U Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji smjestila se župa Presvetoga Trojstva u Tordincima, mjestu koje je srpski agresor među prvima spalio, a civile ubijao. Tako je 9. srpnja 1991. agresor prvo spalio selo Ćelije, a crkva je do temelja uništena. Prema statistici Tordinci imaju površinu od pedesetak četvornih kilometara, plodno tlo, vodu, sve pogodnosti za život. Unatoč progonu, ubojstvima, masovnim grobnicama, za što agresor nije odgovarao, Hrvati su se vratili u Tordince, te u svojoj ljubavi prema domovini i Crkvi nastavili živjeti u svom radnom kraju i obnavljati ga.
Župom u Tordincima upravlja župnik Dejan Bubalo, koji u predstavljanju župe kaže: »Župa je smještena u vinkovačkom dekanatu, a sjedište je u Tordincima s prekrasnom župnom crkvom koja je posvećena Presvetomu Trojstvu. Filijalna crkva u Antinu posvećena je sv. Antunu Padovanskomu, zatim u Korođu Uzašašću Gospodinovu, a filijala Ćelije ima crkvu Srca Isusova. Ostale filijale župe u kojima nema crkve, ali ima nešto katoličkih vjernika su Palača, Bobota, Ludvinci, Silaš i Mlaka Antinska. Župa je pretrpjela golema ratna razaranja, počevši od Ćelija koje su u srpnju 1991. postale prvo spaljeno hrvatsko selo, pa sve do okupacije i stradanja ostalih mjesta: Tordinaca, Antina i Korođa. Bila su velika materijalna razaranja domova i crkava u svim mjestima: crkva u Ćelijama do temelja je srušena, a ostale tri bile su teško oštećene. U Ćelijama je napravljena nova crkva – iz temelja. No najteža stradanja bila su ljudska. Na području župe bile su dvije masovne grobnice, u Antinu i Tordincima, iz kojih su posmrtni ostatci žrtava ekshumirani nakon povratka. Još uvijek ima žrtava za kojima se traga. Danas, 28 godina poslije toga, crkve i domovi župljana načelno su obnovljeni. Sve se može obnoviti, samo su ljudske žrtve nenadoknadive.«
Govoreći o povratnicima te kako su se oni snašli poslije ratnih rana, župnik Bubalo ističe: »Povratnici su s puno entuzijazma krenuli u obnovu svojih domova. Trebalo je prvo raščistiti ruševine, a potom sve graditi otpočetka. Međutim, ono što je mnogo teže obnoviti i zaliječiti jesu rane na dušama. Taj je proces oporavka dug i složen te još traje. Župljani koji su pretrpjeli ratne strahote bili su i ostali miroljubiv i pitom narod koji čvrsto stoji uz pradjedovsku vjeru i kršćanski nauk o oprostu. No pitaju se komu oprostiti kad nitko ne traži oproštenje! Oni koji su zlo činili, niti to priznaju niti se kaju.«
Nadalje župnik Bubalo navodi da u općini Tordinci ima više od 2000 stanovnika, a župa okuplja oko 1300 katolika, jer ostalo su protestanti i pravoslavni. Smješteni su u četirima selima: Tordincima, Antinu, Korođu i Mlaki Antinskoj. »Što se tiče odnosa rođenih i umrlih – na pozitivnoj smo nuli već nekoliko godina unazad, što nikako nije dobro. Potrebno je mijenjati mentalitet. Umjesto onoga koji čeka da netko drugi stvori radna mjesta i pokrene situaciju nabolje do toga da postanemo svjesni svojih sposobnosti i pomoću njih sami izborimo svoje mjesto pod suncem. Svakako je i tu problem odlaska mladih i radnih mjesta. No unatoč brojnim odlascima mladih, ima i pozitivnih primjera obiteljskih gospodarstava i poduzetnika koji marljivo rade i stvaraju nove vrijednosti. Župa ima odličan geografski položaj u trokutu između Vinkovaca, Vukovara i Osijeka, a samim time i potencijal koji treba bolje iskoristiti u gospodarskom smislu.«
Župnik Bubalo uspoređuje župu s drugim slavonskim mjestima, o čemu kaže: »Ima praznih kuća, samačkih domaćinstava, ima mnogo neženja koji su prešli 40. godinu života. Ali, sva sreća, za razliku od većih sela ovoga kraja, ima i mladih obitelji koje su svojevrsno svjetlo nade župe. Iako odlasci u inozemstvo nisu zaobišli ni ovu župu ni ovaj kraj, ipak ostaje nešto mladih koji zasnivaju svoje obitelji te ostaju u svom selu, tako da situacija nije sasvim kritična, ali nije ni dobra. Budućnost ove župe uglavnom je vezana uz same ljude, na način da ovdje ostanu i osnuju obitelj. Preduvjet svemu tomu je gospodarsko stanje, odnosno mogućnost zaposlenja, a za to su odgovorne lokalne i državne vlasti. Iako je gospodarska kriza pogodila sve slojeve društva, u župi nema onih koji su na rubu gladi. Sredina je relativno mala, svi se međusobno poznaju i pomažu komu zatreba. Župni Caritas pomaže najpotrebitijim župljanima najmanje dvaput godišnje dijeleći pakete hrane i druge potrepštine. Tijekom godine pomaže se i na druge načine, a najviše su u potrebi mnogočlane obitelji i samci koji nemaju nikoga svoga.«
Župu su vodili iskusni i zauzeti pastoralci, a to je nastavio i župnik Dejan Bubalo. Tu su zborovi, molitvene skupine, zatim susreti mladih, održavaju se kateheze.
»Uglavnom se njeguje pučko crkveno pjevanje. Kad u župu dođu svećenici iz drugih župa, uvijek ih fascinira kako ovdje cijela crkva pjeva. Mlade je malo teže okupiti u nekom većem broju jer idu u srednje škole po gradovima, tako da kućama znaju doći u kasne večernje sate. Nedjeljom su tri mise na koje prosječno dođe oko 400 ljudi. Vjernici se redovito ispovijedaju, pogotovo pred veće blagdane, primjerice o Uskrsu i Božiću kada u dekanatu organiziramo ispovijedi. Članovi župnoga pastoralnoga i ekonomskoga vijeća od nemjerljive su važnosti, jer to su ljudi koji poznaju iz prve ruke prilike mjesta u kojima žive. Sve se stavlja na stol i o svemu se raspravlja na redovitim sastancima te se gleda kako na najbolji mogući način doskočiti problemima kad se pojave. Svako selo ima zaduženu jednu osobu, dakle zvonara ili sakristana koji su župnikova produžena ruka u smislu uređenja i održavanja crkve i crkvenoga okoliša. Što se tiče bilo kakvih akcija – ljudi se odazovu u velikom broju. Crkveni objekti održavaju se dobrovoljnim prilozima vjernika i mnogih drugih dobročinitelja. Po povratku iz progonstva obnavljalo se kako se znalo i moglo. Ljudi su bili sretni samo da se vrate na svoje. Budući da se gotovo sve radilo na brzinu, tj. da se samo stavi u funkciju, obnova crkvenih objekata, pa čak i obiteljskih kuća, dugoročno nije polučila pozitivne rezultate. Sad mnoge stvari moramo obnavljati iznova, a najveći je problem na sakralnim objektima vlaga koja nije u cijelosti sanirana.«
Na području župe dvije su škole, Tordinci s područnom školom u Antinu i mađarska škola u Korođu. Župnik Bubalo navodi da postoji i nova škola u Ćelijama, ali zbog nedovoljnoga broja djece ne radi. U župi živi šest vjeroučitelja, koji su izvrsni suradnici ne samo u župnoj katehezi nego i u drugim župnim pastoralnim aktivnostima. Gotovo svako selo ima redovite župne kateheze. »Najmanje jedanput u godini organiziramo hodočašće u mjesta i svetišta u kojima nismo bili. Dakle, svake se godine hodočasti na neko drugo mjesto. Nikad nije bilo problem napuniti jedan-dva autobusa. Hodočašća su ujedno i prilika da se župljani još više međusobno povežu s obzirom na to da je župa sačinjena od više sela, a svako selo ima svoje posebnosti. Tu je jaka tradicija. Pobožnosti su jedan od izričaja vjere ovoga naroda. Potičemo na molitvu, jer sve je manje obiteljske molitve diljem naših gradova i sela. I u ovoj se to župi osjeća, ali se molitva održala zahvaljujući našim starima, djedovima i bakama; oni su ti koji mlade na to svakodnevno potiču, tako da nedjeljna misa i obiteljska molitva nisu u cijelosti zamrle. Isto je i s brakovima i obiteljima, kao i drugdje u Hrvatskoj, svega ima«, ističe župnik Bubalo.
Antun Maletić jedan je od aktivnijih župljana, a među ostalim je i orguljaš. Po struci je diplomirani teolog, radio je kao vjeroučitelj, a već 12 godina radi kao ravnatelj Osnovne škole Tordinci. »U župi sam član župnoga pastoralnoga vijeća i orguljaš u župnoj crkvi u Tordincima«, navodi ravnatelj škole. »Zbor okuplja 15-ak stalnih članova od kojih su neki još srednjoškolci ili studenti, a veći su dio odrasli članovi, koji čine jezgru zbora. Zbor ima kontinuitet od povratka nakon progonstva sve do danas. Ponosni smo što unatoč malomu broju članova imamo kvalitetan repertoar pjesama i napjeva za sva vremena liturgijske godine. Velika nam je pomoć sam župnik jer vodi probe pjevanja i priređuje note pjevačima i sviračima. Kad imamo zajednička slavlja na razini župe, kao što je Tijelovo, proštenje Fatimske Gospe i druga slavlja, tada su na okupu svi zborovi iz župe, dakle pjevači iz Tordinaca, Antina i Korođa. Ono što se primijeti u liturgijskim slavljima jest činjenica da sav puk pjeva, što redovito pohvale drugi svećenici kada dođu u našu župu. U suradnji s članovima Muške pjevačke skupine »Paorija« Tordinci, od kojih je većina i u zboru, obnovili smo unazad nekoliko godina pjevanje Muke na Cvjetnicu i Veliki petak. Ne mogu reći da je zbor mjesto okupljališta mladih, iako bi bilo lijepo da jest. Perspektiva mladih u župi i općenito u Slavoniji nije baš obećavajuća, iako ima nekih pozitivnih pomaka. Priličan broj mladih otišao je u inozemstvo, ponajprije im je odredište Njemačka, zatim Austrija, Irska, čak i Kanada. Neki su na sezonskim poslovima u turizmu. Tek je manji dio pronašao svoju egzistenciju tu u rodnom mjestu.«
Karmela Horvat ima 32 godine, supruga je i majka troje djece. Po zvanju je magistra ekonomije, a radi u privatnoj tvrtki kao asistent u upravi. »Članica sam župnoga pastoralnoga vijeća naše župe i po potrebi uskočim pomoći kolegicama u karitativnom djelovanju, primjerice podjeli prikupljene hrane oko Uskrsa i Božića«, kaže vijećnica Horvat. »Orguljašica sam u Korođu, koji je ujedno i moje rodno mjesto i mjesto prebivališta sve od povratka nakon rata 1998. godine pa do danas. Odmah po povratku u Korođ počela sam svirati u crkvi, kao učenica 5. razreda. Samouka sam sviračica. Moja baka i moja sestra svirale su u crkvi pa sam od njih naučila. Sestra još i sad ponekad svira kada mene treba zamijeniti, a ja sviram većinom po sluhu, a note sam počela učiti tek po dolasku župnika Bubala u našu župu i još se borim s učenjem. Naša filijala Korođ broji malo vjernika jer smo mi katolici manjina u našem mjestu, većinu čine protestanti. Iako smo mala zajednica, trudimo se imati sve što imaju i druge crkve u našoj župi pa tako naše vrijedne žene brinu o izgledu i čistoći crkve. Svaka nedjeljna misa, a imamo ih svake druge nedjelje, dakle dvaput mjesečno, popraćena je svirkom i pjesmom. Jednostavno pjevaju svi, tko god želi, jer je svaki glas dobrodošao kada nas je tako malo pa je čak i nemoguće formirati neki zbor. Zapravo, kada bih imala vremena, mogla bih okupiti djecu koju povremeno za neke veće prigode uvježbam da nešto otpjevaju, ali teško se s njima mogu uskladiti zbog svojih i njihovih obveza, no nadam se da ćemo uskoro kad oni još malo porastu možda imati jedan solidan zbor mladih.«
Ekonomistica Horvat navodi da je problem nedostatka mladih prisutan u Korođu, ali i u drugim mjestima župe. »Razumljivo mi je da mladi koji odu studirati u drugo mjesto i ne dođu vikendom kući ne dolaze na misu, ili kada se udaju i ožene pa se presele. Naš župnik često ponavlja da je prvi vjeronauk u kući, tu sve kreće, i da se djeca ne šalju nego se dovode u crkvu. Slažem se s time i nekako i u praksi vidim da je tako. Znači, gdje roditelji idu u crkvu, ondje i djeca idu, pa i kad odrastu ostaju vjerni Kristu i Crkvi. Naravno, i mene je kao majku troje djece strah hoće li moji nakon takva odgoja i načina života ostati vjerni i kad odrastu jer svjedočimo svakakvim iskustvima gdje se djeca odmetnu od Crkve, no kao roditelj ću učiniti sve da se to ne dogodi. To prepuštam dragom Bogu i ne preostaje mi drugo negoli se moliti za njih i nadati se da će shvatiti da jedini koji daje pravu okrjepu za dušu i tijelo jest Krist Gospodin. Doduše, pomalo nas je strah za budućnost naše zajednice jer je toliko mala i, ako svi naši mladi napuste Korođ, u budućnosti joj zaista ozbiljno prijeti drastičan pad broja katolika u selu, pa tako i onih koji će ići u crkvu. Možda će zvučati smiješno, ali u mojem naraštaju većina se djevojaka udala za mladiće iz sela pa smo tako ostali u svom selu i tu rađamo i odgajamo djecu. Ponekad imam osjećaj da se od župnika i nas pastoralnih djelatnika, voditelja zborova i suradnika očekuje da isključivo mi privlačimo mlade i da smo mi odgovorni ako mladih ima ili nema u crkvi.«
Valentina Čutura diplomirala je teologiju 2010. Radi kao vjeroučiteljica u Tordincima. »Ujedno sam i dio naraštaja koje su već tada upozoravali na buduću problematiku zapošljavanja s obzirom na popunjenost kadra«, navodi vjeroučiteljica Čutura. »Danas, 10 godina od završetka studija, problem je jasno vidljiv s obzirom na to da pola mojih kolega nema stalno zaposlenje. Doduše, nekolicina ih trenutačno radi neki drugi posao. U taj zbroj ne računam kolege svećenike, nego isključivo vjeroučitelje koji rade ili žele raditi kao vjeroučitelji – pola ih radi za stalno, pola na određeno, a ima ih nekoliko koji uopće ne rade. Problematika, naravno, leži u preopterećenosti kadrom, i u nerazmjeru ponude i potražnje na našem području. Mnogo je vjeroučitelja, djece je sve manje u školama, pa je tako i radnih mjesta svake godine sve manje, stoga i ne čudi kako mnoge moje vršnjake, a i one mlađe, čeka neizvjesna budućnost što se tiče ikakva zaposlenja, a o stalnom zaposlenju da i ne govorim. Ali nitko ne gubi nadu, jer smo to studirali iz ljubavi.«
Nadalje, teologinja Čutura ističe da je Osnovna škola Tordinci matična škola kojoj pripada i Područna škola Antin. »Ukupno je u školi 124 učenika. Matičnu školu pohađaju učenici iz Tordinaca, Korođa i Antinske Mlake, a od 5. do 8. razreda dolaze i učenici iz Antina. U Područnoj školi Antin nastavu pohađaju učenici od 1. do 4. razreda iz Antina. Od 124 učenika, 117 ih pohađa rimokatolički vjeronauk, a ostalih sedmero polazi vjeronauk Reformirane Crkve. Iako je moje mjesto stanovanja različito od mjesta moga rada, trudim se učenike poticati na življenje vjere u njihovoj župi. Kao vjeroučiteljici, jedna od temeljnih stavki u prenošenju vjere učenicima jest i osobno svjedočenje kršćanskoga i sakramentalnoga života. Iz iskustva mogu reći da je njima vrlo važno kad osobno nazočim važnim događajima u njihovoj župi, posebno njihovu sakramentalnomu životu, i smatram da je osobno svjedočenje vjere pred vjeroučenicima važno, jer svaki vjeroučitelj treba biti živi primjer vjere, a ne anonimni kršćanin. Stoga, primjeri svjedočenja vjere trebali bi jednoga dana uroditi plodom da i sami učenici učeći, prihvaćajući i živeći istinu postanu uvjerljivi svjedoci drugima.«
U Antinu, koji je pun masovnih grobnica od srpskoga agresora, živi hrvatski branitelj i aktivni župljanin Josip Mijaković. Ističe da je na tom području 16 nestalih, a 12 ih je ekshumirano. Tu je bila masovna grobnica. »I na našem području, tj. u našem selu slična je situacija kao i drugdje kad su u pitanju mladi«, navodi član župnoga ekonomskoga vijeća Mijaković. »Nekoliko mladih radi u Rijeci, zapravo naš kolega hrvatski branitelj otvorio je dolje tvrtku pa je pozvao i zaposlio nekoliko ljudi iz ovoga kraja. Problem je posao.« Vijećnik Mijaković navodi da Antin imao oko 700 katolika te da ih šezdeset posto redovito dolazi na nedjeljnu misu.
Ekonomski vijećnik u Antinu je i umirovljenik Ivan Romić. Tu mu se otac doselio 1956. godine, a Ivan je radio u Osijeku. »Nekoć smo svi išli trbuhom za kruhom, pa su se tako i moji doselili iz Hercegovine«, kaže Romić. »Danas iz ovih plodnih krajeva ljudi iseljavaju, dakle vremena se mijenjanju. Potreban je posao i više sadržaja, jer to bi zadržalo mlade. Ne smije se gledati da je sve crno. Ponekad nasjedamo i na medijske priče koje šire pesimizam. Ima i pozitivnih i lijepih primjera i time se kao vjernici trebamo voditi.«
Zvonarica i sakristanka Marija Flinčec ima 75 godina. I u njezinoj su obitelji brojni stradali u poraću Drugoga svjetskoga rata, ali i u Domovinskom ratu. »Bog mi daje snagu, a Crkva mi je utjeha«, navodi Flinčec.
»Župna crkva u Tordincima neka od sada bude uz Aljmaš, Tekije, Ilaču i druga naša proštenišna mjesta drago svetište gdje će se okupljati dobra djeca Marijina da po zagovoru Fatimske Gospe izmole mnoge milosti koje su im u životu potrebne i ujedno zahvale za bezbrojna dobročinstva primljena po zagovoru naše nebeske Majke«, stoji u Dekretu s potpisom biskupa Stjepana Bäuerleina o proglašenju župne crkve u Tordincima proštenišnom crkvom Majke Božje Fatimske od 19. travnja 1958. Tako su Tordinci Gospino svetište koje je započelo s dolaskom župnika Marka Majstorovića, velikoga štovatelja Majke Božje. Poseban naglasak na štovanje Gospino promicao je župnik Marko Bubalo koji je 1985. započeo Obiteljsku duhovnu obnovu: uz kip Fatimske Gospe, koji je ‘obilazio’ obitelji, ukućani su se sabirali na molitvu. Ta se pobožnost zadržala.
