Marinko Cetina izvanredni je djelitelj pričesti i voditelj molitvenoga vjenčića Prečistoga Srca Josipova u Sesvetskim Selima. Kao obiteljski čovjek, suprug i otac petero djece, ostvario se i poslovno, a smisao svojega života pronašao je u vjeri i konkretnom služenju u vjerničkoj zajednici u kojoj živi.
Rođen je 6. prosinca 1980. u Doboju u obitelji majke Mare rođene Senjak u Komarici, župa Foča, općina Doboj, i oca Petra Cetine koji je rođen u Bukovcu. Njih su se dvoje i vjenčali u Foči 1972. godine. Neko su vrijeme živjeli i radili u Austriji u Dornbirnu, gdje im je 1974. rođen najstariji sin Mate. Nedugo nakon sinovljeva rođenja vratili su se u rodni kraj u Bukovac, gdje su izgradili obiteljsku kuću. Drugi sin Ante rođen im je u Doboju 1978. Preminuo je nedugo nakon rođenja. Najmlađi Marinko rođen im je nakon te tragedije.
»Do svoje dvanaeste živio sam u našem malom mjestu Bukovcu, ali meni je tamo bilo kao da sam u velegradu«, pripovijeda Marinko i iznosi kako s veseljem pamti sezonske radove na poljima i seoske običaje. »Koliko god život bio težak, a živjelo se u neimaštini, ljudi su bili veseli, snalazili su se i bili zadovoljni onim što su imali. Moj je otac, nažalost, morao raditi na građevini u inozemstvu da bi nas uzdržavao i zato mi je često teško jer sam ga u životu kratko i premalo imao. Kako bilo, život na selu za mene je bio raj«, govori naš sugovornik.
Osnovnu je školu pohađao u obližnjem Korotskom, a svakodnevno je do škole morao pješačiti oko 4 kilometra u jednom smjeru. Zbog rata s majkom se preselio u Zagreb. »U mene je ušao strah. Sve mi je bilo veliko, puno ljudi, previše je bilo vremenitih briga. Otac je radio, brat je bio na ratištu. U to sam vrijeme prvi put izmolio krunicu, kako sam samo ja znao. Sumnjam da je imala sve desetice i da je bila kompletna, ali ju je naša draga Majka Nebeska uslišala i spasila moga brata«, svjedoči Cetina.
Osnovnu je školu završio u Dubravi, a srednju u Sesvetama. Od 1994. godine živi u Sesvetskoj Selnici u župi sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima. Danas u obiteljskoj kući živi njegova majka Mara i baka Pavica, brat Mate sa suprugom Marom i sinovima Petrom, Šimunom i Markom, a na posljednjoj etaži živi njegova obitelj. Zaposlen je već 22 godine u njemačkoj tvrtki koja se bavi medicinskim i ortopedskim pomagalima.
Ove godine proslavio je 20 godina braka. Vjenčao se sa Željkom 25. listopada 2003. u župi sv. Antuna u Sesvetskim Selima. Sina Gabrijela dobili su 2005. »Gabrijel nam je bio velika sreća, ali i odgovornost. Rođen je s Downovim sindromom. U početku smo se bojali jer je imao velikih zdravstvenih problema. Sve nam se činilo teško, cijeli je svijet stao na neko vrijeme. Uz Božju pomoć snašli smo se i borili se za njega koliko god smo mogli. Sve je bilo usporeno, sve drugačije nego kod drugih. Jako nam je bila važna potpora obitelji i prijatelja. Rodilo nam se i drugo dijete. Naša Marija na svijet je došla 2006. i bila je naša nova svjetlost. Gabrijel je dobio sestru s kojom će se družiti, igrati. Krenuli smo s Gabrijelom na liječenje u Njemačku. Tada smo doživjeli njegov napredak i njegovo prvo puzanje, sjedanje i nakon nekoga vremena i prohodavanje.« Treće se dijete u obitelji Cetina rodilo 2009. godine, došla im je Petra, a 2011. rodila im se i Ana. Na kraju im je 2018. godine stigla i Lucija.
Iako su katolička obitelj koja redovito nedjeljom ide na misu, u životu Marinka Cetine do prije nekoliko godina – govori – sve mu je to bilo nekako uobičajeno i monotono. »Kako se često vozim autom, počeo sam slušati vjerske propovijedi raznih katoličkih svećenika, koje su objavljivali na društvenim mrežama.
Slušao sam djela Marije Valtorte, vidio sam da me to na određeni način ispunjava i čini zadovoljnim, pa sam ozbiljnije počeo pristupati Svetomu pismu. Stao sam razmatrati svako evanđelje. Kad shvatite kako ste duboko ušli u vjeru, osjećate se tako lijepo i ispunjeno u Božjoj prisutnosti. Otada sam i mise drugačije doživljavao. Već sam se od ranije počeo mijenjati jer su mi moj osobni uspjeh u karijeri i želja za položajem u društvu, a pogotovo novac, zašli u drugi plan. Našao sam ono što me ispunjava, i moju obitelj i mene. Moja je supruga uvijek bila pokretač moljenja krunice u našoj obitelji i naša djeca njezinom zaslugom i ministriraju u crkvi i pjevaju u zboru. Ona je spoznala prije mene. Zahvalan sam dragomu Bogu na tome«, govori Cetina.
Njihov tadašnji župnik Antun Sente stariji bio je »pastir dobroga srca«. »Obožavao sam njegove propovijedi, uvijek se davao za župu i župljane. Nikada mu ništa nije bilo teško. U srcu sam tada poželio služiti Crkvi na bilo koji način, htio sam biti od pomoći. Rekao sam: ‘Dragi Bože, daj mi neki znak, daj mi nešto što će mi pokazati da idem pravim putom.’ Ubrzo me pozvao župnik da služim kao izvanredni djelitelj pričesti. Razdoblje koje je za mene tada počelo život je u vjeri i s dobrim Bogom bez kojega smo tek jedna isprazna životna priča. Tijekom protekle godine u našu su župu stigli vjenčići sv. Josipa. Prelijepa je to pobožnost okupljanja srijedom kada se prije mise moli krunica svetomu Josipu. Nedavno smo oformili i četvrti vjenčić.«
Međutim, prošli im je Božić bio drugačiji nego ikoji prije. Naime, slaveći jutarnju božićnu misu, umro je župnik Sente. »Sada kada gledam s odmakom, znam da je na boljem mjestu. Ali to božićno jutro kada smo došli na misu i čuli da je naš župnik umro na ranijoj misi, bio sam silno potresen. Svi smo bili u šoku. Božić, vrijeme veselja i slavlja rođenja Isusova, a opet golema tuga u srcu jer nas je napustio naš Antun… Danas smo opet svi sabrani uz ove božićne blagdane koji donose mir, veselje i utjehu u srcu da je naš pokojni župnik sada kod našega dragoga Boga i da pazi na nas i zagovara nas. U župi danas imamo nove pastire koji nas okupljaju u toplini Božje riječi. Oni su nam nova svjetlost i snaga u rastu vjere, ufanja i ljubavi«, kaže Cetina i nastavlja: »Svi koji slave Božić na pravi kršćanski način znaju da to uključuje Badnju večer, polnoćku, misu. Pa kada se čovjek pomoli pokraj jaslica i djeci objasni, a nekada treba i sebi, da smisao Božića nisu samo darovi pod borom, najbolje jelo i piće što imamo taj dan, nego da je bitno zajedništvo obitelji gdje se poštuje i voli, pomaže i služi, liječi i ozdravlja.«
