Švicarske su znanstvenice sa sveučilišta ETH u Zürichu odlučile napraviti kemijsku inventuru plastičnih materijala na tržištu, odnosno provjeriti što se to sve nalazi u strukturi plastike. Rezultati njihove opsežne pretrage pokazuju da je plastika materijal koji je doslovno natopljen, napunjen i impregniran tisućama vrsta drugih kemikalija (Environ. Sci. Technol. 2021, 55, 9339). Zaključak je studije da mnoge vrste plastika uopće ne nalikuju na pravu plastiku, već na koktel štetnih kemijskih tvari.
Objavljeno istraživanje drugi je pogled na plastiku, pogled na ono što nije vidljivo, što je uglavnom nepoznato, što nije sastavni dio plastike, nego je dodatak koji plastiku čini skladištem kemikalija. Više od 10 tisuća (!) vrsta kemikalija nalazi se u plastici koju ljudi svakodnevno koriste kao ambalažu, igračke, namještaj, posuđe, odjeću, uključujući i zaštitne maske. Više od 10 tisuća vrsta kemikalija čini plastiku netransparentnim materijalom, materijalom čiji pravi sastav prolazi ispod radara regulatornih institucija, materijalom koji se nalazi na rubu zakona…
Plastika je materijal koji, osim osnovne strukture polimera, sadrži mnoge aditive poput antioksidanasa, omekšivača, bojila, punila, usporivača gorenja, katalizatora, otapala, lubrikanata, pigmenata, biocidnih tvari, stabilizatora, agenasa za umrežavanje, fotoaktivnih spojeva, monomernih ostataka… Tih aditiva nema na deklaracijama plastičnih proizvoda, o mnogima su nedostupne informacije o sigurnosti, mnogi pripadaju skupini kancerogenih, mutagenih ili reprotoksičnih tvari, mnogi su hormonski otrovi ili endokrini disruptori, mnogi se teško razgradivi u okolišu…
Ono što je najvažnije, kemijski dodatci u plastici nisu čvrsto vezani za polimerni matriks, već s vremenom migriraju, odlaze, cure iz plastike u okolni prostor. Arsenal kemikalija privremeno je smješten u mreži plastičnog polimera, a pod utjecajem svjetla, topline, morske vode, mikrovalova ili drugih abrazivnih procesa, napušta plastiku i postaje ekološki problem. Plastika je poput kante za kemijsko smeće čiji je toksikološki profil potpuno nepoznat. Rasuta u okolišu, plastika započinje novi životni ciklus obilježen nepovratnim onečišćenjem prirode.
Ono što su zloglasni E-brojevi ili prehrambeni dodatci u hrani, to su kemijski aditivi u plastici. Što je više E-brojeva u hrani, to je prehrambeni proizvod jeftiniji, manje kvalitete i većeg rizika za zdravlje. »Prava« plastika zapravo i ne postoji, osim u udžbenicima kemije za srednje škole. Na tržištu se nalazi koktel-plastika, trojanski konj napunjen s tisućama kemikalija. Oni koji promiču vrijednost i uporabu plastike, možda nisu svjesni da plastika na tržištu nije jednostavni »nevini« polimer o kojem se uči u školi. Sve dok je obojena spektrom kemikalija, plastika ne može biti zeleni materijal.
Jedan od osnovnih problema plastike sadržan je u njezinoj pretjeranoj uporabi. Pohlepa i potjera za plastikom rezultat je njezine niske cijene. A niska je cijena derivat masovne proizvodnje lošega materijala. Proizvođači i potrošači kao da su sklopili pakt o rasipanju plastike. Jednima profit, drugima komocija, odnosno ekološka lijenost. To je zatvoreni krug koji treba zamijeniti novom ekonomijom plastike. Potreban je (industrijski) dizajn nove plastike, bez aditiva, kao što je ekološka hrana bez pesticida. Takva će plastika imati mnogo veću vrijednost, bit će skuplja pa se ne će (jednokratno) bacati. I ono što je vrlo važno: plastika bez kemijskih aditiva mnogo će se lakše reciklirati. Stoga je dobrodošla europska zabrana jednokratnih plastičnih proizvoda, koju je nedavno usvojio i Hrvatski sabor. Jer svaka zabrana potiče inovaciju, a za dobre plastične materijale upravo je to i potrebno.
