Crkvom svetoga Ivana Krstitelja na zagrebačkoj Novoj vesi u subotu 12. ožujka odjekivali su pučki korizmeni napjevi koji se u Postirama prenose s koljena na koljeno. U napjevu Velikoga petka »Evo drvo križa« osobito je odjeknuo glas Marina Čarga, mladoga baritona rodom iz Splita, koji uz pjevačke angažmane u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu predaje predmete iz – sestrinstva. Naime, Čargo je osim solopjevanja u klasi izv. prof. Martine Zadro na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao i sestrinstvo na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. O dodirnim točkama njegovih studija, o duhovnoj naravi ljudskoga glasa te o glazbenom putu koji je započeo za orguljama splitske konkatedrale razgovarali smo s mladim baritonom, kojega smo i na zagrebačkom koncertu zatekli za orguljama.
»S Brača su moj nono i nona, a i mama je rođena ondje. Cijela obitelj pjevala je u zborovima i klapama«, objašnjava nam Čargo svoje poveznice s bračkom glazbenom baštinom, koje su se produbile tijekom njegova obrazovanja u splitskoj Glazbenoj školi Josipa Hatzea. »Svako ljeto čim završe radne obveze, idem dolje, na Brač. Tako mi se već kao srednjoškolcu ukazala prilika da na orguljama pratim zbor ‘Karmel’ iz Postira koji vodi kolegica Margareta Vukojević.«
Želja da upiše glazbenu školu, u kojoj je isprva svirao glasovir, bila je isključivo njegova, pripovijeda Čargo, kojemu i kao pjevaču koriste sviračke vještine koje je tada stekao. S glasovira se na orgulje prebacio u srednjoj školi, a glavno mjesto za vježbanje bila mu je splitska konkatedrala svetoga Petra.
»Orgulje u Svetom Petru dugo su bile ponajbolji instrument između Zagreba i Dubrovnika, tako da je bila izrazita povlastica svirati na njima.«
Iskustvo muziciranja na misi povlastica je pak za svakoga glazbenika bez obzira na to voli li sakralnu glazbu ili ne. »Nedjeljna misa za glazbenika je ujedno prigoda za javni nastup pred više od 200 ljudi uza zbor i dirigenta. Zbog naravi liturgije repertoar se redovito mijenja na licu mjesta, tako da se brzo usvaja čitanje ‘a vista’, a često treba i improvizirati.« Čargo smatra da mu je taj dio obrazovanja pomogao da proširi svoje glazbene obzore, ali i da se odluči za – pjevanje. »Nažalost, u Hrvatskoj orguljaši nemaju mnogo mogućnosti. Nedostaje nam kultura slušanja orguljske glazbe, a brojni su instrumenti zbog starosti neprikladni i za osnovne liturgijske potrebe.«
Želeći nastaviti svoje glazbeno obrazovanje, naš je sugovornik nakon orgulja u Josipu Hatzeu stoga upisao i pjevanje. »Znao sam da znam pjevati, ali nitko nije u meni prepoznao poseban pjevački talent.« Nakon što je već dovršio preddiplomski studij sestrinstva, prijavio se na prijamni ispit na Muzičkoj akademiji – i prošao. »Sve se to dogodilo po putu, bez velikih planova«, svjedoči Čargo, koji je za svoje studentske pjevačke nastupe osvojio dvije rektorove te dekanovu nagradu.
Studij pjevanja uvelike se razlikuje od studiranja instrumenta, objasnio je. »Koliko god da je neka skladba teška, nakon deset sati vježbanja na instrumentu vide se pomaci. U pjevanju to ne postoji. S toliko vježbanja čovjek si može samo naštetiti, ali čak i ako pravilno vježba, ni to vam ne jamči da će nakon deset dana svladati i jednu frazu: to mora prihvatiti čitav organizam. Treba biti strpljiv i prizemljen«, izložio je Čargo psihološku pozadinu pjevanja, koja je neodvojiva od tjelesne. »Zbog nestrpljenja, ali i egzistencijalne nesigurnosti našega poziva, mnogi pjevači prihvate preteške uloge, preopterete se i posve potroše za desetak godina. A nakon toga za njih nema mnogo drugih mogućnosti.«
U Čargovu slučaju druga je mogućnost uvijek postojala. »Kada sam upisivao sestrinstvo, privlačila me isključivo hitna medicina. Bio sam uvjeren da ću nakon studija raditi u bolnici«, opisuje i napominje da ga je zahtjevnost usporednoga studiranja potaknula da promijeni svoje naume. Prijavio se za vanjskoga suradnika na Odjelu za sestrinstvo Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, gdje danas radi kao asistent, a upravo je dovršio i rad na svom prvom sveučilišnom udžbeniku. Spominjući brojne kolege glazbenike koji se također odlučuju za usporedni studij, ističe širinu koju je i sam tako stekao, ali i odgovornost koju zahtijevaju oba zanimanja. »U bolnici čovjek može javiti da ne će doći odraditi smjenu zbog bolesti, ali u glazbi toga nema. Ako pjevač otkaže, propada čitav koncert.«
Rad na fakultetu mladi bariton vješto povezuje s pjevanjem u Operi zagrebačkoga HNK-a, gdje u »Traviati« pjeva Marchesea d’Obignyja, a priprema se i za ulogu Malateste u »Don Pasqualeu«, s kojom će gostovati u Luksemburgu 2023. »Sve su to male uloge, ali za mladoga pjevača zdravo je da se okuša na pozornici sa starijim kolegama i orkestrom makar imao i dvije rečenice.« Dok opisuje svoje »letove« od fakultetskoga kabineta do kazališne garderobe, priznaje da ima nešto opojno na poslovičnim daskama. »Jedno je pjevati u sobi, a drugo suživjeti se s ulogom na pozornici.
Kad se pogase svjetla, publika se ne vidi. U njoj i ne mora nitko biti, ali je svejedno potrebna odgovornost.«
Tijekom i nakon studija pjevanja Čargo je pjevao i za drukčiju vrstu nevidljive publike. Kao član Oratorijskoga zbora crkve svetoga Marka »Cantores sancti Marci« svake je nedjelje muzicirao na euharistijskom slavlju. »Sakralna je glazba posve drukčiji svijet od opere, iako su mnogi operni elementi nastali upravo iz nje.« Svečanost repertoara zbora, koji je do potresa u gornjogradskoj crkvi jednom mjesečno izvodio koncertnu misu, od njegova osnutka okuplja brojne vjernike. »Ljudi ne moraju biti obrazovani da bi čuli da je nešto dobro. Vrhunska sakralna glazba privlači ih u crkvu, a s njom je i slavlje mise bogatije.«
U ljudskom je glasu, tumači Čargo, nešto više od onoga materijalnoga. »Glas je i fizički dio čovjeka, ali onu neopisivu razliku između pjeva koji čovjeka ne dotiče i pjeva koji ga potresa čini ono što ne vidimo – duh. Pjevanje se ne može odvojiti od duhovnosti, bez obzira na to kako se čovjek odnosi prema njoj«, rekao je, podsjećajući na zaključke o glazbi koji odjekuju i grčkom filozofijom i suvremenom znanošću.
Na pitanje kakvoj se glazbi vraća u korizmi mladi bariton ističe – Verdija. »’Requiem’ uvijek mogu slušati. I Verdi je odrastao okružen crkvama s tradicijom muškoga a cappella pjevanja i pjevanih procesija te ju je utkao u svoje velebno djelo«, objašnjava Čargo, kojemu su osobito dragi i brački napjevi kojima smo započeli razgovor. »Vraćam se onomu s čime sam odrastao i što sam mnogo puta svirao. Ta povezanost sa sakralnom glazbom nikad ne prestaje«, zaključio je.
