovijeda: »Nisam imao što pitati, vidim po aparatima, po Marijinoj bijeloj koži da nije ostalo puno vremena. Možda je ostalo još četiri sata života, možda sedam, ali sigurno ne 24. Ja koji sam izmolio na tisuće krunica, na desetine tisuća Otčenaša, sada nisam mogao izmoliti Otčenaš. Nekoliko sam puta pokušao kroz suze moliti i nisam mogao, niti sam se mogao sjetiti kako se moli Otčenaš. Samo sam plakao«, prisjeća se najbolnijih trenutaka života.
Na posljednji dan njezina ovozemaljskoga života vapio je: »Maria, ne moj ići. Ostani s tatom… Bože, zašto si nam je dao, a sada je uzimaš?« Njegova mu je supruga u suzama i teškoj boli, ali svjesna svega rekla: »Pusti je. Pusti je da ide, vidiš da pati.« Osvrćući se na te trenutke neizdržive boli, otac navodi: »Nema veće boli od boli kad se uzima vlastito mrtvo dijete u naručje. Gledao sam bijeli lijes koji odlazi i koji se spušta u praznu bijelu grobnicu. Veću bol čovjek ne može doživjeti na ovom svijetu od one da spušta vlastito dijete u grob.«
Krajinović je do posljednjega trenutka vjerovao da će Maria živjeti, pa je čak i u trenutku smrti kazao: »Bože, ti je možeš oživjeti. Tebi je sve moguće, Isuse, oživio si Jairovu kćer, možeš i moju.« No danas s dubokom vjerom Krajinović prihvaća volju Božju, a u obraćanju Gospodinu u svojem svjedočanstvu je napisao: »Iskao sam od Tebe da ti moja obitelj i ja služimo na čast i slavu. Zaiskah od Tebe, Gospodine, još jedno dijete. I Ti mi ga dade. I čim sam se zaljubio u to predivno stvorenje koje mi dade, moju kćerkicu, ti je pozva k sebi. Tvoja je uvijek bila. Tvomu sam je imenu posvetio, Isuse.«
Govoreći o pitanju koje je često postavljao, a sada o njemu promišlja, Krajinović navodi: »Gledajući iz perspektive zemlje, to je logično zemaljsko pitanje: Zašto? No isto tako ako gledamo iz perspektive raja, onda je tek razumljivo. Zbog čistoće ta sva djeca koju je Bog pozvao k sebi su sveta jer nikada nisu zgriješila. Grijeh ih nikada nije dotaknuo.«
Napisao je pjesmu svomu anđelu kao poticaj roditeljima koji se suočavaju sa sličnim problemima. »Pjesma je napisana kada i ostatak knjige. Bog Duh Sveti me nadahnuo za tu pjesmu koja opisuje koliko smo mi kao obitelj dobili milosti kroz našega Anđela, našu Mariju. Pjesma opisuje veliku ljubav koja se isprepliće s boli, patnjom, nadom i spoznajom nama roditeljima, Marijinim sekama Ivani i Ani, da je naš Anđeo na najradosnijem mjestu u kraljevstvu Otca našega, u krilu Majke Marije. Pjesmu je uglazbio i otpjevao Krešimir Jelić i upravo je u izradi spot za nju, a kroz spot želimo da i drugi roditelji, braća i sestre malih anđela koji su otišli u vječnu radost našemu Otcu i vizualno vide da ima još obitelji koje prolaze isto što i oni. Na desetke roditelja do sada mi je prišlo te smo se zagrlili. Mi jedino znamo kako je to doživjeti. Pjesma se zove ‘Mom Bogu i mojoj kćerkici Mari(j)i’«.
Na pitanje ususret svetkovini Velike Gospe gdje je Majka Božja u njegovu životu Krajinović odgovara: »Ako je Gospa dostojna da se sam Bog utjelovi i po njoj siđe na zemlju, postane tijelo, ona je nama svima Majka. Bog ju je uzdignuo na pijedestal. Po Majci Mariji i moja je najmlađa kćerkica dobila ime Maria. Još dok je bila u utrobi svoje zemaljske majke Marine Isusu sam je posvetio.«
Obitelj Krajinović često hodočasti u marijanska svetišta. »Bio sam u gotovo svim marijanskim svetištima u Hrvatskoj: u Mariji Bistrici, Trsatu, Sinju, još nisam bio u Erdutu, ali sigurno ću otići. U Mariju Bistricu svake godine o blagdanu Velike Gospe idemo pješke 20-ak kilometara. Naravno ondje je ispovijed i misa. Idem i u Međugorje dva puta godišnje na hodočašće. Gospa je naša zagovornica. Sam Bog joj je u svemu pomagao. Sama je bila čovjek, iako savršen čovjek, bez grijeha. Ali gledajući ljude oko sebe, vidjela je njihov jad i slabosti. Uistinu tko je dostojan da se sam Bog utjelovi i spusti na zemlju, dostojan je da ga svi ljudi na svijetu zovu Blaženom i Majkom. Gospa – naša odvjetnica. Ja se uglavnom uvijek obraćam Isusu, ali mi je Majka Marija ideal života. Isusu postavljam pitanja, prigovaram, žalim se, tražim pomoć da ispunim njegovu volju, a to je Gospa ispunila i podnijela sve patnje svijeta. Primila je Sina, Isusovo mrtvo tijelo u krilo. Srušio joj se svijet. Ali samo nakratko. Uskrsnuće je tu«, svjedoči Krajinović.
