MARKO MARULIĆ, VELIKI MARIJIN PROMICATELJ, POBOŽNIK I PJESNIK Od Majke boli do Majke milosrđa i zagovornice na nebu

»Tko tebe, Majko, jednom ugleda, / zavodljivost zla njim više ne ovlada – Wer einmal, Mutter, dich erblickt, / Wird vom Verderben nie bestrickt.« Riječi pjesme pripadaju njemačkomu romantičaru Novalisu (1772. – 1801.). Ako je tako o Mariji zborio jedan protestant, koji je, istina, uvidio pogubnost konfesionalnoga raskola u Europi te je simpatizirao katolištvo, koliko li više o Marijinoj ljepoti pjevaju naraštaji katoličkih pjesnika. A kad je o hrvatskim pjesnicima riječ, jedan od najvećih je Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, kršćanski humanist prepoznat u europskim razmjerima. Upravo se ove godine u Hrvatskoj slavi Marulićeva godina u povodu 500. obljetnice tiskanja prvoga izdanja njegove »Judite«.

Više se autora bavilo Marulićevom marijanskom crtom, a jedan od njih je splitski teolog dr. Mladen Parlov, autor znanstvenoga rada »Marulić – mariolog i marijanski pjesnik«. U zaključku autor sažima svoj rad i neke će rečenice iz toga dijela biti dovoljne da se stekne slika o Maruliću kao mariologu, koji je uz pjesništvo, uglavnom na hrvatskom, pisao i teološka djela, uglavnom na latinskom. Zapravo, on Blaženoj Djevici Mariji »ne posvećuje cjeloviti teološko-duhovni traktat te se stoga o Maruliću kao mariologu može govoriti samo u širem smislu«. Jednako tako, »njegova teološka izlaganja o Mariji i njezinoj ulozi u povijesti spasenja nisu izvorna«, nego on »vjerno slijedi ono što je o Mariji rekla teološko-duhovna tradicija prije njega«. U toj tradiciji kod Marulića posebno mjesto zauzima sv. Jeronim, ali slijedi i druge otce, a poput mnogih drugih u njegovo doba, u nedostatku svetopisamskih izvora poseže i za apokrifnim spisima.

Marulićev interes za Mariju »proizlazi nadasve iz njegove osobne ljubavi i pobožnosti prema Majci Božjoj«. Stoga ga ne zanima toliko mariologija kao takva, nego prije svega želi »iskazati vlastite osjećaje pobožnosti i ljubavi prema Djevici Mariji«. U svojim to pjesmama čini na neponovljiv način. I još se jedna nit provlači kroz čitavo Marulićevo djelo. Marulić kao humanist nadasve želi da se ljudi suobliče Kristu jer se u njegovu bogočovještvu ostvarila i objavila punina čovještva. U tom smislu i Djevicu Mariju želi »prikazati vjernicima kao najviši uzor ostvarenoga kršćanskoga života«, kaže dr. Parlov.

Neke elemente Marulićeve marijanske usmjerenosti vrijedi posebno istaknuti. Proučavanjem njegova djela dolazi se do presjeka marijanske vjere i pobožnosti Marulićeva doba, pri čemu treba imati na umu da on »vrlo oprezno izbjegava« svako pretjerivanje. »On o Mariji piše s velikom ljubavlju. Nju uzvisuje i više od onoga nužnoga stupnja štovanja što ga je odredila Crkva, ali uvijek pravovjerno«, piše dr. Parlov pozivajući se na hrvatskoga mariologa o. Antu Katalinića. U svom prikazu dr. Parlov pokazuje da su i Marulić i vjernici u njegovo doba imali jasnu vjeru u ono što teologija naziva Marijinim privilegijima. Riječ je o bezgrješnom začeću, tj. da je Marija bezgrješna ne samo s obzirom na osobne grijehe, nego da je oslobođena i od istočnoga grijeha, tj. da je bezgrješno začeta; te o uznesenju, tj. o njezinoj nebeskoj »proslavi koja uključuje i tijelo«. Ta je vjera u bitnim elementima identična onoj koja je i službeno proglašena dogmama tek u moderno doba: o bezgrješnom začeću 1854. godine te o uznesenju Marijinu 1950. godine.

Marulić posebno štuje Marijino djevičanstvo. No i tu dolazi do izražaja njegova usredotočenost na Krista, a posebno želja da potakne druge na njegovo nasljedovanje. »U temelju toga govora«, piše dr. Parlov, »nalazi se ideja što veće bliskosti i sličnosti s Kristom. Nakon prestanka razdoblja mučeništva zbog vjere, Kristu su najsličniji oni koji poput njega izabiru život u djevičanstvu, oni donose stostruk plod. Uzor djevičanskoga života sam je Krist, a nakon njega i njegova majka Marija.« Zbog takvoga vrjednovanja djevičanstva Marulić ide, preuzimajući tezu koja je u srednjem vijeku bila proširena, dalje od onoga što o Mariji kaže Sveto pismo. Vjerovao je, naime, da se Marija Bogu zavjetovala na djevičanstvo i prije navještenja da će biti majka Sina Božjega. Svoje je uvjerenje, osim što ga je izražavao teološkom prozom, obukao i u stihove, u ovom slučaju u pjesmi »Od začetja Isusova«: »Ja muža ne poznam. Kako će toj biti / da ću ja, ne začan, sina poroditi? / Ja sam obećala Gospodinu momu, / Divstvo moje dala Bogu svemogomu.«

No »najveći broj hrvatskih stihova i redaka u svojim latinskim djelima« Marulić je posvetio liku Gospe Žalosne, »Mater dolorosa«. I to ima dublji razlog. »Naime, u središtu njegove kristocentrične misli nalazi se lik Krista raspetoga i patnika. Kontemplacija toga lika preduvjet je autentičnoga duhovnoga života. Na Kalvariji uz Raspetoga nalazi se i Majka boli koja proživljava muke svoga Sina«, piše dr. Parlov. Stoga Marulić »Mariju, dakako, časti kao Majku Božju«, ali na nju »gleda ponajprije u njezinu materinstvu, u njenoj ljudskoj, majčinskoj boli, tjeskobi, nadi i tragediji majke koja gubi sina«. Marulićevi humanistički geni dolaze do izražaja, primjerice, u redcima iz djela »O Kristovoj poniznosti i slavi«, gdje se Marija buni, postavlja pitanja. Marulić joj u usta stavlja riječi: »Prisiljena sam zaboraviti dobra koja će odatle (iz Kristove muke i smrti) uslijediti dok gledam tebe, sine moj, koji tolika zla ponizno trpiš.« Dr. Parlov daje za pravo ocjeni akademika Mirka Tomasovića da je tu riječ o »intelektualnom propitivanju ‘učenoga pjesnika’ te o dointerpretaciji Svetoga pisma radi ‘humanizacije’ svetoga teksta«.

Navedeni i slični redci također imaju svoju »pragmatičnu« dimenziju. Marulić cilja na afektivnost čitatelja ne bi li ga potaknuo na kajanje za vlastite grijehe i na obraćenje. On želi da kršćani »u teškim životnim uvjetima vlastite patnje sjedine s Kristovim kako bi poput Marije s njim sudjelovali u njegovoj slavi«, kaže dr. Parlov.

I još nešto. U Marulićevo je vrijeme bila naglašena eshatološka dimenzija života. Teško je taj vid bolje i sažetije opisati nego što je to učinio dr. Parlov dozivajući čitatelju pred oči prizor sudišta: »Više od smrti vladao je strah pred onim što slijedi poslije smrti, tj. strah od Božjega suda i konačne osude. U ‘procesu’ između Božje pravde i milosrđa Djevica Marija je igrala ulogu zagovornice, utočišta grješnika. One koja je sudjelovala u patnjama Sina te je brižna i prema patnjama svoje zemaljske djece. Marija, Majka boli, postaje Majka milosrđa.«

»Marija je«, zaključuje splitski teolog, »kraljica, ali i ‘odvitnica’, Majka milosrđa koja zna što je bol i patnja te ih može dobro razumjeti u svoje djece. Marija je, u Marulovim tekstovima, majka Kristova – Bogomajka, ali je istodobno i majka svih drugih koji u Krista vjeruju te po vjeri postaju Kristova braća.«

Upitan koja bi to Marulićeva marijanska crta danas bila najaktualnija, dr. Parlov je odgovorio: »U Marulića nije u središtu intelektualno promišljanje, nego životno stajalište prema Mariji. Marulić nam daje primjer kako vjernik može na plodan način integrirati Mariju u vlastiti duhovni život, znajući da ga Marija uvijek vodi k Isusu. Gotovo da se može zaključiti da je bez odnosa s Marijom nemoguće na ispravan način poznavati Isusa Krista. Drugim riječima, Marulić bi poručio da je netko onoliko duhovan koliko je uspio Mariju integrirati u vlastiti duhovni život. Može se reći da je Marija mjera katoličke duhovnosti.«