MARULOV SAMRTNI OSMIJEH OBJAŠNJAVA – VERONIKIN RUBAC O 500. godišnjici smrti Marka Marulića filolog Zvonko Pandžić predstavlja dosad nepoznato pjesnikovo djelo

»Umro je 5. siječnja godine od Kristova rođenja 1524., ne mučno (kako drugi običavaju) ili shrvan dugotrajnom bolešću, nego hvaleći Gospodina, svojega Stvoritelja.« Tako je splitski humanist Frane Božićević opisao posljednje trenutke svojega prijatelja Marka Pečenića – onoga koji se u svojoj »Juditi« prvi put potpisao kao Marulić. No što je to bilo razlogom da je Otac Hrvatske Književnosti mogao umrijeti – s osmijehom? Čitatelj bi njegovih nabožnih djela lako to pripisao ugledu krjeposna života, o kojem svjedoče i njegovi suvremenici; tumač bi njegovih umjetničkih djela lako to pripisao uspjehu krjepkih stihova, na koje se osvrću i današnji pisci.

Ali razlog je možda bio baš negdje u sredini: dijelom u duhu, dijelom u knjizi. Premda nije doživio »staru starinju« poput svoje junakinje iz Betulije, Marko Marulić kao da je u opisu Juditine smrti odao za čime je po smrti i sam čeznuo: »Duh se veseliše da – puti tamnice / izbavljen – grediše gledat Božje lice.« A upravo je čežnja za gledanjem Božjega lica u središtu i dosad nepoznata Marulova djela, na čije nas je nedavno otkriće o 500. godišnjici Marulove smrti – kojom u Hrvatskoj započinje i Godina Marka Marulića – upozorio jedan od njegovih najboljih poznavatelja, filolog i filozof Zvonko Pandžić.

Nepoznata Marulićeva pjesma o Veroniki

Kada je Marul susreo Veroniku

Riječ je, naime, o kratkoj pjesmi »O pritužna Veroniga«, zapisanoj u anonimnom rukopisu XV-44/8, koji se čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. »To je šibenski prijepis starije splitske zbirke, a većina uvrštenih svetačkih pjesama zabilježena je I u ‘Splitskoj pjesmarici Trogirskoga kaptola’. Rukopis na čijem se rubu spominje ime Mihovila Vrančića poznavao je međuratni marulist Franjo Fancev, ali mu nije zabilježio signaturu i arhiv, te ga je u svojoj disertaciji 2010. ponovno otkrio tek prof. dr. Krešimir Šimić«, navodi sugovornik. Neke od pjesama u rukopisu već su pripisivane Maruliću, no Pandžić smatra da mu se na temelju izražajnih sličnosti (»loci similes«) možepripisati i velika većina kodeksa, ponajprije svetačke pjesme. »Marijanske su pak pjesme i dijaloške molitve toga rukopisa amalgami; dijelom poznati Marulovi stihovi, a dijelom stihovi još nepoznata postanja. Ali pjesme ‘O prituž na Veroniga’ nema u inim poznatim zbirkama.«

Ta pjesma upućuje na Marulićevo hodočašće u Rim ujesen svete godine 1500., kada je kao jedan od čak 200 000 hodočasnika u staroj bazilici sv. Petra mogao vidjeti i – Veronikin rubac. Upravo je, naime, rimski ophod s tim tajnovitim platnom papu Bonifacija VIII. i potaknuo da 1300. proglasi prvu jubilarnu godinu, čijoj je proslavi nazočio Marulov uzor Dante Alighieri. »Marulić poznaje i tekst o Veronikinu sudariju iz ‘Zlatne legende’ Jakova Vorađinskoga i scenu iz Danteove ‘Božanstvene komedije’, u kojoj se hrvatski hodočasnik ne može ‘do sita nagledati’ toga rupca.« Božji »obraz« sličan rimskomu narisan je i u Marulićevu »Oficiju Blažene Dive Marije«, navodi Pandžić.

»To ipak ne će biti njegov crtež, nego je netko drugi prepisao Marulov molitvenik slijedeći njegov tekst i minijature. No bizantski utjecaj ikone Isusova lica vidi se i u latinskom ‘Breviario di Spalato’ iz 1291., koji je u 19. stoljeću ukraden iz Riznice splitske katedrale, a danas se čuva u venecijanskom Museo Correr. Moguće je da ga je čitao i Marulić«, ističe sugovornik.

Jeronimovi argumenti za Marulićevo autorstvo

Sve to bile bi tek zanimljive podudarnosti da sama pjesma ne odaje Marulićevo pero. »U himnima Marulova ‘Oficija’, koji upravo pripremam za tisak, nalazimo izraze uspona na svijetla nebesa i gledanja Božjega obraza, pa i ondje gdje ih u latinskim predlošcima nema. A i druge pjesme Marulićeva šibenskoga rukopisa upućuju na njegov potpis. Tako u završnim stihovima pjesme ‘U pohvalu sv. Jeronima’ autor od Dantea praktički preuzima lik njegova Hrvata: ‘Onda naša želja hoće sita biti / kada spasitelja budemo viditi. / Ki s Ocem i s Duhom jednu slavu prima / živuć vike vikom, nigdar konca nima.’«

»Marul je jedini onodobni hrvatski pjesnik koji je osobno mogao upoznati ‘obraz slavni iz Rima’ i posvjedočiti da mu se ‘dan današnji’ ‘klanjaju svi karstjani’. I zato je on jedini mogući autor pjesme o Veroniki«

Ta četiri stiha – ujedno dosad neprepoznat Marulov samoprepjev latinskih stihova iz svetčeva životopisa »Vita divi Hieronymi« – aludiraju na poznatu Jeronimovu mističnu viziju koju je Marulić opisao i u dvjema hrvatskim proznim inačicama životopisa, dodaje Pandžić. »’Hvale svetoga Jerolima’ nalazimo i u široj inačici u hrvatskom prepjevu i kao epigram u proznom hrvatskom ‘Životu svetoga Jerolima, našega pravoga Dalmatina’. Oni su očuvani u ‘Firentinskom zborniku’, koji je marulolog Carlo Verdiani s pravom pripisao Maruliću.« U svim tim inačicama Danteova »hrvatska« vizija iz XXXI. Pjevanja »Raja« isprepliće se s vizijom Jeronima, koji se iz raja vraća u zemaljsku zbilju, tumači filolog.

»Čini se da se s obojicom – i Danteovim Hrvatom i Jeronimom – poistovjećuje i Marulić kada pjeva: ‘Sita biše duša slasti neizrečene, / ke tko se okuša, želeći ju, vene. / Vi(d)jaše na nebi gdi se svi vesele / i vrativ se sebi, plakaše od želje.’ Uza sve navedeno, Marul je jedini onodobni hrvatski pjesnik koji je osobno mogao upoznati ‘obraz slavni iz Rima’ i posvjedočiti da mu se ‘dan današnji’ ‘klanjaju svi karstjani’. I zato je on jedini mogući autor pjesme o Veroniki, bez obzira na to tko ju je  prepisao. Budući da je Marulić po vlastitom priznanju imao pisare – posvećivao im je i latinske epigrame – dovoljno je da je on svoje pjesme i prozne sastavke stvarao ‘vlastoumno’«, zaključuje.

Tajna pjesnikova osmijeha

Takav zaključak okrjepljuje i Marulov magnum opus – »Judita«. »Ultimativni pojam ‘Judite’ jest ‘gledat Božje lice’ – slika koju donedavno nitko i nije pokušao protumačiti. Moja su istraživanja uz kritičko izdanje ‘Judite’ pokazala da Marulić tu slijedi Dantea, koji u ‘Komediji’ želi ‘budućim ljudima’ pjevati viđenje Boga u prilici Presvetoga Trojstva u onom nedjeljivom trenutku kada se preklapaju vječnost i vrijeme. No da bi se domogao te vizije, pjesnik će morati naučiti gledati nagore, u pravcu Kraljice neba, čemu ga upravo na primjeru hrvatskoga hodočasnika zagledana ‘u Veroniku našu’ podučava sv. Bernard. Dante tako slijedi Hrvata pogledom koji se prema Mariji uspinje od ‘istinske slike’ Isusova lica – ‘vera icon’.« Taj izraz od kojega je – kažu – i nastalo ime sv. Veronike, odnosi se na izvorni rubac koliko i na njegove nebrojene kopije. »Bila je to tema vremena: Veronikin rubac preslikavali su mnogi, poput Jana van Eycka i Albrechta Dürera.«

No tema pogleda prema tvorcu u nebesima ideal je još od Platonova »Timeja« kojega u svojim stihovima slijedi jedan od Marulu omiljenih »starih poet«, primjećuje Zvonko Pandžić. »Stihove Ovidijevih ‘Metamorfoza’ o stvoritelju koji ‘čovjeku dade da nauzgor dr i glavu i naredi mu / da motri u nebo i obraz uzdigne gore prema zvijezdama’ Marulić je uvrstio i u svoj ‘Hymnus ad Deum’, a kasnije ih i prepjevao na hrvatski u ‘Firentinskom zborniku’: ‘obraz mu s’ uzdvigal da gleda nebesa’«. U tom je pogledu, čini se, tajna Marulova samrtnoga osmijeha.

Rukopis krije i prepjev najpoznatije hrvatske pjesme