Voditeljica medijske skupine u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu studentica je treće godine novinarstva Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Marta Marinović. Stasala je u župi sveta Tri kralja na Baniji u kojoj stanuje od rođenja, ali se od 2. razreda srednje škole, zahvaljujući sadržajima u svetištu, usmjerila u vjerski hod pod okriljem sv. Josipa. Mnoga je dobra učinila i doživjela u svetištu, sve uz potporu svoje obitelji, ali i dečka Josipa kojega je pronašla u svetištu. Svoju budućnost vidi u obiteljskom okruženju, u svojem rodnom gradu, radeći u medijima i u svakodnevnim duhovnim susretima s uskrsnulim Kristom.
Marta je rođena 31. kolovoza 1998. u gradu na četiri rijeke Karlovcu. Majka joj je Đurđica, djevojački Jurković, bankarska djelatnica zaposlena u Karlovačkoj banci. Otac joj je Marinko Marinović, rodom iz Bruške, malenoga mjesta u zadarskom zaleđu, diplomirani pravnik, nekadašnji predsjednik Vojnostegovnoga suda u Zagrebu, umirovljeni hrvatski časnik, a u slobodno vrijeme i pjesnik. Bračni par Marinović blagoslovljen je s troje djece. Uz najmlađu Martu, imaju kćer Ivanu, rođenu 1995., magistricu arheologije, koja svako malo pronađe neku staru knjigu o povijesti i s time onda, kaže Marta, »dosađuje« po cijele dane. A sin i brat Šimun, rođen 1996., student je strojarstva u Zagrebu i pravi je »maher« za matematiku i fiziku. I Ivana i Šimun stariji su od Marte pa je ona, naglašava, kao najmlađe dijete, uvijek bila tatina miljenica. »Kada bih ukratko opisala svoju obitelj, to bi bilo – životopisno. Mama Vukmanka i tata Bruščanin savršen su spoj, karakterno, temperamentno i prema afinitetima«, radosno će Marta.
»Tata je nakon završenoga Pravnoga fakulteta u Zagrebu otišao u svoje rodno mjesto. Ubrzo mu se otvorila ponuda za posao. Birao je između Karlovca i Požege, i na kraju odabrao Karlovac jer je bio blizu Zagreba, i u odnosu na Požegu puno bliži Bruškoj. Dobio je posao u karlovačkoj Ekonomskoj školi, u kojoj je predavao predmet iz svoje struke. Ubrzo je počeo rat, a tijekom te velike nedaće upoznao je svoj sjaj u tami, moju majku. Tada je počela njihova ljubavna priča, koja traje i danas. Majka i otac naučili su me mnogim važnim stvarima u životu, ali jedno se preslikalo najviše na nas djecu – ljubaznost. Nisu bili strogi roditelji, nisu nas nikada držali pod ‘staklenim zvonom’, ali se uvijek znalo što je dopušteno, a što nije. Znale su se granice do kojih možemo ići. Tata je uvijek zabavnjak u kući, jako je društvena i otvorena osoba. Iako je pravnik, njegova duša više naginje prema književnosti i povijesti. Otkad znam za sebe uvijek bi, čim bi došao s posla, čitao povijesne knjige, romane ili poeziju. U slobodno bi vrijeme i pisao. Izdao je već nekoliko knjiga, a pisao je i za brojne ugledne hrvatske časopise, poput ‘Marulića’ i ‘Svjetla’. Tu ne završava njegova svestranost. Imamo vikendicu u Vukmaniću, malenom selu pokraj Karlovca i maminu rodnom mjestu. Tata ondje sam održava nekoliko vinograda i voćnjaka. Majka je karakterno malo drugačija od tate, ali jednako radišna. Dok je tata emotivac u kući, mama je ona racionalna strana, uvijek glas razuma. Radi u banci, stoga joj matematika jako dobro ide. Svaki dio kuće ima pod kontrolom, jako je uredna i pedantna, a u slobodno vrijeme uređuje svoje cvjetnjake u vikendici, ali i u stanu. Često čita knjige o bilju i uvijek traži neku novu ideju da bi ukrasila svoje male cvjetne oaze. U našem stanu dviju je vrsta napretek, knjiga i biljaka. Jedno od ljepših sjećanja iz djetinjstva su mi tatine priče prije spavanja. Svaku večer, kad bi se ugasila svjetla, Ivana, Šimun i ja legli bismo u svoje krevete, tata bi došao u sobu, sjeo na najbliži krevet i počeo pričati priče. Bile bi to bajke, legende, a ponekad i neka smiješna zgoda iz njegove mladosti. Tata nas je uvijek poticao na čitanje i istraživanje. Zanimljiva je bila i sljedeća zgoda. Kako smo svako ljeto išli u tatino rodno mjesto, on nas je uvijek ispitivao o povijesti i geografiji, pričao bi nam razne legende i bajke o pojedinom kraju kroz koji bismo prolazili. Sav njegov rad prožimala je ljubav za domovinu, a to je usadio i u nas djecu. Odmalena sam znala sve hrvatske kraljeve, a uz sestru sam naučila pisati glagoljicu. Majka je također uvijek ulagala u odnos s nama, a najviše svoje ljubavi pokazala bi kad bih se s njom posvađala. Ne bi prošlo ni pet minuta, odmah bi mi prilazila i pokušala izgladiti stvari.«
»Dolazim iz, kako većina ljudi to naziva, tradicionalne hrvatske katoličke obitelji. Odlazilo se na mise za blagdane, išlo se na vjeronauk, no nije bilo neke konstante i snažnijih veza s Crkvom. A tako je možda i bolje jer, da je bilo drugačije, danas ne bih bila ovdje gdje jesam. Ništa kod svojih roditelja ne bih mijenjala jer ne bih bila izgrađena ovako kao što sam danas. Uz roditelje najviše utjecaja na mene imala je moja baka Draga koja je živjela u Vukmaniću. Kad smo bili mala djeca, sestra, brat i ja cijelo bismo ljeto bili kod bake na selu. Baka se brinula o nama i, najvažnije, usadila mi je dio temelja koji su dugo boravili u meni nesvjesno, a danas borave u meni svjesno. Baka Draga naučila me moliti. Prva molitva koju sam zapamtila bila je Anđele čuvaru. Molili smo ju zajedno svaku večer. Jedne večeri jako je grmjelo, baka je ušla u našu sobu i pozvala nas na molitvu. Ja sam odbila i rekla joj zašto bih molila. Baka me nije puno odvraćala od moje male ‘revolucije’. Najednom je krenulo jako grmjeti i ja sam odmah potrčala prema bakinoj sobi i rekla joj: ‘Bako, hoćemo li ipak moliti?’ Taj mi se trenutak u djetinjstvu toliko urezao u pamćenje da me otada prati cijelo vrijeme. Ljeta kod bake bila su najljepša, po cijele dane bili smo u polju, na livadi. Istraživala sam netaknuti svijet oko sebe, išla u razne pustolovine i jednostavno uživala u djetinjstvu. Ubrzo bake više nije bilo, a ja čvrsto vjerujem da je ona sada moj anđeo čuvar koji me prati u svim mojim životnim pustolovinama.
Temeljno obrazovanje stekla sam u Osnovnoj školi Banija. Bila sam uzoran đak, sve sam dužnosti obavljala kako treba. Kad smo u školi dobili predmete povijesti i geografije, bila sam na svom terenu, dobro sam se snalazila u svim povijesnim terminima, godinama i vladarima. Toliko sam zavoljela taj predmet da bih, čim bih došla iz škole, na tatinu radost njega često ispitivala o povijesnim zbivanjima. Uz povijest, posebno je geografija zauzimala mjesto u mom srcu. Svake bih godine išla na natjecanja iz tih predmeta. Što se tiče vjere, tijekom osnovne škole bila sam, kako bismo žargonski rekli, ‘aljkava’. U drugom i trećem razredu bila sam aktivna jer su tada bile pripreme za prvu pričest. Zatim bih opet ugasila svoj žar, a onda bih u sedmom i osmom razredu krenula i ne bih stala. Tijekom pripreme za krizmu redovito sam išla na jutarnju misu, nekako mi se sviđala ideja toga nagloga buđenja za misu.«
»Nakon osnovne škole nije bilo upitno u koju ću školu ići. Sestra i brat su išli u Gimnaziju Karlovac i meni je sasvim bilo prirodno ići u istu školu. U gimnaziji sam stekle brojne prijatelje, a onda sam krenula s prijateljicama na Dubovac, na katehetska druženja petkom, a kasnije i na križare. Vrlo se brzo na Dubovcu, odnosno u Nacionalnom svetištu svetoga Josipa, stvorila prava zajednica mladih koji nesebično pomažu za dobrobit svoje lokalne zajednice. Uz zajednicu sam i ja stasala u vjeri, a ondje sam upoznala i svoga dečka Josipa Vukovića, rođenog 1994., koji mi je postao suputnik na mom putu u vjeri, ali i u životu. Josip studira na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i zaposlen je u jednoj informatičkoj tvrtki u Zagrebu. Preko tjedna je u Zagrebu, a preko vikenda u Karlovcu. On je voditelj zbora mladih ‘Agape’ u svetištu na Dubovcu. Dugo smo u vezi, gotovo četiri godine. Dubovac je baš njegova matična župa. Zajedno smo on i ja išli kroz vjeru, izgrađivali se kroz vjeru, skupa molimo. Težimo tomu da uđemo u brak pa kako Bog da.
Po završetku gimnazije upisala sam Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, smjer novinarstvo. Taj mi se studij počeo motati po glavi nekoliko mjeseci prije zaključavanja prijava fakulteta. Iako sam oduvijek gajila ljubav prema povijesti i geografiji, htjela sam znati o svemu ponešto, pa mi se novinarstvo činilo idealno. Na fakultetu sam stekla dobre prijatelje kojima nikada nisam prešutjela svoju vjeru. Uvijek se u društvu znalo tko sam, koji su mi ideali i za što se zalažem. Sada sam na trećoj godini. Od samih početaka u Zagrebu stanujem u domu na Savi, a brat je na Cvjetnom. Sestra je završila studij i traži posao u struci. Svaki sam vikend doma u Karlovcu. Već sam u petak ujutro doma. Tako je organizirana nastava na mom fakultetu. Dobila sam tamo teorijski temelj, ali sam najviše znanja stekla u praksi. U dva sam navrata na fakultetu bila u situaciji da sam morala braniti istine Crkve i vjere. I nije mi to teško palo. Čak sam dobila podršku nekih kolega koji su dotad šutjeli. Na prvoj godini studija davala sam instrukcije iz geografije i hrvatskoga, povremeno i iz latinskoga u Svetoj Mati Slobode. Išla sam tamo na mise i na vjeronauk don Damira Stojića. Poslije nisam davala instrukcije, ali sam odlazila na mise na Jarun. I danas odem, najčešće srijedom. U Karlovcu sam subotom i nedjeljom na večernjoj misi. A kad su praznici, onda i češće. Tijekom ljeta u svetištu znam biti i svaki dan. Idem i na pobožnosti. Najviše volim klanjanja. Mirnoća u crkvi, ja pred Presvetim, to mi je najljepša slika.«
»Nakon prve godine fakulteta tijekom ljetnih praznika nisam mirovala, počela sam tražiti posao u novinarstvu i dobila sam priliku na lokalnom karlovačkom portalu. Ondje sam stekla prve male korake novinarstva. Kako je počela druga godina fakulteta, prestala sam sa svojim ljetnim poslom i počela tražiti nešto drugo. Najprije sam pisala za studentski portal, a već na ljeto počela sam raditi na Prvom karlovačkom, gradskom mediju koji obuhvaća Karlovački tjednik, Radio Karlovac i njihov portal. Ondje sam našla pravu sebe, shvatila sam što znači pravo novinarstvo, a ekipa na poslu je odlična, pristupačna, ljubazna i uvijek spremna pomoći. Kada sam počela raditi na Prvom karlovačkom, dala sam sav svoj rad Bogu u ruke. On me vodi, a znam da onda ništa ne može ispasti loše. Uvijek se radi punom parom. Na Prvom karlovačkom honorarna sam novinarka, šalju me na teren, pratim događanja u gradu, osim politike i športa. Pa izvještavam s kulturnih manifestacija, s raznih projekata, sadržaja za mlade, i to petkom, subotom i nedjeljom, kada sam u Karlovcu. Izvještavam i za radio i tjednik i portal. Na radiju spiker čita moje tekstove. Zadovoljna sam i poslom i kolektivom. Sviđa mi se terenski posao. Voljela bih ostati tamo. Opus i talente voljela bih darovati svomu gradu.
Tijekom rada u medijima otkrila sam svoju posebnu ljubav prema svomu gradu Karlovcu. Grad na sjecištu putova krije puno toga, pravi je mali biser koji krije pravo blago Hrvatske, Nacionalno svetište svetoga Josipa, mjesto posvećeno našemu nebeskomu zaštitniku. Cijeli život pripadam župi sveta Tri kralja na Baniji. Tamo sam sve prošla, cijelu svoju sakramentalnu formaciju. A u drugom sam razredu srednje škole postala aktivna u svetištu na Dubovcu, i to zbog sadržaja koji su se tamo nudili. Povremeno i danas odem na misu na Baniju, ali samo kad ne uspijem stići na Dubovac. Župnik nam je od mojih početka u svetištu mons. Antun Sente. Okupio nas je u velikom broju i sadržajima i najviše svojom osobnošću. Privlači mlade iz cijeloga Karlovca. Dolaze nam polako i mladi iz cijele županije. Jako je pristupačan, otvoren, ima strpljenja za sve, ima poduzetnički duh. Iznimno je radišan. Napravi sve i puno više nego što se od njega očekuje. Nacionalno svetište epicentar je duhovnosti Karlovca, ondje se okuplja najveća zajednica mladih, poznatija kao ‘Zamak’ (Zajednica mladih katolika). ‘Zamak’ djeluje neformalno već dugi niz godina, no ne pod tim imenom. Naziv ‘Zamak’ osmislio je naš duhovnik mons. Sente, a mi mladi smo ga s oduševljenjem prihvatili. To ime za nas mlade ima puno značenja. Samo ime referira se na knjigu Terezije Avilske ‘Zamak duše’, a možemo reći da je takva i naša zajednica koja svojim brojnim aktivnostima stvara duhovni zamak mladih. Drugo značenje nalazi se u zemljopisnom položaju Nacionalnoga svetišta svetoga Josipa, koji se nalazi podno drevnoga grada i dvorca Dubovca, za koji su Karlovčani jako vezani. Naša zajednica u početku je imala nekoliko aktivnosti, to su uglavnom bili križari i zbor mladih, no ubrzo se proširila i na animatore, glumačke skupine, čitateljski klub. Od jeseni 2019. ‘Zamak’ je bio i organizator projekta ’72 sata bez kompromisa’ koji se tada prvi put održavao u Karlovcu.«
»Pravo nam je oduševljenje bilo što nam se pridružilo mnoštvo mladih iz Karlovca u jedinstvenoj misiji – nesebičnu pomaganju svojim sugrađanima. Projekt je bio lijep, ali i stresan, i zato ga je bilo i užitak raditi. S radošću smo preuzeli taj pothvat, a plodovi su mnogobrojni jer se računaju isključivo u osmijesima ljudima kojima smo pomogli. Kako vrijeme prolazi, mladi Karlovčani ‘Zamak’ upisuju u kartu najjačih hrvatskih katoličkih zajednica. Ako bih morala u tri riječi opisati ‘Zamak’, bile bi to jednostavnost, darivanje, ljubav. U ‘Zamku’ se okupljamo svaku subotu navečer. Najprije misu prevodi mons. Sente, a nakon toga u dvorani razgovaramo o duhovnim i aktualnim svjetovnim temama. Župnik nam uputi duhovni poticaj i nagovor o temi kojom se bavimo. Poslije ostanemo na igri i druženju. I u razgovorima o planovima. Ima nas trideset, četrdeset. Osobno sam voditeljica medijskoga tima u ‘Zamku’, vodim stranice ‘Zamka’ na Facebooku i Instagramu. A vodim i stranice svetišta na Facebooku i Instagramu. Oformili smo i tim od nekoliko ljudi koji popunjavaju portal svetišta. Voditeljica sam i te skupine suradnika. Nije mi problem pronaći sadržaj. Volim to što radim. Promocija je to svetišta i nas mladih. Kreativu pronalazim oko sebe. Inspiracija mi dolazi od Boga. Ako treba, rado župniku pomognem i oko hodočasnika. I animatorica sam, posebno kada su ljetni oratoriji za djecu. Župnik se uvijek može osloniti na mene. Moji me podržavaju u tome. Vole kad radim nešto dobro i korisno.
Moja mi aktivnost u Crkvi puno znači. Uz te sadržaje rastem kao osoba. U svetištu prepoznajem svoje talente, ali i mane. Znam da kao vjernica nisam sama. Zajednica je oko mene i uz mene. Cilj mi je Krist, zato znamo da nas nitko ne će slomiti. Jer smo mi mladi ujedinjeni u Kristu. Ja potičem mlade, mladi potiču mene. Govorimo o svojim idealima kojih se ne sramimo. Prošla su ta vremena. Za temelje dobre i kvalitetne zajednice ne treba puno, treba samo dobra volja i svakodnevni podsjetnik da sve što se radi, radi se za Boga. Upravo mislim da je to važno čovjeku, da nađe nekoga komu pripada, jer ako čovjek nema nikoga za koga bi se uhvatio, onda je propao, odnosno sam je, a takva samoća je najgora. Kada čovjek shvati da pripada Bogu, svojoj domovini, svomu narodu, mislim da onda nema sretnijega od njega jer pripada onomu što jest njegovo. Vjera mi tako daje sigurnost da znam kada sam najsretnija, komu ću se prvomu obratiti, Bogu. Kada sam tužna, također. Vjera mi daje najboljega prijatelja, a to je uskrsnuli Isus. Uskrs koji upravo slavimo jest temelj svega. Osim što je najveći kršćanski blagdan, on mojoj vjerničkoj duši daje mirnoću i ulazak u dubinu sebe. Slike muke Kristove i uskrsnuća daju mi sigurnost. Znam da i kad bude najgore, doći će puno, puno bolje. Doći će ono što samo Bog može darovati. Mirnoća duše koja se priprema za veliko. Sjećam se kako nam je Ivan Pavao II. poručio: ‘Dragi mladi, uzmite život u svoje ruke i napravite od njega remek-djelo.’ Taj njegov poziv dovodim u vezu s uskrsnućem.«
