Josip (Bepo) Franulić*
Između mnogih divnih ljudi koje Gospodin postavi na životni put, povlašteno mjesto ima Zvonimir (Zvonko) Restović iz Nerežišća na Braču, rođen 22. svibnja 1914., a preminuo na Petrovo, 29. lipnja 1980. O 110. obljetnici njegova rođenja vrijedno je predstaviti mnoge njegove ljudske i kršćanske odlike, koje pred drugima nisu mogle ostati skrivene. Na toga duhom i tijelom snažna čovjeka, atletskoga izgleda, u potpunosti se može primijeniti antička izreka: »Zdrav duh u zdravu tijelu!«
Potpun čovjek
Kod brojnih popravaka velebne župne i ostalih deset manjih crkava u Nerežišćima Restović je bio nenadmašiv radnik, uostalom poznat kao vrlo vrijedan i požrtvovan, uvijek spreman djelom izvršiti više i bolje od drugih. Poljodjelskim je poslovima nesebično pomagao mjesnim redovnicama Družbe službenica milosrđa (»ančele«) u vođenju njihova gospodarstva. Dosljedno u životu provodeći Kristovu zapovijed o djelotvornoj kršćanskoj ljubavi, organizirao je radne akcije okopavanja vinograda, sječe drva i sličnih poslova za stare, bolesne ili siromašne sumještane. O njegovoj tjelesnoj izdržljivosti nepobitno svjedoči podatak da je u mladosti, na ushićenje očevidaca, spretno izvodio tjelesnu vježbu zvanu stoj: naslanjajući se rukama na vrh kućnoga krova, tijelom bi se hitro ispružao u okomit položaj.
Izvanrednom zauzetošću obavljao je dragovoljno prihvaćenu sakristansku i zvonarsku službu više od tri desetljeća, ne očekujući od Crkve uglavnom nikakvu nagradu. Više od polovice svojega životnoga vijeka u zavičajnoj sredini i na širem području te među svećenstvom s razlogom je slovio kao anđeo čuvar i zaštitni znak rodne župe. Neizostavno je i sabrano sudjelovao u svim bogoslužnim činima, primajući svakodnevno svetu pričest. Još više bio je čovjek proživljene osobne molitve, uključujući onu službenu iz Časoslova. Svima koji su ga poznavali ostavio je divan primjer neumorna klanjatelja svetootajstvenomu Isusu. Svećenik domorodac Dinko Jerković (kao 94-godišnjak umro 1987.) tvrdio je da nije upoznao svećenika ili redovnicu koji bi u tom smislu bili revniji od Zvonimira Restovića. Njegov dobar znanac rado je naglašavao da bi u prvim danima Velikoga tjedna preko 40-satnoga euharistijskoga klanjanja Restović u crkvi pred Presvetim molitveno proveo čak 39 sati!
Više sati u molitvi i razmatranju
Duhovno se oblikovao u doba bujno razvijene Katoličke akcije i njezinih društava, što je postala neiskorjenjiva sastavnica njegova karaktera. Župni ljetopis bilježi da je u veljači 1941. kod isusovaca u Splitu obavio duhovne vježbe, kao najprikladniji od svih mladića, članova mjesnoga Križarskoga bratstva. Svakodnevno bi prije jutarnjega Anđeoskoga pozdravljenja proboravio u crkvi više sati, u molitvi i razmatranju, tako da je duhovnost toga svjetovnjaka bila vrijedna divljenja.
Predanim opsluživanjem Marijina savjeta Restović je kao čovjek i kršćanin postigao zadivljujuće životne rezultatePružajući materijalnu i moralnu potporu bratovoj obitelji, opsluživao je Benediktovo načelo »Moli i radi« te je bez suvišnih riječi živio stalno uronjen u Božju stvarnost.
Očito nadahnut poniznom carinikovom molitvom u jeruzalemskom hramu (usp. Lk 18, 13) svoje življeno unutarnje raspoloženje naizvan je prepoznatljivo pretočio u nadgrobni natpis: »Dobri Bože, milostiv budi nama grješnicima!« Stoga je potpuno shvatljivo njegovo inače pravilno postavljanje prema vječnomu životu, naime da bi svjestan kršćanin trebao biti radostan (evanđelje je radosna vijest!), a ne žalostan što ide ususret prijelazu u onostranost.
Osvjedočen vjernik
Tijekom Drugoga svjetskoga rata, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., unovačili su ga u partizanske postrojbe. Odbio je rukovanje oružjem pa je, noseći kuhinjski kotao, propješačio od Splita do Trsta. Nikad ne skrivajući svoje postojano kršćansko uvjerenje, jedini je od vojnika pohađao dnevnu misu u naseljima gdje bi se zaustavljali. Na daru očuvana života do smrti je zahvaljivao – kako se sam izražavao – Presvetomu Trojstvu i Majci Božjoj, služeći svom dušom i srcem zavičajnoj župi. Dvije su mu molitvene nakane osobito bile na srcu: obraćenje grješnika te da nam Gospodar žetve podari dovoljno svetih svećenika. Novčano je pomagao misijama i dopisivao se s misionarom, danas slugom Božjim isusovcem Antom Gabrićem. Uz prirođenu nadarenost, ustrajnim proučavanjem poglavito duhovne literature stekao je zavidnu izobrazbu ponajprije na vjerskom, ali i na općekulturnom području.
Njegova živa vjera i ljubav prema Crkvi nisu ostale samo na riječi, nego ih je pokazivao i na djelu, ne ustručavajući se za trajanja protuvjerskoga sustava otvoreno izložiti za Božju stvar. Ispuštajući navođenje brojnih primjera koji potkrjepljuju tu tvrdnju, izdvajamo ono što je zasigurno jedinstven slučaj u širim razmjerima. Kad su 1950. određeni mjesni otpadnici od pradjedovske vjere bili nakanili razoriti crkvicu sv. Petra i Pavla na glavnom mjesnom trgu, jer da će ju tobože izgraditi na drugom mjestu, njihovu se naumu suprotstavio pod cijenu života, prosvjedno boraveći više dana i noći u crkvici. Njezino je rušenje pravodobnim upozorenjem nadležne službe zaštite kulturnih spomenika spriječio tadašnji župnik u Nerežišćima Ivan Babarović, kojega je njegov pouzdani suradnik Zvonko Restović bio uvijek spreman usmeno braniti, a do potrebe i fizički zaštititi.
Spomenuta su dvojica zaslužna da je crkvica apostolskih prvaka, podignuta oko 1400., pošteđena nasilna uklanjanja. Štoviše, postala je poznata u domovinskim okvirima, jer na njezinoj apsidi samoniklo raste oko stotinu godina star borić. Nazvan je »hrvatski bonsai« i zaštićen kao prirodna rijetkost te je sada sastavni dio grba obnovljene općine Nerežišća od 1993.
Nepopustljiv u obrani crkvenih prava i vjerskih sloboda, Zvonko Restović neustrašivo je svaki put onesposobio partijski razglasni uređaj, postavljen na zvoniku župne crkve nakon 1945., kad bi emitiranjem radijskoga programa ometao unutarnje obrede. Da bi javnost bila potpuno uvjerena u njegovo nepomirljivo stajalište prema nametnutu jugokomunističkomu jednoumlju, jedini od sedam stotina mještana nikada nije pristupio na jednopartijsko »glasovanje«.
Marijin pobožnik
Restovićeva rijetko viđena pobožnost bila je prepoznatljivo marijanski obilježena, što uvjerljivo potvrđuje i sljedeća zgoda iz njegova života. Za vrijeme talijanske okupacije u rodnom mjestu (1941. – 1943.) bio je uhićen i zatvoren. Pojedini su se mještani zauzimali za njegovo oslobađanje, ali bez uspjeha, jer su ga Talijani držali bezbožnim komunistom. Neki koji su za njega posredovali navedoše da je Restović dobar vjernik koji svagdano pribiva misi, moli krunicu, koju i sada – ako to žele – mogu naći u njegovu džepu!
Vojni je zapovjednik obećao da će ga pustiti ako se kod njega doista nađe krunica. Pregledom zatvorenikovih džepova potvrdila se opravdanost uvjerenja što su ga o Zvonku Restoviću kao cjelovitoj osobi stekli njegovi znanci: nađena je krunica, njegova »spasiteljica«, kako je poslije sam znao izjavljivati.
Nesumnjivo je njemu, rođenu u Marijinu svibnju, kod preminuća bila na pomoći Ona čija su krunica i karmelski škapular bili njegova neraskidiva pratnja, jer »tko Mariju ljubi, taj se ne izgubi« (sv. Bernard). Upravo je predanim opsluživanjem Marijina savjeta kojim nas upućuje na svojega Sina: »Što god vam rekne, učinite!« (Iv 2, 5), kao čovjek i kršćanin postigao zadivljujuće životne rezultate.
Također je vrlo znakovit nadnevak njegova preseljenja u vječnost: svetkovina naslovnika crkvice, koja je njegovim učinkovitim zalaganjem na izvornom mjestu i danas, nakon više od šest stoljeća postojanja. Stoga se za njegovu dokazanu privrženost općoj Crkvi i župnoj, kojoj je kao legendarni »remeta« odano služio, smijemo pouzdano nadati da ga je nebeski ključar sv. Petar uveo u zasluženo rajsko blaženstvo, temeljem Kristova obećanja: »Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim« (Mt 10, 32)
* Svećenik Hvarske biskupije Josip (Bepo) Franulić piše o Zvonimiru (Zvonku) Restoviću iz Nerežišća na Braču uz 110. godišnjicu njegova rođenja. On mu je ostao u zahvalno-molitvenom sjećanju kao duboko izgrađeni katolički svjetovnjak i osoba koja je primjerom povoljno utjecala na njega u pripravi do svećeničkoga ređenja.
