Angažirani vjernik laik od glave do pete, od jutra do sutra, tijekom cijeloga dana je Mario Blažanović, izvanredni djelitelj pričesti i pastoralni vijećnik novozagrebačke župe Uzašašća Gospodnjega u Sloboštini. Svakodnevno pomaže u župi. Član je katoličkih planinarskih društava, hodočasnik pješak s gitarom u ruci, aktivan je u udrugama »Job« i »Marijini obroci«. Diplomirani je inženjer elektrotehnike, zaposlen u HEP-u, u skladnom je katoličkom braku u kojem je rođeno četvero djece.
»Mario ima jako veliko srce, nesebičan je, sve učini za druge, voli se šaliti, i zato ga svi, i mi doma i kolege na poslu, i svi u crkvenim zajednicama u kojima djeluje, volimo«, iskreno će i radosno njegova supruga Ksenija, ponosna na izbor Marija kao svoga bračnoga partnera.
Rođen je 25. listopada 1969. u Sarajevu. Mama Ljubica, djevojački Bilonić, završila je srednju ekonomsku školu i radila je u struci. Tata Ivo Blažanović bio je liječnik, oftalmolog. Upoznali su se u Slavoniji, a bračne su dane živjeli u Sarajevu, Njemačkoj, Vukovaru, Zagrebu. Postali su roditelji troje djece.
»Prije no što sam rođen moji roditelji mogli su birati žele li u životu ići ‘širokim’ ili ‘uskim’ putom. Jedan put nosio je povlastice, bolje plaćeno radno mjesto, brže rješenje stambenoga pitanja u Zagrebu, gradu u kojem su planirali živjeti nakon nekoliko godina provedenih u manjim hrvatskim mjestima u kojima je otac Ivo radio kao liječnik. Ali uvjet je bio da otac postane članom Komunističke partije.
Roditelji vjernici odabrali su teži put, kroz ‘uska’ vrata, i on ih je odveo u Sarajevo gdje je otac specijalizirao oftalmologiju i gdje sam se zato rodio«, pripovijeda Mario. »Neposredno prije mog rođenja umrla je, nakon dulje bolesti, roditeljima prvorođena, tada desetogodišnja moja sestra Marija. Jako se, kažu, veselila momu rođenju i željno me iščekivala, ali bolest je, nažalost, bila jača. Bili su to vrlo teški dani za cijelu obitelj, a posebno za mamu Ljubicu. Kako sam iz rodilišta izišao s jakim kašljem, moja druga sestra Vesna, starija od mene sedam godina, koja s obitelji danas živi u Splitu, bojala se da će i mene izgubiti pa je bila vrlo brižna prema meni, a ostala je i do danas. Odmalena sam bio okružen ljubavlju i pažnjom roditelja i sestre. Otcu se ukazala prilika za daljnju specijalizaciju u Njemačkoj, gdje smo i živjeli nekoliko godina. Iako su roditeljima bili nuđeni odlični uvjeti za život, oni su se odlučili vratiti u domovinu pa nas je tako put odveo u Vukovar, u Slavoniju, bliže maminu mjestu rođenja, Babinoj Gredi, i otčevu, odmah preko Save, Donjem Hasiću. Mama je bila jako brižna osoba, a tata je puno radio. Zato je mama bila glavna graditeljica kuće u Vukovaru, nositeljica našega obiteljskoga života. Energična je bila, a topla. Ništa nam nije falilo. A tata je bio mirniji, na poslu po cijele dane. Podrijetlom je bio iz velike i siromašne vjerničke obitelji. Rado je liječio svećenike i časne sestre. Kad je umro, na njegovu je sprovodu bilo desetak svećenika. Nismo živjeli u luksuzu. Ali bogato u vjeri. Vjeru su nam roditelji pokazivali primjerom. Molili smo redovito u kući. Nedjeljom smo skupa išli na misu, i u Sarajevu i u Vukovaru. Poslije rata su mama i tata živjeli u Zagrebu, bili smo skupa do njihovih posljednjih dana.«
Osim što mu je bilo »prekrasno odrastati uz Dunav«, iz toga razdoblja sjeća se Antuna Franjića kojega su zvali čika Tuna. »On me vozio čamcem i učio me raznim tehnikama i načinima ribolova. Mogao sam ga satima slušati dok mi je tumačio događaje iz prošlosti. Bilo je to suprotno onomu što su nas učili u školi. Tuna je svima pomagao, a nekima je i spasio život. Bio je istinski vjernik, blag i ponizan. Osnovna i srednja matematičko-informatička škola u Vukovaru brzo su mi prošle, za razliku od boravka u JNA koji mi je bio dug i mučan. Godine 1989. preselio sam se u Zagreb i upisao Elektrotehnički fakultet, koji sam završio 1995. Odmah sam se zaposlio u HEP-u, gdje sam i danas. Radim u informatici poduzeća. Kao student sam stanovao u roditeljskom stančiću u Dugavama. Uskoro su se u Hrvatskoj počele događati demokratske promjene i činilo se da ih više nitko ne će moći zaustaviti. S veseljem smo iščekivali pozitivne promjene u društvu. Očekivali smo da Europa ne će dopustiti rat…«
»Vrijeme je prolazilo, moji roditelji bili su sa mnom u našem stanu u Zagrebu jer je tata bio bubrežni bolesnik i trebao je ići na redovite bolničke preglede. Vjerovali su da će se uskoro moći vratiti doma i da će biti zaustavljeno krvoproliće, ali Vukovar je bio pod sve jačim napadima. Želio sam i ja ići i pomoći u obrani grada u kojem sam odrastao, ali nisam imao petlje otići do HOS-ovaca, preko kojih bih za nekoliko dana bio u Vukovaru. Mama je očajno govorila da je već jedno dijete pokopala i da pričekam mobilizaciju pa će se onda pomiriti sa sudbinom. Do mobilizacije je i došlo, ali za Vukovar je bilo prekasno. Uskoro je na dio fronta koji smo branili došao UNPROFOR, a nakon nekoliko su mjeseci nas studente vratili kako bismo nastavili studirati.«
»S učenjem nisam imao problema i činilo se da je sve u redu, ali sve sam više osjećao da svjetovni život kakav sam živio nije ispunjen život. U sebi sam osjećao da ne idem dobrim putom, da ne želim tako živjeti i da moram nešto promijeniti. Do promjene je došlo kada sam na jednoj misi, na koje u to doba baš i nisam redovito išao, čuo prispodobu o izgubljenom sinu, odnosno o milosrdnom Otcu. Nakon teške duhovne borbe ipak sam s mukom ušao u ispovjedaonicu da bih izišao kao drugi čovjek, nanovo rođen. Čvrsto sam odlučio da ću se promijeniti i krenuo sam nadoknađivati propušteno pa sam počeo čitati Sveto pismo i duhovne knjige, a gitara, koju sam površno naučio svirati, od tada svira duhovne pjesme. U tome su mi pomogli braća i sestre u Kristu u župi sv. Mateja u novozagrebačkom naselju Dugave, u kojoj mi je bio drugi dom. Mise su se u početku održavale u malom stanu preuređenom tako da posluži kao crkva, a kako se broj vjernika u župi povećavao, nedjeljne mise uskoro smo imali u školi. Uskoro je na inicijativu župnih suradnika i jedne župe iz Austrije odlučeno da se pokrene izgradnja crkve. Na grafitu koji je jednoga dana osvanuo na zidu zgrade u naselju pisalo je Dugavljansko mlado katoličko stado pa smo mi mladi katolici iz Dugava skraćenicu DMKS uzeli kao naš naziv i dali je otisnuti na majice. Mnogi od nas postali smo kumovi jedni drugima, neki su se i međusobno oženili, a i danas se redovito družimo zajedno s našom djecom.«
»Volio bih nabrojiti sve moje drage DMKS-ovce, ima ih dosta i svi mi puno znače, ali spominjem samo Maru Peranić, glavnu zafrkanticu u društvu, uvijek spremnu za akciju, s kojom sam najviše dogovarao buduće akcije.
Duhovnik nam je bio tadašnji župnik župe sv. Mateja, a sadašnji pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski. Zvali smo ga Miško, Mišketa. I sada ga tako zovemo kad se okupimo i družimo, najčešće za njegov imendan i na zavjetnom hodočašću u Mariji Bistrici. Vodio nas je župnik na hodočašća u Mariju Bistricu i na planinarenja, s nama je igrao nogomet, kartao belu, a kad je bio fašnik, na brzinu bi stavio naočale za varenje i kudelju kao brkove. Kad su bile radne akcije, Mijo je najviše radio i predvodio nas i nije nam dao zabušavati, ali njegov tempo malo tko je od nas mogao slijediti. A kad je bilo vrijeme za misu, stresao bi sa sebe prašinu, obukao misno ruho i predslavio misu s propovijedi kao da se spremao mjesecima. Posebno pamtim mise u prekrasnoj prirodi, pogotovo na Velebitu na koji nas je vodio zajedno s iskusnim planinarom, markacistom i velikim zaljubljenikom u hrvatske planine Tomislavom Tomom Pavlinom. Za Veliku Gospu išli smo na hodočašće velebitskoj Gospi od Rujna na Veliko Rujno, gdje se nalazi kapelica do koje se moglo doći samo planinarskim putom. Planinarenje i hodočašća povezali su nas s vjernicima zagrebačke župe sv. Nikole Tavelića iz Kustošije koji su u lipnju 1991. osnovali hrvatsko katoličko planinarsko društvo ‘Stanko Kempny’ pa smo zajedno predvodili hodočasnike od katedrale preko Medvednice do Marije Bistrice«, rekao je Blažanović te među ostalima spomenuo i drage časne sestre karmelićanke iz Marije Bistrice s kojima su se sprijateljili i koje njih hodočasnike već godinama primaju u svoj karmel Majke Božje Bistričke i blaženoga Alojzija Stepinca, dopuštajući im da se nakon naporna hoda kod njih odmore i osvježe, a skuhaju im i topli čaj za okrjepu.
»Sjećam se kako sam na zavjetnom hodočašću 1994. godine molio da nađem dobru djevojku kojom ću se jednoga dana oženiti, a već sljedeće godine upoznao sam svoju Kseniju, djevojački Rukavina, rođenu 1969. Zagrepčanka je, diplomirana inženjerka matematike, radi u Hrvatskoj narodnoj banci. Našli smo se na planini u Samoborskom gorju. Dvije godine kasnije vjenčao nas je mons. Gorski, uz koncelebraciju mons. Vlade Košića, također hodočasnika pješaka od katedrale. Obojica su tek kasnije postala biskupima. Tadašnji kapelan Mladen Sinković zakasnio je na naše vjenčanje pa nije koncelebrirao na misi. Kasnije smo se zafrkavali da bi i on postao biskup samo da je stigao na vrijeme.«
»Super sam se oženio. Ksenija je divna osoba, onakva kakva meni treba, odlično se podupiremo, strpljiva je, povučenija je, a ja brbljiviji. U braku smo 23 godine i sve nam je bolje. Mijenjali smo adrese. Malo smo živjeli u župi sv. Petra, i onda završili u Sloboštini gdje smo i danas. Jako nam je lijepo u tom naselju. Imamo dosta prijatelja. U braku smo dobili četvero djece: Mariju pa Ivana koji su oboje studenti FER-a, zatim maturanticu MIOC-a Kristinu i na kraju najmlađu Luciju koja ide u četvrti razred osnovne škole. Ovoga ljeta, unatoč svim neizvjesnostima, udala se naša kći Marija, bilo je lijepo i veselo pa sad u obitelji imamo još jednoga člana, zeta Jozu Maleša. Sretan sam što cijela obitelj hodočasti Majci Božjoj Bistričkoj i uzda se u njen zagovor kod Gospodina. Djeca su nam super, divna su. Svi su aktivni u Crkvi.«
»U župu Uzašašća Gospodnjega u novozagrebačko naselje Sloboština doselili smo se prije 21 godinu u vrijeme izgradnje crkve kada je župnik bio Josip Đurbek. Lijepo nam je u Sloboštini. Odmah sam se uključio u župne aktivnosti. Neko vrijeme vodio sam dječji zbor, pripremao s drugim suradnicima predstave prije Božića i Uskrsa, vodio zboraše i župljane na izlete i u muzeje, surađivao u pripremi djece za primanje sakramenta prve pričesti. Jedan od razloga veće angažiranosti bio je otpor naše djece koja su se bunila kada je trebalo ići nedjeljom na misu pa sam nastojao da im odlazak bude veselje i zadovoljstvo. Kako su rasli, sve više su dozrijevali u vjeri pa su sada i oni aktivni u Crkvi. Sada sudjelujem u župnim aktivnostima kao član župnoga pastoralnoga vijeća i pomažem sadašnjemu župniku Alenu Luliću kao izvanredni djelitelj pričesti. U župi djeluje nekoliko molitvenih grupa, imamo tri zbora: dječji, mladi i nešto zreliji, župnu knjižnicu i Caritas. Prošla godina bila je vrlo značajna za župu jer smo posvetili crkvu i slavili mladu misu našega župljanina kapucina fra Dejana Lecića.«
»Sjećajući se svoga puta u vjeri, moram spomenuti i planinarske križne putove ili, kako ih skraćeno i od milja zovemo, PKP-ove. U Samoboru je početkom devedesetih nekoliko mladih vjernika uz svoga kapelana Nikolu Havličeka pokrenulo nešto što se do danas čudesno proširilo diljem naše domovine, pa i izvan nje. Vrlo sam rano i ja krenuo na PKP-ove, a hodam i danas, zajedno s mojom djecom, zetom Jozom, koji je dugi niz godina bio glavni organizator splitskih PKP-ova koje je organizirao zajedno s mladima iz splitskoga SKAC-a. Društvo su mi i ostali mladi jer se još osjećam mladim. Danas postoji više udruga i bratovština koje organiziraju takav vid pobožnosti diljem Lijepe Naše. Izdvojio bih dvije s kojima sam povezan. To su udruga ‘Ekosspiritus’ koja vodi i planinarski dom Cerinski vir na Cerini u Samoborskom gorju te Planinarsku bratovštinu sv. Bernarda koja upravlja Gostinjcem sv. Bernarda koji je ispod vrha Velikoga Lovnika u Samoborskom gorju. Za planinarski dom na Cerini posebno smo vezani jer dok su nam djeca bila manja, kao član Obiteljske zajednice udruge ‘Ekosspiritus’ sudjelovao sam u osmišljavanju i pokretanju obiteljskoga planinarskoga križnoga puta koji je prilagođen obiteljima s malom djecom i održava se u okolici doma. Tako smo svoju djecu u nosiljkama i kolicima vodili na posebno lijepe duhovnosti u planini.«
»Godine 2003. u Rimu se organiziralo zahvalno hodočašće Hrvata Ivanu Pavlu II. i tada sam na poseban način upoznao humanitarnu udrugu ‘Job’ u kojoj pomažem i danas koliko mogu. Udruga je najpoznatija po tome što svećenik i osnivač udruge ‘Job’ Dragutin Goričanec, naš Dragec, vozi posebne autobuse koji imaju rampu za prijevoz nepokretnih osoba u kolicima. Prije nekoliko godina na poticaj supruge Ksenije uključili smo se zajedno s djecom u rad udruge ‘Marijini obroci Hrvatska’, koja je dio međunarodnoga humanitarnoga projekta nastaloga s ciljem da se u najsiromašnijim zemljama svijeta osigura svakodnevni topli obrok za djecu na mjestu obrazovanja i da svi koji imaju više nego što im je potrebno podijele to s onima kojima nedostaju i najnužnije stvari.
Čovjek se osjeća sretno kada je koristan, kada može učiniti nešto dobro. Tako i ja. A sva je ta moja aktivnost vezana uz vjeru. Moja je vjera moj izbor. Krenuo sam za stolarovim sinom. Vjera mi je glavni putokaz, svjetionik koji mi pokaže put kamo trebam ići. Gledam u životu plodove svoje vjere. Znam da je u razne situacije bila upletena Božja ruka. Zato mu i dalje vjerujem.«
