Jedan od češćih stereotipa o Hrvatima jest onaj o snažno naglašenom patrijarhatu, a taj je stereotip posebno izražen za Dalmatince i Hercegovce i usko se veže uz »mediteranski mačizam«. No postoji i teorija prema kojoj su patrijarhat i mačizam samo izvanjska slika i svojevrsna predstava kojoj je svrha prikrivanje pravoga stanja stvari unutar četiri zida, a to je da sve konce u obitelji drži žena. Dakle, žena prema toj teoriji suvereno vlada domaćinstvom, a mužu je dopušteno da figurira kao glava obitelji pred drugima, to jest u javnosti. Čini se da je na tom tragu scenarist i redatelj Jure Pavlović u svojem filmu »Mater« stvorio lik utjelovljenoga matrijarhata u osobi Anke (Neva Rošić): snažne i dominante žene koju, naizgled, ni teška bolest ne može pokolebati u njezinu nastojanju da u potpunosti kontrolira svoj život i sve ljude oko sebe, a posebno one koji su joj najbliži. Od Ankinih najbližih ostala je na životu samo njezina kći Jasna (Daria Lorenci Flatz), koja ostavlja svoju obitelj u Njemačkoj kako bi, nakon dugo vremena, posjetila svoju bolesnu majku. Jasna ubrzo doznaje da je riječ o neizlječivom obliku raka i da se zbog toga Anka više ne će moći brinuti o sebi. Ono što je za Jasnu trebao biti kratki posjet majci pretvara se u produženu borbu s predominantnom majkom i vlastitim osjećajima, među kojima izranja i osjećaj krivnje zbog kojega se mijenja prvotni plan da Anku smjesti u starački dom ili hospicij.
Redatelj Jure Pavlović osvojio je 2015. godine s kratkim filmom »Piknik« prestižnu nagradu Europske filmske akademije za najbolji europski kratkometražni film – europski »Oscar«. Svojim dugometražnim debijem »Mater« uspješno je otvorio splitski Festival mediteranskoga filma početkom srpnja ove godine, nakon što je svjetsku premijeru imao krajem 2019. na filmskom festivalu u Tallinnu u Estoniji. Prikazan je i na beogradskom FEST-u u ožujku 2020. gdje je nagrađen kao najbolji film regije.
Dobar prijam filma u Splitu i Tallinnu i navedena nagrada uklapaju se u stil i narav Pavlovićeva prvijenca, koji bi se najkraće mogao opisati kao europski art-film za festivale. Taj opis implicira karakterizacija da taj film nije baš za svakoga jer, prije svega, iziskuje strpljenje i spremnost na suočavanje s teškim temama i neugodnim situacijama. Te teme koje je Pavlović pretočio u film rezoniraju u gledateljima jer su univerzalne iako su njegovi likovi smješteni u selo u dolini Neretve – u sredinu koja, kao i svaka druga provincija, ima svoje specifičnosti i »oriđinale«.
Zbog tih specifičnosti neki gledatelji vjerojatno ne će shvatiti elemente crnoga (»grezo«) humora, ali taj mogući nedostatak zasigurno će nadoknaditi izvrsno stvorena atmosfera težine koja gotovo da se može rezati nožem. Takva atmosfera uspješno je stvorena kombinacijom kamere (krupni kadrovi i plitko polje fokusa) i režije, pri čemu važan sastojak čini izvrsna gluma Neve Rošić i Darije Lorenci Flatz. Interpretacija N. Rošić zaslužuje dodatnih nekoliko riječi pohvale budući da je riječ o primarno kazališnoj glumici koja se odlično snašla na filmu. Naime, prečesto su i standardno filmski glumci u hrvatskim filmovima odviše »drveni« i teatralni u svojim interpretacijama pa je pravo osvježenje kada se dogodi iznimka kakvu je ponudila Rošić.
Zanimljiv i prilično efektan pokus učinio je Pavlović s obzirom na sporedne glumce, među kojima je velika većina naturščika. Angažman neprofesionalnih glumaca prilično je rizičan potez koji obično završava ili s jako dobrim ili s jako lošim rezultatom, a čini se da je Pavlović odlično odradio svoj posao redatelja. Pri tom, kao relativno mlad redatelj (1985. godište), zasigurno je imao velik izazov pred sobom na setu pri radu s dvjema etabliranim glavnim glumicama koje su uz to, vrlo vjerojatno, snažne osobnosti i na privatnom i na profesionalnom planu, što je zasigurno imalo utjecaja na njihov odabir. Pri tom će vjerojatno samo stanovnici doline Neretve i oni koji imaju jako izvježbano uho primijetiti nekonzistentnost u izgovoru i naglasku profesionalnih glumaca i naturščika.
Više ljudi, neovisno o geografskom podrijetlu, moglo bi primijetiti ono što se odnosi na dijelove dijaloga koje izgovora lik franjevca u kojem se potkrala jedna (nenamjerno) smiješna pogrješka: ispovjednik je pokornici prvo rekao »Idite u miru«, a onda »I ja te odrješujem od grijeha tvojih…«, što se možda može umornom svećeniku dogoditi u stvarnosti, ali je malo vjerojatno. Moguće je da se ta pogrješka dogodila u montaži, ali svakako je nešto simptomatično u našim filmovima (pa i u vijestima i člancima i općenito u medijima) u kojima se redovito pogrješno prikazuju i opisuju liturgijski čini, hijerarhija, redovničke zajednice i općenito sve što se tiče religije i Crkve. Pri tom te pogrješke nisu nužno zlonamjerne, ali indikativne su s obzirom na očiti nedostatak istraživačkoga rada i/ili (ne)informiranosti autora. Ipak, to – uz neke tehničke nesavršenosti u filmu – pripada u pogrješke koje ne će u bitnom umanjiti vrijednost Pavlovićeva filma.
Zaključno, taj solidni film, osobito s obzirom na to što je riječ o dugometražnom prvijencu relativno mlada autora, zasigurno će pronaći svoju publiku, iako bi nekima mogao biti pretežak i nerazumljiv. U svakom slučaju, Pavlović kao redatelj zaslužuje pohvale za stvaranje specifične atmosfere, rad s profesionalnim i amaterskim glumcima kao i za scenaristički rad u kojem se očituje istančano oko promatrača i analitičara obiteljskih i društvenih odnosa, o kojima treba govoriti jer su prečesto maligni. Možda je to bila jedna od uspješnih i efektnih asocijacija autora u kojoj se fizička maligna bolest javlja u malignoj situaciji pretjerano dominantne osobe koja guši upravo one kojima bi trebala biti najveći oslonac i potpora. Kako bilo, jedna od dodatnih vrijednosti koje treba naglasiti jest to što je autor uspješno u priču utkao potkontekst u kojem postaje razvidno da bi i kći pod majčinim utjecajem također, s vremenom, mogla postati zajedljiva, pakosna, nepovjerljiva i sumnjičava do te razine da sve oko sebe optužuje za urote – što je, nažalost, jedan od dominantnih načina razmišljanja, i to ne samo u vremenima krize.
