Karizma, od grčke riječi »harizma«, općenito označava – darovanu božansku milost. Primjenjujući je na redovničku zajednicu, može se reći da je to jedna od temeljnih odrednica i nadahnuće u njezinu poslanju i djelovanju po kojem se ona prepoznaje. U odnosu na članove redovničke zajednice znači najprije njihovu osobnu trajnu formaciju, tj. rad na sebi, a potom i životno svjedočenje s ciljem obogaćenja Crkve i cijeloga društva. Tako su u povijesti Crkve niknule brojne redovničke zajednice s karizmom posebnoga štovanja Majke Božje i širenja pobožnosti prema njoj. Jedna od njih je i Red slugu Blažene Djevice Marije čiji se članovi u puku nazivaju serviti, kratice – OSM, prema latinskom nazivlju »Ordo Servorum Beatae Mariae Virginis«. Osnivači reda, koji nikada u Hrvatskoj nije »pustio korijenje«, sedmorica su bogatih i utjecajnih, ali i pobožnih talijanskih trgovaca: Buonfiglio dei Monaldi, Giovanni di Buonagiunta, Amadeus degli Amidei, Ricovero dei Lippi-Ugguccioni, Benedetto dell’ Antella, Gherardino di Sostegno i Alessio de’ Falconieri. Bili su članovi Velike družbe naše Gospe u 13. stoljeću u Firenci, a kao trgovci putovali su Italijom, Francuskom i Belgijom susrećući se s heretičkim sektama, koje su ne samo širile zablude, krivovjerja i pogrješne ideje, nego su uzrokovale rascjepe i sukobe među vjernicima. Prema predaji, na blagdan Velike Gospe ukazala im se Blažena Djevica Marija te ih pozvala da napuste svijet i posvete se širenju pobožnosti prema njoj.
Stoga su odlučili osnovati pokornički pokret, kakvi su se u to vrijeme osnivali u europskim gradovima, poput dominikanaca, franjevaca, karmelićana, augustinaca i dr. Napustili su svoje poslove i obitelji, razdijelili bogatstvo siromasima i osnovali zajednicu koja se u početku zvala Braća od pokore. U središte svoga duhovnoga života stavili su žalosti Blažene Djevice Marije, pobožnost koja je i započela u srednjem vijeku, koji je bio vrijeme rata i patnje. Npr. u razdoblju od 1348. do 1377. godine gotovo 40 posto europskoga stanovništva umrlo je samo od kuge, ne računajući ostale epidemije, nedaće, katastrofe, ratove i slično. Potaknuti ljudskim tragedijama, mnogi su se ljudi okrenuli Raspetomu Kristu i njegovoj Žalosnoj Majci tražeći od njih pomoć u shvaćanju i prevladavanju vlastitih patnja.
Pobožnost sedam žalosti Blažene Djevice Marije vezuje se uz sv. Brigitu Švedsku, kojoj je u nizu ukazanja koja je imala tijekom života Djevica Marija jednom prigodom objavila pobožnost na čast sedam njezinih žalosti, obećavši milosti onima koji budu svakodnevno molili i širili tu pobožnost. Pobožnost je odobrila Sveta kongregacija za širenje vjere i papa Klement XII. u prvoj polovini 18. st.
Za one koji će je svakodnevno častiti razmatranjem njezinih suza i boli, popraćenim molitvom »Zdravo, Marijo«, Marija je po sv. Brigiti dala sedam obećanja: podarit će mir njihovim obiteljima, dobit će prosvjetljenje o Božjim otajstvima, tješit će ih u njihovim bolima i pratiti u njihovu radu, dat će im koliko god traže, dokle god to nije u suprotnosti s predivnom voljom njezina Božanskoga Sina ili s posvećenjem njihovih duša, branit će ih u njihovim duhovnim bitkama s paklenim neprijateljem i štititi ih u svakom trenutku života, vidljivo će im pomoći u trenutku njihove smrti, vidjet će lice svoje Majke; pribavivši od svoga Božanskoga Sina milost da oni koji šire pobožnost njezinim suzama i bolima budu uzeti ravno iz ovoga zemaljskoga života u vječnu sreću jer će svi njihovi grijesi biti oprošteni, a njezin će im Sin biti vječna utjeha i radost.
Sedmorica odlučnih i posebice privrženih Majci Božjoj jedno su vrijeme živjeli u Cafaggiju, izvan firentinskih gradskih vrata, u samoći, pokori i molitvi, no g. 1245., tražeći samotnije mjesto, pošli su na brdo Monte Senario udaljeno 18 km sjeverno od Firence, gdje je uz suglasnost i pomoć tadanjega firentinskoga biskupa Ardinga osnovan i prvi servitski samostan. U njemu se od početaka sve do današnjih dana na osobit način časti Blažena Djevica Marija različitim pobožnostima, moljenjem krunice Gospe od Sedam Žalosti, slavljenjem dana Majke Božje subotom, započinjanjem svih poslova s molitvom »Zdravo, Marijo« ili »Zdravo, Kraljice« i dr. Tamo su se i nazvali Red slugu Blažene Djevice Marije. Za pravila redovničkoga života uzeli su pravila sv. Augustina zavjetujući se, kao i gotovo sve druge redovničke zajednice, na siromaštvo, čistoću i poslušnost. U čast Marijinih žalosti nose prepoznatljiv crni habit. Valja također istaknuti da su se od osnutka uz molitvu i pustinjački način života brinuli i o siromasima i onima koji trpe. Red je 1249. odobrio papa Inocent IV., a potvrdilo ga je više papa: Aleksandar IV. 1256., Nikola IV. 1290., Benedikt XI. 1304. te Martin V. koji ih je 1424. uvrstio u prosjačke redove.
Zbog dosljednoga redovničkoga života ubrzo se zajednici pridružuje sve veći broj osoba želeći slijediti i živjeti njihovu molitveno-karitativnu djelatnost, pa je osnovan drugi samostan u Sieni. Serviti naseljavaju drevne i napuštene samostane izvan Apenina: sv. Ansana u Brentu, sv. Margarete u tirolskom Barbianu, sv. Salvatorea kod Modene, sv. Aleksandra u Bresci i dr. Međutim, servitska je karizma bila u to doba toliko snažna da se red počeo već u 13. st. širiti diljem Europe, u Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj, a sljedećega stoljeća u Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj, Austriji i Belgiji. Serviti također osnivaju misije na Kreti, Filipinima i u Indiji, a u 19. i 20. st. proširili su se na sve kontinente, u SAD-u i Meksiku, afričkim zemljama Kraljevini Svazi, Mozambiku i Ugandi, južnoameričkim Brazilu, Čileu, Argentini, Urugvaju, Boliviji, Venezueli i Kolumbiji te Australiji. Prema najnovijim podatcima oko 1000 servita danas djeluje u 28 zemalja diljem svijeta.
Međutim, tijekom povijesti za servite je bilo više iznimno teških razdoblja, kao npr. tijekom protestantske reformacije kada je nasilno zatvoreno mnogo njihovih samostana u Njemačkoj. Zatim, kao i cijeli jug Francuske, mnogi su njihovi samostani g. 1720. bili pogođeni kugom, g. 1783. bili su protjerani iz Praga, car Josip II. u 18. st. ukinuo je mnoge katoličke redove i raspustio samostane, među njima i servite, a 1835. u Španjolskoj su zatvoreni brojni njihovi samostani. Ta servitska otpornost po kojoj su se oni uvijek pridizali, zaliječili rane i nastavili živjeti svoju karizmu u Crkvi i svijetu može se tumačiti s više motrišta, ali jedan je zasigurno »najmoćniji« – svu sedmoricu utemeljitelja, sahranjene u crkvi na spomenutom brdu Monte Senariju, proglasio je najprije g. 1717. blaženima papa Klement XI., a svetima g. 1888. papa Leon XIII. Na Veliku Gospu 1933. kosti su im skupljene u jednu relikviju i prenesene u kapelu koja im je podignuta i posvećena na Monte Senariju, a njihov se spomendan slavi 17. veljače.
Serviti su se danas uključili u suvremeni pastoral, bave se dušobrižništvom i odgojem, a posebno im je stalo do posvećenoga života svojih članova i pobožnosti prema Majci Božjoj, s osobitim naglaskom na njezine žalosti. Vode nekoliko glasovitih odgojno-znanstvenih ustanova, poput onih u Londonu, kanadskom Quebecu, australskom Perthu, Muntinlupa Cityju na Filipinima te Anaheimu u Californiji i Afftonu u Missouriju u SAD-u. Svakako je najglasovitiji Papinski teološki fakultet »Marianum« u Rimu, koji je osnovao servit o. Gabriel Roschini g. 1950. Na njemu se stječu znanstveni stupnjevi iz mariologije, a fakultet ima bogatu specijaliziranu mariološku knjižnicu. O. Roschini osnovao je g. 1939. i znanstveni časopis »Marianum«.
