Iako je 500. godišnjica smrti Marka Marulića bila početkom siječnja, ne bi trebalo prestati baviti se njegovim likom, djelom i značenjem za hrvatsku kulturu. Nedavno je u »Vijencu« objavljen tekst u kojem je Vladimir Lončarević, baš na Marulićevu primjeru, podupro zanimljiv prijedlog. Nedavno se Lončarević zauzeo za ustanovu koja bi poput »British Councila« ili »Goethe Instituta« diljem svijeta imala ulogu hrvatskoga kulturnoga atašea, odnosno »ustanovu koja bi preko svih suvremenih medijskih platforma sustavno i s jasnom identitetskom vizijom i političkim ciljevima… promicala Hrvatsku u svijetu, a u važnim nam zemljama osnivala i ispostave, u skladu s bilateralnim sporazumima o kulturnoj i inoj suradnji« radi »afirmacije, pa, ako hoćemo, i interpretacije Hrvatske, hrvatskoga naroda i njegove uloge u svijetu«, što »znači oblikovanje i samosvjesno predstavljanje cjelovite i autentične slike Hrvatske i hrvatstva, kako to rade druge nacije koje drže do sebe«.
Lončarević smatra da je korak dalje otišao Milan Bošnjak tiskavši u studenom 2023. brošuru »Hrvatski kulturni institut Marulić: nacrt projekta«. Riječ je o brošuri koja je na dvadesetak stranica strukturirana kroz opis projekta, prijedlog organizacijske i upravljačke strukture, prijedlog programa i aktivnosti, plan razvoja projekta (hodogram osnivanja i otvaranja pojedinih podružnica), a pridodana je i financijska konstrukcija. Bošnjak čak predviđa donošenje odgovarajućega zakonskoga akta. Autor toga prijedloga savjetnik je s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine Središnjega državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, što, smatra Lončarević, projektu daje dodatnu težinu, a dodanu vrijednost daje mu činjenica da je književnik, član Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i predsjednik Znanstvenoga i kulturnoga društva »Kosinj«.
»Reklo bi se, čovjek je svoje učinio. Sada je na državnim ustanovama da se za ideju ‘zalijepe’ i djeluju, no i naše kulturne ustanove, počevši od Matice hrvatske, zacijelo bi imale što o takvu projektu reći, isto tako naše zajednice diljem svijeta. No sada dolazi famozni ‘ali’, ‘ali’ naše svjesnosti o važnosti kulture kao strateške sastavnice nacionalnog, društvenog i državnog održanja i razvoja.
Taj ‘ali’ proizlazi naime iz činjenice da hrvatski narod nije u samostalnoj državi politički osvijestio tu činjenicu (sjetimo se, nasuprot tomu, jednog Kršnjavoga pod Khuenom!), koje su, da paradoks bude veći, više svjesni oni koji se s različitim izlikama bilo kakvoj ozbiljnijoj kulturnoj politici opiru (kao što se vidjelo u povodu Zakona o hrvatskom jeziku). Jer da smo je politički osvijestili, kultura bi bila tretirana kao stup državne politike, kako se to redovito ističe za obranu, unutarnje i vanjske poslove te financije. To više što kultura nije samo stvar sedam umjetnosti, nego u punoj širini zahvaća i druge javne djelatnosti, naposljetku oblikujući kulturu života – ‘naš način života’, kako se to kaže – a još više stoga što ima moć premostiti razlike koje politika, hoćeš-nećeš ideološki koncipirana, neće, ne može ili ne zna. Iako je dakle Hrvatska dosad učinila velike političke ‘iskorake’, jednakim žarom mora prionuti i uz zadaću da s istom energijom učini i kulturne.«
Prije nekoliko dana Splićani su mogli prisustvovati predavanju cijenjenoga arhitekta, 86-godišnjega Dinka Kovačića, o čemu je pisala Lucija Vujnović za Slobodnu Dalmaciju. Tijekom pola stoljeća djelovanja osmislio je velik broj građevina, od kojih je 66 realizirano. U izlaganju je istaknuo samo neke. Srednjoškolski je centar u ulici Matice hrvatske, primjerice, zamišljen i projektiran da bude poput maloga grada. »Tu se nalazi trg, dvije ulice i škole, odnosno ‘kuće’ za kemijsku, matematičko-informatičku i građevinsku školu. Kad san to radija, tija san da sve bude na okupu jer san razmišlja ‘pa zašto se neki iz građevinske ne bi moga usput zaljubit u neku kemičarku’«, rekao je.
Nastojao je uzeti u obzir i mišljenje mladih pa je tako jedan neformalni razgovor s učenicima zaslužan za to da na ulazu stoji natpis »Sretno« jer jedna je učenica rekla da želi isto ono što piše rudarima kad ulaze u rudnik. Njegovo je geslo iz perspektive profesora da je »važnije odgojiti nego naučiti«, a iz perspektive arhitekta – »čuvaj se vlastite taštine«.
A nakon lijepih stvari u Splitu dogodio se i tužan događaj: preminuo je Duško Tambača, simbol dalmatinske pjesme. Istinska legenda Splita, najnagrađivaniji do danas na Festivalu dalmatinskih klapa. Bio je hrvatski glazbeni pedagog, skladatelj, melograf. Utemeljio je i vodio velik broj klapa kao što su klape »Šufit«, »Cambi«, »Dalmacija«, »Puntan«, »Trogir« i dr. Dobitnik je dvaju Porina, za najbolji album klapske pjesme i kao jedan od najvećih autora klapske pjesme. Tambača je bio vrijedna i nezaobilazna poveznica dalmatinske klapske pjesme i festivala pučkih napjeva. Skladao je više od stotinu skladba, pretežno na stihove eminentnih pjesnika.
